Tržište se mora vratiti u društvo

Granice tržišta postavlja moral, granice slobode pravičnost, teza je renomiranog njemačkog socijalnog filozofa Axel Honnetha u njegovoj knjizi koja se upravo pojavila na njemačkom govornom području: “Pravo slobode. Nacrt demokratske etike”

Honneth je nedavno boravio u Beču, gdje je u okviru Ljetne sociološke škole Marie Jahoda održao javno predavanje o etici kapitalizma i moralnoj gramatici socijalnih sukoba, odnosno, jednostavnije rečeno, opasnostima takozvanog “Kapitalizma po Mateju”(“Ko ima, tome će se dati”).

Axel Honneth (rođen 1949.) je profesor socijalne filozofije na Goethe Univerzitetu u Frankfurtu na Maini i njujorškom Columbia Univerzitetu, Habermasov učenik, te predstojnik frankfurtskog Instituta za sociološka istraživanja IfS, onog istog kojeg su Max Horkheimer i Theodor W. Adorno obnovili nakon što su se 50-tih godina prošlog stoljeća vratili iz američkog egzila. Institut, široj javnosti poznat pod imenom “Frankfurtska škola” ili “Kritička teorija”, i dalje se drži vlastitih tradicija: “Frankfurtovci”, naime, nikada nisu bili puki akademski promatrači društvenih zbivanja, već aktivni kritičari koji se nisu sramili zauzimati strane u naoko ideološkim sporovima.

Intervju s jednim od najrenomiranijih socijalnih filozofa današnjice snimljen je iste večeri nakon predavanja, na istoj lokaciji – u “lavljoj jazbini”, kako je Honneth nazvao veliku salu Austrijske nacionalne banke, sa njenim guvernerom Ewaldom Nowotnyem u prvom redu publike.

“Zahtjevnost” sustava

Jesu li u današnjim modernim društvima vec prekoračene norme moralno obranjivih formi nejednakosti?

– Rekao bih da jesu, ali društveni konsenzus o tome ne postoji. Dovoljno sam optimističan za pretpostavku kako barem neke političke partije u aktualnom političkom spektru Zapadne Europe razumiju o kakvoj se opasnosti radi. Kapitalizam kao politički sustav je na prekretnici, on je već iskoračio van iz svog normativnog okvira. Model njegovog kršenja normativnog poprima sasvim novu relevantnost, koja ga često ostavlja u raskoraku čak i sa ustavnim principima. Da li to dostaje za oduzimanje legitimiteta? Na to se pitanje ne može odgovoriti sa sigurnošću. Ono što plaši jeste činjenica da je kapitalizam na putu izgubio jednu osobinu čiji smo svjedoci bili kroz povijest – vještinu efikasne brige o harmoničnoj društvenoj integraciji individualne koristi bez oštećenja socijalnog tkiva. To će svakako biti jedan od glavnih problema oko čijeg rješavanja ce se naredne dvije decenije lomiti koplja na javnoj sceni – kako odgovoriti na tendenciju uznapredovale izolacije tržišta od moralnih normi. Stoga ne bih rekao da se nalazimo, još ne u svakom slučaju, u postmodernom, aliberalnom kapitalističkom društvenom uređenju, ali ne mislim ni da nam je sasvim jasno kuda nas putovanje vodi.

Budući da su veze između teorije i svakodnevice sve tanje, trebaju li se ljudi današnjice osjećati kao pioniri eksperimentalnog socijalnog poretka?

– Ne mislim da je došlo do toga.

Ali upravo ste u svom predavanju ustvrdili kako je veza između fakticiteta i teoretskog tumačenja prekinuta…

– To je točno, ali u bitnim stvarima mi smo i dalje vezani na normativni jezik s kojim su odrasli naši djedovi i naši pra – pra – pradjedovi. Težina što ju osjećamo dolazi otuda, jer se krećemo unutar jednog relativno zahtjevnog društvenog sustava, koji se lako povređuje i teško popravlja. U tom se postupku gube principi predugovorne solidarnosti, kojima je kapitalizam prije više stoljeća najavio svoj izlazak na svjetsku binu. “Zahtjevnost” sustava konkretno znači da smo zatvoreni unutar društvenog horizonta, čije principe i vrijednosti još uvijek nismo ispunili, čak i više, za čije bismo se ispunjenje morali još puno boriti. Tu se čovjek lako zamori! Ipak, ne vjerujem da živimo s one strane teoretskih temelja modernog svjetskog poretka. Prije bih rekao da nam je jasno koliko smo još udaljeni od stvarnog ispunjenja onih humanističkih principa etabliranih prije više od dva stoljeća. Naše norme bolje su od našeg društva, to nas priznanje obilježava. Ako su se te norme već stoljećima pokazale kao nedostižne, da li bismo zbog toga trebali dići ruke od njih, te stvoriti nešto potpuno novo? Neki  su na to pitanje probali pozitivno odgovarati – je li uopće potrebno podsjećati, kako to nikada nije dobro završavalo po društvo?

