Znanost, fikcija, ezoterija
Kada se proučavaju životi poznatih osoba većinom je vrlo teško pronaći dosljednost između njihovog javnog djelovanja i onoga što se naziva sferom privatnosti. Iz tog razloga nije rijedak slučaj da poznati umjetnici budu istovremeno ništavni karakteri, a veliki filozofi u svojim porodicama prakticiraju sasvim drugačije etičke vrijednosti od onih koje su proklamirali u svojim knjigama. Sada pokojni Robert Anton Wilson se definitivno ne uklapa u tu grupu podvojenih ličnosti. Kod njega se doslovce može reći da je živio svoje ideje i pri tome se beskompromisno upuštao u istraživanje svoje psihe. Vijest o njegovoj smrti početkom 2007. godine, prošla je prilično nezapaženo u široj javnosti, premda se radilo o odlasku jednog od originalnijih mislilaca s kraja 20. i početka 21. stoljeća.
Robert Anton Wilson bio je, ovisno o razdoblju svog života, pisac, filozof, psiholog, urednik, futurist i borac za ljudska prava. Sam je sebe opisivao kao agnostičkog mistika. Istovremeno su ga raspoznavali kao diskordijanskog papu. Wilson je diskordijanstvo propagirao kroz svoje tekstove i intervjue, te tako doveo do širenja ovog jedinstvenog pogleda na svijet. Ukoliko bi se željelo preciznije reći o čemu je riječ, možda je najbolje diskordijanstvo opisati kao šalu koja je postala religijom i religiju koja je postala šalom. Riječ je o parodiranju religije kroz štovanje grčke boginje Eride koja je bila poznata po tome što je donosila svađe i sukobljavanja. Diskordijanizam u svom pokušaju širenja subverzivne filozofije objedinjuje zen budizam s dadaizmom, te na taj način postaje nekom vrstom alternativnog svjetonazora.
Wilson je u mnogo čemu doprinio svjetskoj popularnosti diskordijanizma svojom poznatom “Illuminatus!” trilogijom u kojoj zajedno s Robertom Sheaom filozofski i humoristički preispituje povezanost okultno-magijske simbolike s poviješću. U ovoj neobičnoj knjizi Wilson i Shea su miješali faktografiju i fikciju, te pri tome koristili materijale koje su tokom godina skupljali kao urednici rubrike pisama čitatelja u časopisu Playboy. Prva Wilsonova knjiga koja je privukla pažnju bila je njegova dorađena doktorska disertacija iz psihologije nazvana “Prometheus Rising”. U njoj razrađuje model svijesti Timothy Learya zasnovan na osam krugova i postavlja temelje neuro – lingvističkog programiranja psihe. Sličnim temama bavi se i u knjizi “Quantum Psychology” gdje prikazuje praktične tehnike izbavljivanja iz takozvanog tunela stvarnosti.
Prema Wilsonu, svatko od nas živi u svom tunelu stvarnosti koji u svemu određuje načine našeg doživljavanja svega što nas okružuje. Iz toga razloga ne postoji ništa što ima općenito značenje i jedino o čemu možemo pričati su naše mape stvarnosti. Pri tome, niti jedna od tih mapa nije stvarnost sama po sebi. Razvijajući dalje ove svoje teorije nastale na temelju postulata kvantne mehanike, Wilson piše još jednu trilogiju nazvanu “Schrödinger’s Cat”. U njoj stvara nezamislivu kombinaciju znanstvenih tvrdnji, fikcije i ezoterije. On sam tu trilogiju naziva magijskim priručnikom koji nas vodi kroz posebnu vrstu inicijacije. Čitanje tekstova objavljenih u trilogiji “Schrödinger’s Cat”, po Wilsonu, “mijenja strukturu svijesti i pri tome izaziva blago ludilo”.
Wison je ukupno napisao 35 knjiga koje su po svojoj strukturi i temama odstupale od dotadašnjih postojećih formi i načinom prezentacije tema bile ispred vremena. Između ostalog aktualizirao je i problem teorija zavjere, no za razliku od većine kasnijih autora, njegov pristup izlazi izvan uobičajenih crno-bijelih karakterizacija.
Wilson svoje djelo opisuje “kao pokušaj rušenja uvjetovanih asocijacija”. Njegov cilj je potaknuti gledanje svijeta na novi način. Pri tome uvijek insistira na svjesnosti o postojanu različitih modela (ili mapa) koje niti jedan sam po sebi nije istinit. Kada su mu postavljali pitanja o agnosticizmu, Wilson je strpljivo objašnjavao kako njegov agnosticizam nije usmjeren jedino na Boga, nego i na sve ostalo. Svoju oproštajnu poruku na blogu koji je pred smrt redovito pisao, Wilson je završio riječima: “Ne mogu vidjeti kako je moguće smrt doživjeti ozbiljno. Ona se čini apsurdnom.”