Bašta za novi život

Ne postoji sretna izbjeglička priča, samo one više ili manje nesretne. No, život ipak ide dalje, a suština je uhvatiti ga za rogove i povući u željenom smjeru. Begzada Alatović je među onima koji su bili spremni i dovoljno snažni za to.

Do 1992. živjela je u Modriči: bila je predsjednica omladine, kroz svoje je mjesto protrčala s pravom štafetom, kasnije je predstavljala Modričane i u parlamentu BIH. A onda je izgubila supruga i s trogodišnjim djetetom pješke krenula u izbjegličku odiseju sve do Berlina, gdje živi i danas. Ondje radi u Centru za kulturu jugoistočne Evrope koji pruža pomoć izbjeglicama. Dodatni smisao života pronašla je u poljoprivredi: u sklopu velikog parka na mjestu nekadašnje željezničke stanice, Centar je dobio stotinjak kvadrata zemlje koju, osim za prehrambene, koristi i u terapeutske svrhe za žene koje su ostale bez porodica, s teškim traumama.

– Imamo 35 žena koje dolaze u naš Garten. Sedam je Njemica, jedna je iz Nigerije, jedna iz Gane. Ostalo su naše žene, iz Bosne, Sandžaka, Crne Gore – kaže naša sugovornica.

Odakle tu Njemice?

– Bašta je u početku bila bliže ulici i stanarima. Pričali su nam da se u parku istovarivao ugljen za istočni dio Berlina, kasnije je sve bilo zapušteno, obraslo korovom. Mi smo im došli pod prozore, posadili bamije, kukuruz, paradajz. Mlađem svijetu se to svidjelo i pitali su nas mogu li nam se pridružiti. To nam je komšiluk.

Balkan u malom

Kad su Centar i bašta počeli s radom?

– Centar 1992, kad su došle prve izbjeglice, a ideja za baštu nastala je 2004. Tražili smo neki plac i tek su nam 2006. dali zemlju. Zadovoljni smo ovim, podržavaju nas i pokreti za zaštitu biljaka jer gajimo stare sorte, nema tu botaničkog imena. Sve je to boranija, luk, krompir… ostala su naša, domaća imena. Sve smo donijeli iz naših krajeva, uglavnom iz Bosne. Paprike su naše, babure. Žene u jesen prvo posiju luk, a sada ima salate, paradajza, paprike… To je ono naše, Balkan u malom. Sve su to male stvari, ali žene dođu radi razonode, da razbistre glavu.

To je i bila ideja, rad u bašti kao neka vrsta rehabilitacije?

– Upravo tako. Retraumatizacija. Većina žena izgubila je muževe, ima ih puno iz Srebrenice koje nemaju nikoga. Te žene imaju tešku traumu. Na osnovi toga smo dobili ovu zemlju.

Takav bi prostor kod nas neki tajkun odmah kupio i sagradio šoping-mol. Koliko vam je grad pomogao da krenete u novi život?

– Kod nas bi mislili da smo budale, ne bi nam ni dozvolili da imamo baštu. Imamo jako dobre kontakte s ljudima koji uređuju park, daju nam zemlju, kamenje za ukrašavanje… Kad smo došle u Berlin, prvo smo dobile smještaj i mjesečnu pomoć u novcu. U Mađarskoj nismo imale ništa. Nitko nam, međutim, nije rekao da možemo besplatno da učimo jezik. Ja sam sama sebi plaćala, imala sam neku ideju da znam jezik, kupila sam kompjuter. Svakih šest mjeseci su nam davali vizu i trebalo je da se vratimo odakle smo došli, ali eto, ostala sam ovdje, počela sam raditi u Centru. Priznali su nam da nismo imali tako dobre uslove kao u Holandiji, Švedskoj, Danskoj, gdje su izbjeglice doškolovali u struci, a učili su i stručni jezik.

Kakav je bio vaš izbjeglički put do Berlina?

– U junu 1992. otišla sam iz Modriče, prvo do Srebrenika i Tuzle, pa u Hrvatsku i Mađarsku. Tu više nije bilo povratka. Bili smo smješteni po izbjegličkim centrima, bez pasoša, vize. Poželiš li se vratiti, prinuđen si da to uradiš ilegalnim putem. Pješke sam preko Poljske prešla u Njemačku. Do Poljske smo ustvari došli vozom, a onda čitavu noć pješačili preko granice. Bilo nas je 25, gotovo svaka bila je žena s djetetom. U aprilu 1993. došla sam u Berlin. Nema riječi da se opiše osjećaj kad su nam dali po 370 maraka, toplu sobu, vodu… Ostali smo svi koji smo ovamo došli kao izbjeglice, teško se vratiti. Moje dijete je došlo s tri i pol godine, ovdje se školuje, ima drukčiji život i što da ga vodim dolje? Morala bih ga iz Modriče poslati da studira negdje, a od čega, od kojeg novca?

Nisam pomišljala na rat

Prije rata bili ste politički aktivni. Je li vam ta pozicija pružala bolji uvid u stvari, mogućnost da predvidite što će se dešavati, posebno nakon Karadžićeva govora kojim je najavio nestanak muslimanskog naroda?

– Pred rat sam bila poslanica u parlamentu BIH-a, i to četiri godine, pa su mi još jednu produljili. Onda su došle nacionalističke stranke, tad sam bila delegat u vijeću opština, radila sam u jednom selu sa srpskom većinom. Imala sam dobre odnose sa svima. Te su 1991. pravili neke akcije kroz šume, pripremali puteve subotom i nedjeljom. Ni nakraj pameti mi nije bilo da to vojska krči put kojim će kasnije doći arkanovci: mislila sam, mora se za ubrzaniji privredni razvoj. Okolo se već pucalo, a mi kontali da neće biti ništa. Nisu prošla  četiri mjeseca, a meni porazbijali prozore. Uprava me onda vratila u Modriču, odakle sam otišla 1992. U ratu sam izgubila muža, našli su ga šest i pol godina kasnije u masovnoj grobnici u Modriči.

Odlazite često u Modriču, surađujete s tim gradom?

– Jako mi se sviđa kako je grad organizovan. Nijemci su pokrenuli projekat pantomime za djecu Njemačke, Francuske i BIH-a. Radila sam u modričkoj Osnovnoj školi “Sutjeska”, gdje je nađena grobnica mog muža. Škola “Sveti Sava”, koja se nekad zvala “25. maj”, primila je prve muslimanske nastavnike koji su se vratili u Modriču. Djeca iz Modriče išla su u Francusku, a mi smo s djecom došli u Modriču.

Koliko su građani Modriče svjesni da su izgubili komšije?

– Ne priča nitko ništa. Imala sam prijatelje koji me nisu htjeli ni pozdraviti, a bilo je i onih koji su prišli, zagrlili me i poljubili. Sad je tamo oko 28.000 Srba, a ranije nas je svih zajedno bilo toliko. To je uglavnom nepoznat svijet. Meni su ondje svekar i svekrva, u ulici u kojoj sam živjela u svaku se kuću netko vratio. Nije jednostavno, ali živjeti se mora dalje.

Kako su reagirale žene kad je uhapšen Ratko Mladić?

– Ima onaj prvi momenat olakšanja, ali šta sad, poslije 16 godina? Kakav je to efekat? To je iza mene. Bin Ladena su našli za tri-četiri godine. Sve se to moglo puno ranije. Stradale  ljude ne može nitko vratiti nazad. On sad blamira sve, omalovažava nas i ponižava još više.