Nismo mi invalidni

Na vrhu zgrade Dalmacijavina u splitskoj trajektnoj luci nema više kipa Isusa od stiropora što su ga ovdje prije mjesec dana, uz kratku blokadu luke, kao poruku o svojem beznadnom položaju, upućenu Vladi i gradonačelniku Željku Kerumu, postavili radnici te tvrtke. Nedavno nevrijeme otpuhnulo ga je vjerojatno sve do Marjana, gdje je gradonačelnik najavio graditi najveći kip Isusa na svijetu u, kako voli zamišljati, najkatoličkijem gradu na svijetu.

Luda stvarnost vraća nam pogled na balkon iste te devastirane zgrade, na kojem prkose transparenti s porukama: “Želimo raditi”, “Gdje ste, ministri”, “Radnici su gladni”… Nekoliko metara izvan kruga zgrade prešetavaju se turisti s ruksacima. Čekaju ukrcaj na trajekt, pa na put prema nekom splitskom otoku. Vraćamo se ponovno unutar kruga bivšeg pogona – ulaz u ruiniranu i napuštenu zgradu čuvaju portir Ivan Bugar i vozač kamiona Marko Ralica. Ispred njih manji je lonac, marenda donesena od kuće je pojedena. Budimo ih iz ljetne fjake, pa nam Bugar raportira.

Država štiti samu sebe

– Čuvamo, ni ja ne znam šta. Prije neki dan primili smo plaću za treći mjesec, bogme smo se načekali. Šta ću ti reć? Trideset godina staža u Dalmacijavinu, nakon svega moram sina pitati novce. Svaki dan putujem iz Trilja, ajde bogati, ko me šta pita – govori Bugar.

Kolega Ralica kimne glavom, potvrđuje izrečeno, bez dodatka.

Radnici ili ono što je ostalo od nekada velikog kolektiva, kao i ono što je ostalo od nekadašnjega giganta Dalmacijavina, preseljeno je na adresu Stinice ili u Sjevernu luku, kako nazivaju taj dio grada. Sindikalist Lukica Bucat kaže da je firma iz Trajektne luke prodala željezo i rezervoare za vino kako bi kupila opremu za kakvu-takvu proizvodnju u Sjevernoj luci. Tamo proizvode vino i nešto sokova, među kojima je najpoznatiji “Pipi”.

– Žestoka pića više ne proizvodimo, država nam za njih nije izdala trošarinski broj. Tako ne možemo proizvoditi ništa što spada u trošarinsku robu, dakle onu za koju se plaća trošarina. Zakon o trošarinama donesen je lani, a vezan je uz ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Ustvari, trošarinski broj nismo dobili jer nemamo uvjete za dobivanje bankovne garancije, a nju ne možemo dobiti jer imamo dug prema državi, odnosno prema vlasniku – objašnjava Bucat.

Što nam to ovaj sindikalist hoće reći? Da država kao vlasnik 79 posto dionica plus onih rezerviranih, što je ukupno 85 posto vlasničkog udjela u Dalmacijavinu, sama donosi takvu odluku, štiteći vlastiti dug prema sebi samoj. A taj je dug trenutno oko 900 milijuna kuna. Država štiti samu sebe pred ulazak u Europsku uniju, ali 430 radnika propalog Dalmacijavina, koji su zadnju plaću dobili za ožujak, ostavlja na milostinju – kome?

Pogled na pogon u Sjevernoj luci potvrđuje riječi sindikalista: linija na kojoj su se trebali puniti naširoko poznati pelinkovac i amaro, zjapi prazna. U drugom dijelu pogona nekoliko radnica prati kretanje vinskih boca; eto, nešto se pokreće, i to je sve. Seljenje proizvodnje iz Trajektne luke u svibnju ove godine napravljeno je u namjeri da se tvrtka privatizira.

Želimo raditi i zaraditi

– Evo, daj 150 ili 200 milijuna eura i nosi čitavo Dalmacijavino – kaže nam jedan radnik.

– Ostavi ljude da rade i daj nam plaću, nama ništa drugo ne treba – dodaje jedna radnica.

Sjede za stolom ispred malog pogona, kavu iz plastičnih šalica već su popili. Ima tu još nešto radnica, desetak-dvadesetak njih, prođu, zastanu i nekamo odu. Odjevene su u lila mantile, na nogama im borosane. Vrijeme je, baš kao i proizvodnja, stalo u Dalmacijavinu. I tako, dok nam ta misao prolazi glavom, spomenuti radnik uzima dah i nastavlja.

