Prazna slama

Hvala nebesima, zakopana je barem jedna kost razdora između vladajućih i opozicije. HDZ i koalicijski partneri odredili su nestrpljivo očekivan datum parlamentarnih izbora (4. prosinca) i sada se u hrvatsku političku džunglu napokon uselilo nešto mira. Istinabog, u opoziciji  kritiziraju i ovaj datum, tvrdeći da ostavlja premalo vremena za referendum o članstvu u Evropskoj uniji, no on je, objektivno gledano, srednje, kompromisno rješenje. I to čak i matematički uzevši. Opozicija je tražila da se izbori raspišu odmah poslije ljeta, a HDZ je to odbijao i izgleda htio rastegnuti njihovo održavanja sve tamo do krajnjeg ustavnog roka, do ranog proljeća iduće godine. Elem, početak prosinca je taman negdje na polovici između ta dva termina.

A to unosi dozu prijeko potrebne realnosti u ovu priču. Dok su se dvije strane branile svaka svoj kalendar izbora, frcale su optužbe najtežeg kalibra. U HDZ-u su tvrdili da SDP i partneri forsiranjem ranih izbora žele obezglaviti vlast, pa neće imati tko okončati pristupni proces s Bruxellesom. U opoziciji su tvrdili navlas to isto, ali s obratnom argumentacijom, da HDZ želi odgoditi izbore iza referenduma o EU-u, čime bi ovaj, zatrovan aktualnim političkim svađama, bio doveden u pitanje. A onda bi, jasno, bilo dovedeno u pitanje i samo članstvo u Uniji. Obje ove optužbe pretjerane su i gotovo napadno asociraju na onu poznatu izjavu mladog ročnika JNA za vrijeme kratkog rata u Sloveniji: “Oni nas kao napadaju, a mi se kao branimo.” Sve ovo, naime, jako sliči na veliki ljuti rat verbalnim praćkama, u kojem niti opozicija ne želi tako žarko doći na vlast kako se na riječima junači, niti je HDZ tako srčano brani kako bi, opet na riječima, htio da izgleda.

Razlog im je zajednički. Ni opozicijska ni vladajuća koalicija nemaju nikakav program, nikakav ključ za izlazak iz krize, niti ga, strogo uzevši, mogu imati, jer se očiti radi o krizi čitavog modela današnjeg kapitalizma u svijetu. A kako dvije hrvatske koalicije nisu sudjelovale u izradi tog modela niti ih je itko to tražio, nego su ga samo poslušno prihvatile, sada ne znaju naći izlaz, pa su se skutrile svaka u svome rovu i čekaju što će dalje biti. U međuvremenu odapinju iz svojih praćkica jedna po drugoj srdite optužbe kako se, eto, ne bi reklo da baš sjede skrštenih ruku, ali su zato te optužbe sve prozirnije ili, ako su nekada imale neku težinu, sada im je istekao rok. Do prije dva-tri mjeseca imalo je, recimo, smisla inzistentno tražiti da se izbori održe prije referenduma, jer su presude Gotovini i Markaču toliko podigle euroskeptično raspoloženje u javnosti da je postojala realna opasnost da se ogorčenje izlije kroz referendum i ugrozi završnicu ulaska u EU. Ali, to se ogorčenje u međuvremenu povuklo u korito uobičajenih postotaka i više ne može ugroziti tu završnicu.

No, kako ove svađe imaju, rekoh, uglavnom kamuflažnu funkciju, one se nastavljaju s tolikim intenzitetom da to već počinje činiti neku vrstu folklorno-političke baštine, naročito zato što se HDZ, osim sa SDP-om, zakačio, i to još više, s predsjednikom Josipovićem. To nije lako objasniti. Josipović je iznimno popularan, popularniji čak i nego što je bio omiljeni Mesić, s kojim se nikada nije ulazilo u ovako ljute svađe, pa time HDZ može samo dalje ruinirati svoju ionako ruiniranu popularnost. Ali, izgleda da se tim napadima pokušava pogoditi strogo ciljanu metu. Zbiti redove vladajuće stranke kada posebno zagusti – što je posebno bilo aktualno nakon presuda Gotovini i Markaču, a sada i nakon smrti Đure Brodarca i vjerolomne izjave Andrije Hebranga tim povodom da “Hrvatska ide u pogrešnom pravcu” – za što je, po svemu sudeći, ocijenjeno da je ex-esdepeovac Josipović puno pogodniji od ex-hadezeovca Mesića. Bilo kako bilo, ove svađe su se pokazale kao vrlo zahvalna kudjelja kojom se krpaju političke pukotine koje nemaju nikakve veze sa samim svađama, što se, istinabog, može primijeniti i na samog Josipovića.