Ljubav, pravo, solidarnost

Ljubav, pravo, solidarnost: vaša teorija priznanja ljudskih potreba svodi se na ta tri pojma. U trećem setu pravila, onom koji se odnosi na svijet rada, čini se da je krenulo po lošem. Da li se rad i radni doprinos još jedino ocjenjuju kroz tržišno posredovanu komunikaciju?

– Ako te tri sfere istražim na njihove demokratske potencijale, te se nakon toga upitam koliko svaka od njih doprinosi stvarnoj realizaciji demokratske etike, onda sam dva puta optimističan, treći put ne. Najviše se promijenila ljubav, u toj je oblasti postignuto najviše jednakosti, odnosno društveno akceptiranih individualnih rješenja. Obitelji, onda kada su intaktne, danas su zaista demokratskije nego što su bile prije pedeset ili sto godina. Pravo je također u stalnom napretku. Dovoljno je samo podsjetiti koliko su u demokracijama narasli modeli formiranja političke volje, koliko su proširene šanse participacije. Realno ostvarivanje demokratskih sloboda možda nešto zaostaje, ali normativni prostor slobode sve je širi. Najgore i najdramatičnije izgleda međutim u gospodarskoj sferi. Ona je naš problem, naša problematična zona. Svaki napredak koji se postiže u druge dvije sfere, dogovorom, borbom, svejedno, istovremeno se u sferi gospodarstva neprestano preispituje i minira. U tom smislu nije nam potrebno ništa preče u Europi, od povratka ekonomije u etički okvir, od ponovnog uklapanja ekonomske sfere u njezino institucionalno i normativno okružje. Tržište se mora vratiti u društvo, a ne stajati van njega, ekonomija mora naučiti da se podnosi sa druge dvije demokratske oblasti, privatnim svjetovima i pravnim normama.

Ukratko, kapitalizam smije ostati, ali se mora pristojno ponašati. Što to konkretno znači za europsku razinu?

– Sva rješenja što su do sada promišljana na nacionalnoj razini, treba prebaciti na europsku. Diskurzivni mehanizmi trebaju teći iznutra, iz jezgra države – nacije prema van. Pravna država se mora razviti u europsku pravnu državu, jednako tako kao što se odgovarajući akteri i organizacije kapitalističke tržišne ekonomije moraju europeizirati. Taj proces je praktično već u toku. Tu prije svega imam na umu sindikate, koji su još od prvih dana kapitalističke privrede zadavali ritam tržišnim promjenama u smislu veće društvene pravičnosti – oni što prije moraju pronaći organizacioni put do europskih saveza. Samo tako bit će u stanju razviti tu vrstu protumoći koja je neophodna kako bi se tržište izvuklo iz normativne izolacije i povuklo natrag u okrilje društva.

Neki društveni teoretičari stavljaju znak jednakosti između neoliberalizma i refeudalizacije. Imaju li pravo da to misle?

– Očito je riječ o internom postavljanju akcenata. Osobno, ja ne bih govorio o refeudalizaciji. Ali sljedeće se definitivno dogodilo: u Europi se zaista etablirao određeni kapitalistički model po mjeri američkog Laissez-faire stila. Da je on to mogao i smio, da mu je bilo dopušteno da ispliva kao najjači i sa društvenog pregovaračkog stola izgura sve druge varijante, da je na kraju uspio da sa sebe strese normativna pravila i osamostali se od društva – to je cezura koja zaista markira novi prag za Europu. Sve forme kapitalizma do sada, ako od 1980-tih gledamo nekih 150-200 unatrag, bile su obilježene time, da se, bez većih razmimoilaženja u mišljenju, moglo predvidjeti kako treba ostvariti ideju socijalno uređenog, na dramatične nepravde ublaženog kapitalizma. Nekad su radnički pokreti vukli naprijed, drugi su išli za njima, ali najvažnije je, svi su se ponašali kao da sjede u istom brodu, dijelili su isti pojmovni okvir. On je sada miniran. Ali ne u smislu povratka etičkim principima, već dominacije Laissez-faire kapitalizma s primatom financijskog kapitala.

Socijalna država

Treba li moderni kapitalizam državne financije, posebno one koje ga pretvaraju u socijalno podnošljiviju strukturu?