– Za koga mi radimo? Žalosno je da ovdje radim četrdeset godina i da moram uokolo skupljati prazne boce da bih preživio. Imamo 900 milijuna kuna duga, a Vlada hoće u Europu. Čobanković je obećao plaću za ožujak, čekali smo ga mjesec i pol, sad smo dobili tu plaću i šta dalje. Nemam šta dalje pričati – kaže i započne priču o Sanaderu.

Prekida ga kolega Ivan Lasić, trideset i pet godina radi u Dalmacijavinu. Kaže da firma trenutno radi s dvadeset posto kapaciteta, pa radnici sjede, piju kavu, potvrđuje da nemaju trošarinski broj, pa ne pune žesticu, pogon sokova je u poluraspadajućem stanju, u firmi ih ima previše, da se ne lažemo, optimalno bi bilo do 150 radnika uz privatizaciju i vraćanje nadaleko poznatih brendova žestokih pića na tržište.

– Kako živim? Bilo je nešto siće sa strane, sad je to pri kraju i borba počinje. Triba nešto drugo radit, netko ima prijatelja, netko kuma što ima svoj obrt, nismo mi invalidni, nema ništa od kuknjave. Ja sam u malo boljoj situaciji, nemam dicu i nisam podstanar – govori.

U nekim drugim okolnostima uhvatili bismo se za ove riječi, ali one se sada doimlju kao suspregnuti očaj. Ima nešto dodati i o novom Kaznenom zakonu po kojem Vlada striktno želi kažnjavati poslodavce koji ne isplaćuju plaće.

– Ako država tako kaže, onda je to cinizam najgore vrste. Sprda se s nama, sa svojim glasačima. Jer ona to isto kazneno djelo upravo provodi. Slobodno napišite da ćemo mi iz Dalmacijavina na skorim izborima honorirati ovo što nam se sada događa – odlučan je Lasić.

Mama, jesi dobila plaću?

Njegova kolegica Dobrinka Moljanović kaže kako mnoge obitelji imaju dvoje ili čak troje zaposlenih u Dalmacijavinu. Kako onda dalje uz dvije ili tri neisplaćene plaće?

– Muž i ja radimo ovdje. Zajedno 37 godina staža. Dici sad tribam kupit knjige, kako i od čega? Jedna mala ide u osmi razred, druga u drugi srednje, pitaju: “Mama, jesi dobila plaću?” Čude se kako to da radimo i ne primamo plaću. Ne znam što im odgovoriti, u očaju sam rekla da to treba pitati Čobankovića i Vladu – priča Dobrinka.

Govori i o tome zašto i kako se Dalmacijavino od nekadašnjeg drugog i trećeg izvoznika vina i žestokih pića u bivšoj državi našlo u postojećoj agoniji – to je zapravo pitanje svih pretvorbi i privatizacija u Hrvatskoj. Agonijama mnogih tvrtki nema kraja, neke su odavno zaboravljene, mnoge za koje nismo ni čuli, bojimo se, tek čeka slična sudbina.

– Politički miljenici vladajuće stranke nakesali su se u ovih dvadeset godina u Dalmacijavinu. Vidite, 1990-ih je bilo lako prodati formu, bilo je masu zainteresiranih kupaca. Međutim, HDZ je tada postavio podobne političke kadrove. A one koji su firmu izgradili je maknuo i tu je 90 posto razloga za krah Dalmacijavina – javlja se Lasić.

Sada se, polako doznajemo, pojavljuju neki novi interesenti za kupnju tvrtke. Stidljivo se oglase, pa onda izgube u prostoru i vremenu. Mnogi radnici tu vide spas: u otpremninama ili zadržavanju u proizvodnji, modernizaciji i redovnim plaćama.

Nada Delić, rođakinja pokojnog sportskog novinara Mladena Delića (“Ljudi moji, je li to moguće!”), pune 32 godine putuje iz Muća i grbači u Dalmacijavinu, a danas nema ni za kruh.