On je započeo predsjednički mandat jednim upravo katastrofalnim “antikriznim” korakom. Imenovao je u svoj ekonomski savjet ljude iz redova sve samih krupnih kapitalista, očito ne shvaćajući da se time daje savjetovati od glavnih krivaca krize. Tako i njemu odgovara da se umjesto o njegovoj kompetentnosti za rješavanje sadašnjeg stanja, a u ovom slučaju ona je usporediva s tim da kravi daš da čuva plast sijena, govori tj. lupeta o bilo čemu drugome. I lupeta se, bogami, sve u šesnaest. Lupeta se čak i o temama koje bi bile ozbiljne kada bi o njima sjeli razgovarati ozbiljni ljudi. Kada je Damir Polančec optužio ravnatelja policije Olivera Grbića za pisanje anonimnih prijava protiv čelnih ljudi opozicije, Josipović je s pravom zatražio da o toj teškoj optužbi raspravi Vijeće za nacionalnu sigurnost (VNS), s čime se složila i premijerka Jadranka Kosor. Ali, zatim se potrudila da se sjednica sasvim razvodni, jer je predsjednikovu inicijativu shvatila kao slabo prikriveni napad na njene ljude u policiji, prvenstveno na ministra unutrašnjih poslova Tomislava Karamarka.

Štoviše, kada se poslije nametnula tema mutnog novca u medijima te hapšenja i smjene zapovjednika Kopnene vojske Mladena Kruljca, ona je zatražila da se opet sastane VNS, s čime se Josipović složio, jer i to su teške i ozbiljne teme. Ali, premijerka je to očito shvatila samo kao priliku da uzvrati napad na Karamarka napadom na Josipovićeve ljude u medijima (Ninoslav Pavić) i u vojnim strukturama, a vjerojatno je to tako shvatio i sam Josipović. U svakom slučaju, i te dvije sjednice, kao i ona prethodna, razvodnile su se i otišle u šturc, jer su shvaćene kao guvno na kojem se samo mlati prazna slama potpuno irelevantnih osobnih animoziteta. Kraj njih, ni premijerki ni predsjedniku očito nije stalo da ozbiljno zasijeku ni u jednu od spomenutih tema, i čovjek gotovo zažali za vremenima kada je VNS sazivao, tada pod nazivom Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS), Franjo Tuđman. Bilo je to tada ozbiljno tijelo na kojem je jedna ozbiljna poludespocija donosila svoje ozbiljne (istina, nerijetko i smrtno ozbiljne) odluke, a sada je to neozbiljno sastajalište na kojem jedna neozbiljna demokracija pokušava bezuspješno obraniti neozbiljne razloge svoga postojanja.

Jer, ne radi se ovdje samo o VNS-u. Ono što se tamo trkelja vjerni je odraz stanja na cijeloj političkoj sceni, na kojoj uvijek ista grupa malih ljudi ispoljava velike taštine, za koje je spremna ratovati do posljednje kapi krvi građana ove zemlje. Tako je to i u najnovijem slučaju u kojem se premijerku optužuje da je datum izbora odredila s jednim jedinim ciljem da ona bude ta koja će, dobio HDZ izbore ili ne, potpisati pristupni ugovor s EU-om. Strašno! Dobro, ne bi čudilo da su njene namjere baš takve, naprotiv. Ali, ako je to najvažnije, dok nikoga nije briga što Hrvatsku čeka kada zakorači u EU (a ne čekaju je, po svemu sudeći, kace s medom i mlijekom), onda nema boljeg dokaza za sljedeće. Da prva liga hrvatskih političara smatra da u EU zapravo ulaze oni koji su za to, biva, i najzaslužniji, i cijela zemlja im zbog toga mora biti zahvalna kao najvećim svojim sinovima i kćerima.

Kada dođeš do toga, jasno ti je da je sadašnja duboka kriza u zemlji najvećim dijelom kriza njenog političkog vrha, njene političke klase. A tek tu stvari postaju definitivno beznadne. Vidi se, naime, da se pripadnici te klase bore za svoje interese i pozicije teškim dalekometnim topovima, a za interese zemlje i građana praćkama, ili najviše vrbovim puščicama. I naravno, onda se opravdano bojiš da će oni svoj rat dobiti, naš izgubiti.