Plati pa se klati

Marketinške stručnjake Ine mučilo je ovih dana pitanje od deset milijuna eura: kako se boriti protiv glasina o potplaćivanju? Njihov odgovor: plaćenim oglašavanjem. Putujući cirkus Sanader tek je stigao u zemlju i, dok publika promatra atrakcije, Ina ubrzano radi na saniranju štete: zakupljuje prostor u tisku pa pod transparentnom uredničkom egidom “plaćenog oglasa” objavljuje niz članaka o sebi kao ozbiljnoj, konkurentnoj i društveno odgovornoj firmi.

Sve je, zapravo, počelo još uoči Sanaderova povratka, kada je budući većinski vlasnik bivše hrvatske naftne industrije, MOL, istupio tekstom “Prava istina”: tamo smo doznali da optužbe o davanju deset milijuna mita premijeru pri preuzimanju Ine “graniče sa znanstvenom fantastikom”, dok je ostatak PR-oglasa poslužio uglavnom razigravanju standardnih retoričkih figura slavljenja poduzetničkog elana, investitorske vizije i, općenito, teško sagledivih prednosti i ljepota prodora krupnoga kapitala na ovdašnje tržište.

Salto mortale

Kako regule ovoga tipa panegirika nalažu, svijetli primjer kapitalističke propulzije pratila je sjena crvljivo korumpiranoga javnog sektora. “Uvođenje načela racionalnog poslovanja i kontrola troškova uvijek donose i loše vijesti za one koji su navikli godinama i desetljećima lagodno živjeti na tuđi račun”, pojašnjava nam anonimni autor teksta skrivene motive aktualnih optužbi MOL-a, pa poentira: “Zamislite samo koliko je jahti zasigurno bilo kupljeno novcem zarađenim od nepoštenih ugovora s Inom! Zamislite samo koliko je ljudi zasigurno ostalo bez svojeg prijašnjeg utjecaja jer su danas prisiljeni na transparentno postupanje!”

Ovaj salto mortale preko granice zdravoga razuma otkriva vještu ruku iskusnoga spin-doktora: kada te državna tijela optužuju za korupciju, najbolje je odgovoriti tako da koruptivnost implicitno pripišeš cjelokupnom državnom sektoru. Pritom, jasno, nema potrebe za podacima kojima bi se eventualno potkrijepila denuncijacija: neoliberalna je propaganda deregulacije tržišta i rezanja javnih troškova ovdje odavno obavila svoj posao tako temeljito da je, vidimo, postalo sasvim plauzibilno čitateljima umjesto argumenata ponuditi njihovu vlastitu maštu, usputno podraganu zavodljivom slikom luksuzne jahte.

Ono što je direktno započeo MOL, indirektno je nastavila Ina. Serija plaćenih oglasa u kojima nas je informirala o svojim naporima na poljima razminiranja, sigurne vožnje i drugih društveno odgovornih akcija donijela je zanimljiv odmak od uobičajene reklamne strategije kompanije, svedene prošlih godina na opsceno povezivanje proizvoda štetnih po okoliš s idiličnim prizorima prirode – onako kako su to svojevremeno radili u kampanji “Učimo od prirode”, u oglasu koji je prikazivao automobil iz čijega auspuha veselo lepršaju leptirići ili u ovoljetnoj promotivnoj akciji koja se oglašava slikama avanturista na planinskim vrhuncima, daleko od bilo kakvih prometnih gužvi i ispušnih plinova. Takvo je pozicioniranje naftne industrije u kontekst brižne ekološke skrbi donosilo bizarnu zamjenu teza, ali ipak nije moglo doseći apsurd najnovijih “plaćenih oglasa”.

Privilegirano mjesto pritom zaslužuje tekst koji je započeo seriju, objavljen 21. srpnja, pod naslovom “Korporativna kultura – temelj za uspjeh”. Tamo smo obaviješteni da je tvrtka ove godine pokrenula projekt izgradnje vlastite korporativne kulture koja, tumače nam, “utječe na zaposlenike na mnogo načina – preko radnog vremena, uvjeta rada, načina na koji se zaposlenici odnose jedni prema drugima, interakcije među podređenima i nadređenima, radne klime, mogućnosti obrazovanja, napredovanja, profesionalnog razvoja – zapravo svega onoga što je povezano s poslom koji se obavlja i radnim mjestom”. Pojašnjenje baš i nije konkretno, ali je sasvim dovoljno da bi se uočilo kako ova eluzivna sintagma nove menadžerske vulgate uglavnom služi tome da u sferu korporativnog upravljanja premjesti pitanja koja su se, koliko se sjećamo, donedavno ipak ticala specifičnoga položaja radnika u konfiguraciji kapitalističke organizacije proizvodnje te sukoba njegovih i poslodavčevih interesa. Ali tako, eto, funkcionira korporacijski lingo: kao pouzdano sredstvo simboličke apsorpcije točaka potencijalnoga otpora, odavno razliveno srednjom strujom hrvatskih medija do granice na kojoj je, zapravo, sasvim suvišno Inino naznačavanje da su objavljeni tekstovi ustvari plaćeni oglasi; jer, teško da bitnije odudaraju od onih koje bi ionako potpisala većina novinara.

Kraci sve do Iraka

Valjda zato trebati čeprkati po rubovima medijskoga polja da bi se, recimo, naišlo na informaciju kako je Ina jednom od prvih premijerskih uredbi Jadranke Kosor prije dvije godine pošteđena primjene Zakona o javnoj nabavi, stalnim kršenjem kojega se, samo godinu dana ranije, svrstala među najnetransparentnije tvrtke u Hrvatskoj; i kako je, odmah potom, požurila sklopiti ugovor o – možda već nagađate – projektu izgradnje korporativne kulture, vrijedan blizu milijun eura, a da pritom nikome nije morala odgovarati za to što je za partnera odabrala francusku tvrtku Services Petroliers Schlumberger S.A. Koja je, dodajmo za kraj još i tu fusnotu, dio jedne od najvećih američkih naftnih kompanija, godinama angažirane na isisavanju golemih profita iz Iraka; pri zarađivanju na tamošnjem krvavo nametnutom slobodnom tržištu nije im odmogla činjenica da u upravnom odboru imaju Johna Deutscha, nekadašnjeg direktora CIA-e i bivšega visokopozicioniranog člana vanjskopolitičke administracije Georgea Busha…

Takva interesna prepletanja i direktne političke intervencije – neupitno legalne, ali po malo čemu legitimne – nisu anomalije, nego samo tkivo sistema koji se javno reprezentira kroz koncepte poput “korporativne kulture”. Ova perspektiva, naravno, izmiče okviru stvarnosti mainstream medija: tamo gdje antikorupcijski egzorcizam udara po javnom dobru ne pomalja se pitanje nudi li pritom kao alternativu sistemsku korupciju, tamo gdje ispušni plinovi s lakoćom asociraju na čist planinski zrak ne može, uostalom, ni biti mjesta logičnim pitanjima, tamo gdje se plaćaju oglasi, naposljetku, istim se računom podmiruje i medijska šutnja. A kada se stvari postave na takav način, sasvim je lako i jednostavno neprimjetno zamijeniti koruptivno društvo za korporativnu kulturu.