– Možda to danas nije tako jasno vidljivo, ali u vrijeme nastanka tržišta, ono se nije rađalo u etički i filozofski praznom prostoru, ono nije spušteno u društvo, već se normativno razvilo unutar društva. Iz tog predugovornog vremena datira i obećanje kapitalističkog tržišta, neopozivo obilježeno teorijom i praksom humanizma: sloboda svih biće proširena, s njime ne smije biti gore nego što je bilo bez njega. Ali ako tržište danas nije u stanju ispuniti svoja stara obećanja, njegova se normativna strana opasno naginje. U odgovoru na vaše pitanje – svakako da kapitalizam treba socijalnu državu. Riječ je o obiteljskim vezama, socijalna država je sestra kapitalizma.

Samo što se postignu normativni napreci u kapitalističkim društvima, već ih se dovodi u pitanje. Teoretičari stoga vise ne govore o “krizi”, ili  “proturječju”. Unutarnji razvoj kapitalizma sada se sumira terminom “paradoksa”. Da li to kapitalizam pati od bipolarnog poremećaja?

– Kapitalistička društva su od samog početka posjedovala puno više karakteristika, nego što je samo tržište. Da spomenemo samo neke od njih, kao na primjer demokratsko formiranje volje naroda, participaciju u državnim poslovima, ili promjenu privatnih odnosa. Kada se pojavio, kapitalizam je unio enormnu dinamiku u svijet, obogatio ga. Danas nažalost patimo pod dominacijom ekonomskog, čitav kapitalistički sustav reducirao se, izgladnio se, na tu jednu dimenziju. Privatna sfera i obitelji – a one se apsolutno razumiju u alternativi ekonomskom faktoru – sve su ugroženije kroz enormne zahtjeve što ih institucija normativno oslobođenog tržišta stavlja pred subjekte. Ali ne bih rekao da je kapitalizam postao šizofren, on je samo išetao iz njemu još uvijek pripadajućih, neophodno nametnutih granica. Na taj način on ugrožava sve dobro što je jednom unio u svijet.

Koliko je beznadna signatura modernog ekonomskog pisma?

– U kulturu moderne ekonomije spada bez sumnje i nekultura moralne neodgovornosti. S jedne strane imamo visoki stupanj brutalnog egocentrizma, raspojasanog maksimiziranja osobne koristi. Ali opet, u kulturu kapitalizma spada i – sjetimo se Weimarske republike, pomislimo na 60-te godine prošlog stoljeća – sve veća šansa kroćenja tržišta. Izvjesna ambivalentnost je neosporna. Bilo je i ima ih fantastičnih ideja, kao na primjer mehanizmi solidariteta, participacije ili kooperacije. Sve one spadaju u pobjedničku priču podruštvljenog tržišta, ili, ako hoćete, tržišnog socijalizma, sve su to dostignuća koja su se uzdizala na osnovi predugovornih obećanja kapitalizma. Nažalost, kapitalizam više ne drži obećanja.

Ulrich Beck kaže; revolucionarna situacija je tu, ali revolucionari nisu.

– Ne vjerujem u mit o revolucionarnom subjektu, prije u povijest epizodnih socijalnih pokreta. Zbog čega ne vidimo taj mehanizam na djelu danas u Europi? Postoji visoka doza šutnje, privatiziranog nezadovoljstva, osujećenog u mogućnosti javnog izričaja. To je možda najnevjerojatniji fenomen s kojim se u momentu srećemo u modernim društvima: nezadovoljstvo je evidentno, ne posustaje, internalizirano je u ljudima, nose ga okolo sa sobom, ali iz mase ne dopire niti jedan kolektivni glas nezadovoljstva. Bitan ograničavajući faktor je svakako osjećaj apsolutne neizvjesnosti što ga se vezuje uz rad. Nezadovoljstvo tako ostaje zatvoreno unutar radnih pogona, u poduzećima, ili u obiteljima. Objasniti taj proces je nezahvalno i teško.

Revolucionarnom subjektu je skrenuta pažnja zato što čita “News of the World” ili gleda Big Brother?

– Ne vjerujem da su mediji tomu krivi. Krivac su prije svega nove forme rada kao takvog. Opća nesigurnost rada = privatizirano nezadovoljstvo: da bi se razbila ta formula, bilo bi neophodno uspostaviti kakve – takve uređene radne korelacije, u kojima bi onda postalo moguće definirati nezadovoljstvo na razini društva. Takve korelacije međutim ne postoje. Možda je razlog i to, da danas imamo posla s proletarijatom uslužne radne snage. On, za razliku od radničkog proletarijata, ne raspolaže vlastitim tradicijama.