– Treba provjeriti sve direktore i članove uprave koji su doveli firmu do propasti, oni trebaju odgovarati za to što su uzeli. Što rade naše sudstvo i državni odvjetnik Mladen Bajić po tom pitanju? Izgleda da štite jedni druge. Samo ih vode u Remetinec, ali nitko oteto ne vraća. Neka i mene odvedu tamo, imat ću marendu, ručak, večeru, svoga ljekara, neću plaćati vodu, struju, telefon i komunalije – govori Nada.

Svita koju nema ni Obama

Pita se što rade svi ti direktori, savjetnici i menadžeri u sadašnjem sastavu firme.

– Ima ih pedeset, toliku svitu nema ni Obama – komentira Nada.

Povjerava nam se da je primila 2.500 kuna plaće za ožujak, a kada plati režije, ostatak mora vratiti bratu od kojeg posuđuje novac da preživi, i tako se vrti u začaranom krugu.

Radnice nam govore kako mnoge od njih na posao dolaze u grču. Plaču, neke piju tablete za smirenje, ali nastoje ostati zajedno i podržavati se, jer mnoge od njih u pogon su ušle kao mlade, jedva punoljetne djevojke, a danas…

– Ostarila sam ovdje. Pamtim da ni u socijalizmu plaća nije bila velika, ali bila je redovna, mogao si dignuti neki kreditić, pa si nešto stvarao i napravio, malo pomalo. Danas gledaš da ti dica daju koji dinar, ako imaš sriće da barem ona rade i primaju plaću – priča nam radnica iz Stobreča.

Njena kolegica Jagoda kaže da se nemaju čemu nadati, da su umorni i napeti, da se umorniji ustaju nego što idu spavati. Druga opet spominje privatizaciju, jer postojeće je stanje nemoguće. Kaže da mora dodatno raditi po kućama, pomagati starijim ljudima i da je spašava nešto poljoprivrednih dobara koje uzgoji u vlastitom vrtu.

I dok boce vina polako klapaju na traci, zavirujemo u punionicu gdje linijom prolaze prazne boce “Pipija”. Opet se pokvario dio za hlađenje pića, jer linija je stara i više joj nikakvo krpanje ne može pomoći.

Na izlasku iz kruga pogona Dalmacijavina, u Sjevernoj luci pažnju privlače mnogobrojni  oleandri. Kaže nam sindikalist Bucat da ih ima 88, posađenih u čast 88. rođendana Josipa Broza Tita. On je, znamo, umro tri dana prije svog rođendana. Možda u Dalmacijavinu, u inat tomu, ipak pobijedi život.

Nezavisni sindikat: Dalmacijavino možemo pokrenuti

Predsjednik Nezavisnog sindikata Dalmacijavina smatra da firma ima šanse krenuti naprijed, samo proizvodnju treba pokrenuti. Kako? Mogu li radnici sami preuzeti vlast nad pogonom i podići firmu iz pepela?

– Možda bi i mogli, ali tu su dugovi koji se moraju podmiriti. Morali bi uložiti i u proizvodnju: kupiti nove linije, cjevovode, pumpe i filtre… To sve košta skoro 30 milijuna kuna. Gdje su tek dugovi prema zaposlenima i otpremnine za mnoge radnike? – kaže Lukica Bucat. Dodaje da u postojećem dugu preko pedeset posto čini kamata i da država mora izvršiti privatizaciju i otpisati taj dug. Zainteresiranih kupaca ima, domaćih i stranih, a koliko su kvalitetni, to treba utvrditi onaj tko prodaje.

– Treba se dogovoriti koliko će budući kupac od svih dugovanja Dalmacijavina pokriti. Činjenica je da imamo viška ljudi, otpremnine smo sveli na neke normalne razine: čovjek koji radi trideset godina i nema neke uvjete za ići u prijevremenu mirovinu, trebao bi dobiti 150.000 kuna. U sindikatu smatramo da to nije neki veliki novac, možda je za one koji kupuju Dalmacijavino, jer oni bi vjerojatno rekli da ima 200 ljudi viška, pa kada to pomnožite s otpremninom, to bi bila velika suma. Da je država kao vlasnik preko Nadzornog odbora i uprave stvar rješavala tijekom minulih godina, sada ne bi bilo toliko ljudi koji odjednom moraju otići s otpremninama. Sama činjenica da država već jedanaest godina pokušava privatizirati firmu govori o neučinkovitom pristupu tom rješenju, jer su sve firme u našoj branši, osim Dalmacijavina, odavno privatizirane – zaključuje Bucat.