“Fićo” i “jugo” zajedno na parkiralištu
Prvi je nekada davno, još tamo osamdesetih godina prošloga vijeka, licencno prodan najprije u Tursku, a potom u Brazil, nakon što je sišao sa proizvodnih traka jugo-industrije, a drugi možda i jeste proglašen najgorim autom po mjerilima razmaženih Amerikanaca, ali oba su ušla u legendu. I “fićo”, službeno “zastava 750”, i “jugo”, službeno “yugo 55”. Danas ih se može vidjeti na reviji oldtajmera, posebno “fiću”, recimo kod nekog starijeg gospodina kod kojeg sjaji ulašten kao da je jučer izišao iz Kragujevca. Nađe ih se i na ulicama. Istina, u Hrvatskoj nešto rjeđe. Ako pokoji crveni (omiljena boja “jugića”) i prokrstari zagrebačkim ili ulicama ostalih hrvatskih gradova, obavezno mu je ime osakaćeno – umjesto “yugo” piše “ugo”. Hrvati ne žele sjećanje na mrsku im raniju državu, a novca za bolji automobil možda nema.
Ali zato su u domicilnoj državi Srbiji “jugići” i dalje gotovo najbrojnija prometala. E sada, imaju niz prednosti. Jeftiniji su. Opravlja ih svaki sposobniji hauzmajstor, kojem osim šrafcigera i kliješta od alata više ništa ne treba. Dakle, nije nužan automehaničar ili ovlašteni serviser kao za savremene evropske marke. Čik, uradi to za elektroniku “beemvea” ili “citroena”!
O “jugu” kruže brojni vicevi i anegdote. Pa tako kaže: kako stručnjaci u Kragujevcu i u Volfsburgu testiraju kako dihta unutrašnjost vozila? U Volfsburgu navečer u “folciku” najnovije generacije ubace mačku i ako je ujutro živa, sastaje se konzilij konstruktora jer nešto nije dobro i neko je negdje pogriješio. U Kragujevcu ubace tu istu mačku i ako do ujutro ne iziđe iz kabine – sve je u redu!
E sada, ti koji se sprdaju i pričaju anegdote na temu ponosa bivše jugo-industrije, neka nađu parking u Zagrebu ili Beogradu! Ali zato ako imate “fiću” i “juga” i njima dolazite na posao u strogi centar Beograda – moći ćete bez problema oba parkirati na istom mjestu. Jedan iza drugoga, samo ako se stariji brat pomakne milimetar do bankine. Čuvar parkinga kaže da se plaća za jedno mjesto bez obzira na broj vozila. Zna čovjek da je ovo jedna jedina moguća kombinacija i da ih nema puno. Zato je više nego zanimljivo bilo gledati nervozne vozače u strogom centru Beograda dok čekaju mjesto u javnoj garaži na Obilićevom vencu, kako bacaju zavidan pogled na “fiću” i “juga”, koji su u skoro simbiotičkom odnosu uredno stali jedan iza drugoga. Osim zavisti bilo je tu dosta i nostalgije, možda ne za prošlim društvenim sistemom i političkim uređenjem, ali sigurno za prošlim vremenima u kojima je “fićo” jurio ka moru sa 80 na sat.