Otpala dugmad, odbjegli brodovi

Anđelko Vuletić, “Konci i konopci”, Meandarmedia, Zagreb, 2011.

Pišući, prije desetak godina, o knjizi Vuletićevih izabranih pjesama, Krešimir Bagić dao je kratak, no iznimno učinkovit rezime autorova pjesnikovanja. Taj bi se tekst mogao gotovo doslovno prenijeti i u vezi pjesnikove posljednje pjesničke knjige (uz eliminaciju tvrdnje o Vuletićevoj raskošnoj, povremeno nekontroliranoj asocijativnosti, koju je moguće vezati uz neke ranije pjesnikove stvaralačke etape), no zadržimo se samo na njegovim retoričkim najsnažnijim mjestima: početku i kraju. Bagić prvo ukazuje na često prisutnu lamentaciju o poteškoćama s kritičkom i inom recepcijom Vuletićeva djela u Hrvatskoj, a zaključuje, otprilike, tvrdnjom da Vuletić ima svoju dionicu u hrvatskoj poeziji zadnjih pola stoljeća, no kako nikako nije riječ o naslovnoj ulozi. Kritičke je recepcije, uzgred, s obzirom na pjesnikove domete, bilo možda i suviše; prije nekoliko godina ista je, u izdanju “Stajer-Grafa”, i uknjižena; a ona nenaslovna uloga sasvim je opravdano smještena u donju polovicu dugometražne pjesničke špice.

Estradni zazivi

Novom knjigom stihova Vuletić definitivno nije redefinirao ovako postavljeno mjesto u nacionalnom kanonu. Njezina je temeljna potka, nauštrb ranije prisutnih nadrealističkih, ludističkih, tekstualističkih, ekspresionističkih i inih prosedea, eminentno egzistencijalna – očito je to već ako pogledamo samo naslove nekih od uvrštenih ciklusa: “Kroz moje tijelo zvižde vjetrovi”, “Uzalud ja ovo ogovorim”, “Ništa prema ništa”, “Neće mu biti spasa”, ili paradigmatske pjesme poput uvodne “Nitko neće zamijetiti” ili “Prazno zuri u prazno”. Vuletićev je mitopejski, htonički egzistencijalizam, za razliku od, primjerice, onoga Slavka Mihalića ili Daneta Zajca, reduciran na zbir pjesnički mahom banalno tretiranih, izvedbeno manjkavih općih mjesta spomenutog filozofijskog svjetonazora.

Pedesetak zastupljenih, uglavnom dužih pjesama zasićenih pseudouniverzalijama te leksikaliziranim metaforama i brojnim poslovicama (grlom u jagode, kako je – tako je, dvije ruke kojima sam sve stekao, za čije babe zdravlje?) posredovanim kolektivnim iskustvom, uglavnom se, tako, bave čovjekovom bačenošću u svijet, sveprisutnim Angstom, alijenacijom i drugim pripadajućim toposima, no nerijetko gotovo na razini estradnih turbofolk zaziva poput: Ne znam što ću, / dođe mi da dignem ruku na sebe / ovaj je život zaista za ništa.

Vuletićevi su stihovi, također, zakrčeni suvišnim eksplikacijama i dociranjima: na primjer, poredba naginje se na jednu stranu, kao bolesnik kad / se hvata (od boli) za stomak čitatelju bi, da nema pojašnjenja u zagradama, zasigurno ostala nejasna, a stihovni okvir možda lišen elegantne ritmičke protočnosti.

Dumanje o životu

I minimum filozofijske dosljednosti nalagao bi da, usprkos sveprisutnom, prštećem

egzistencijalističkom repertoaru, u podtekstu autorova pjevanja ipak očitamo čvrstu kartezijansku crtu; tutnjava svijeta, i eksplicite, odjekuje i protagonistovim tijelom i njegovom dušom; a os toga svijeta usmjerena je pouzdanoj, katoličkoj eshatologiji.

Protagonist se, neovisno od svega toga, dumajući o životu u svijetu i svijetu u životu, na jednom mjestu pita: Pa, braćo moja, prijatelji moji, ima li ovo ikakvog smisla?

Vrlo malo, zaključiti mi je, imajući kao horizont u vidu samo i jedino onaj pjesnički.