Prisiliti banke da vrate novac

Kao u onoj čuvenoj drami Samuela Becketta u kojoj svi govore o Godotu, a njega ni otkuda, i u Hrvatskoj sada svi govore o “švicarcima”, a “švicaraca” nigdje nema. To je apsurd devizne klauzule, kao lijeka od kronične krize povjerenja u vlastiti novac.

Dogodila se, naime, klasična zamjena teze, pa je u svijesti ljudi klauzula shvaćena kao da je riječ o pravim devizama. Kao da su potpisom na ugovore, zaista stvoreni pravi švicarski franci. I da sada za tim deviznim klauzulama postoji isto tako velika potražnja na svjetskim financijskim tržištima, kao i za pravim francima. Da je tako, bilo bi normalno i da se krediti povećavaju u skladu s rastom franka. Ili platite, ili ćemo svoj novac dobiti na drugi način. Ali drugog načina nema, jer klauzula nije novac. Bio bi više nego dobar vic, da neka naša banka pokuša u svijetu prodati ugovore s klauzulom u francima i to po tržišnoj cijeni, koju sada naplaćuje svojim hrvatskim dužnicima.

Podzemna grmljavina

Postoji samo jedan razlog, koji bi opravdavao povećanje rata u skladu s rastom švicarskog franka, a to je da i banke imaju obveze u istoj valuti. One, naime, daju kredite od ušteda koje kod njih drže hrvatski građani ili od novca koji same uzimaju u inozemstvu, da bi zaradile na razlici u kamatama. Ali hrvatski su građani tradicionalno štedjeli u markama, a kad je njih nestalo – prešli su na euro. Banke možda imaju i neke obveze u francima, ali ni približno onolike koliko sada potražuju od svojih dužnika. Kad je o štednji riječ, euro je pravilo, a sve drugo je samo iznimka koja ga potvrđuje. Banke se nisu ni zaduživale u inozemstvu u francima, da bi ih onda mijenjale u kune i njima kreditirale hrvatske građane.                                                                                          Pitanje kojim se zadire u samo srce tame glasi – kako je uopće došlo do toga da švicarski franci postanu obračunska jedinica za tako velik broj kredita? Svi znaju da su banke svojedobno ponudile manje kamate, ako se kredit veže na “švicarce”, umjesto na eure. Ali zašto? Jesu li švicarski franci tada bili slabiji novac od eura? Sasvim suprotno, to se dogodilo upravo u trenutku kad se počela nazirati svjetska, ali i europska kriza. Većina zemalja eurozone već je tada trošila preko mastrihtskih kriterija, što znači da su istovremeno izvlačile tepih ispod nogu eura.

Ako je itko znao što slijedi, znale su banke. Upravo su njihovi inozemni vlasnici, dakle velike europske banke, obilato i širokom rukom kreditirale preveliku potrošnju u nizu zemalja. Banke su, dakle, znale da je ugrožen euro, a ne franak. Pa ipak, one su postupile kao da je stanje obratno; kao da je euro stabilniji od franka. Njihova je kamatna politika postala suprotna stanju na tržištu, ali kako se uskoro pokazalo, bila je potpuno u skladu s njihovim interesima. U vrijeme kad je podzemna grmljavina najavljivala poremećaje na financijskom tržištu (na kakve je čak i MMF upozoravao Hrvatsku još godine 2007.), devizna im je klauzula otvarala neviđene mogućnosti. Zahvaljujući njoj, moglo se povećati profit bez angažiranja dodatnog novca. Nije čak trebalo imati ni švicarske franke, da bi se s njima poslovalo. Bilo je dovoljno uvjeriti ljude da im se to bolje isplati.

Čačićevi “špekulanti”

To, nažalost, nije bilo teško. Ima nešto u prirodi čovjeka, što ga navodi da vjeruje kako će sve što mu ide u prilog potrajati. Tu malo pomažu prethodna loša iskustva. Nakon svih financijskih inženjeringa, mnogi su, na primjer, povjerovali investicijskim fondovima, koji su im nudili zarade od preko 30, pa i 40 posto i tako ponovno ostali bez znatnog dijela svojih ušteđevina. Sada su povjerovali “švicarcu”, točnije bankama. Devizna klauzula je ista, a kamata manja. Na kuhinjskim stolovima i u podstanarskim sobama ili stanovima, računalo se koliko je to manje u narednih 15 ili 20 godina. Kako će se, dakle, lakše preživjeti dok traje otplata kredita. Usput rečeno, objašnjavajući prijedlog kojim bi HNS sada pomogao tim ljudima, Radimir Čačić kaže da ih ipak treba kazniti s nešto višom kamatom –  jer su špekulirali. Nazvati te ljude špekulantima, može se samo osloncem na jednu specifičnu vrstu logike. Na tajkunsku logiku.

Bilo je glasova koji su i prije pozivali na oprez. Ali izostala je svaka akcija, kojom bi se na vrijeme spriječila šteta. Ono što su znale banke, znalo se, sasvim sigurno, i u Narodnoj banci. Ona je u teškim trenucima sačuvala stabilnost bankarskog sustava, spriječivši preveliki rast kredita. Dakle, obranivši banke od njih samih. Zašto nije isto to napravila i kad je bila riječ o riziku u koji su pohrlili hrvatski građani? Pri tom nisu bila dovoljna samo upozorenja. Zašto, na primjer, Narodnoj banci nije palo na pamet da zaustavi samovoljno pretvaranje “visoko eurizirane zemlje”, kako glasi ona poznata sintagma kojom se lomi jezik, u isto tako “visoko frankiziranu zemlju”? Ona je za to imala dovoljno instrumenata i alata. Na primjer, krediti s deviznom klauzulom mogli su se vezati na stvarno stanje deviznih depozita. Koliko pojedina banka ima devizne štednje u francima, toliko kredita može vezati na franak. Koliko je kredita zasnovano na inozemnim izvorima u francima, itd. Već to bi bilo dovoljno, da problema danas ne bude. Uvjet je da Narodna banka brine o džepovima građa isto onoliko, koliko je brinula o bankama. Tim više što i o jednom i o drugom ovisi stabilnost nacionalne ekonomije.

Buđenje stranaka

Sad su se naglo probudile i političke stranke, uključujući i vladajuću, čiji su se ekonomski stratezi i stručni timovi prije ponašali slično kao i njihovi kolege u Narodnoj banci. Odjednom svi imaju neki prijedlog, kako da se pomogne unesrećenim dužnicima, u kojima istovremeno vide i buduće birače. Zajedničko je svim tim rješenjima da ne dovode u pitanje ni deviznu klauzulu, niti lažne švicarske franke kao osnovu za izvlačenje ogromnog novca iz džepova hrvatskih građana. Ipak, svi traže da banke u izvjesnoj mjeri popuste. Sudeći po reakcijama, najviše ih je pogodio prijedlog HDZ-a, vjerojatno u prvom redu zato što ta stranka još uvijek drži vlast. On je, dakle, izravna i neposredna opasnost.

Iako vjerojatno nije postojala takva namjera, taj prijedlog pokazuje da je riječ o virtualnim, a ne stvarnim francima. HDZ, naime, traži od banaka da za dužnike fiksiraju tečaj franka na 5,8 kuna i da u odgovarajućoj mjeri smanje kamate. Ali i po tom prijedlogu razlika do stvarnog tečaja ostaje dužnicima kao beskamatni dug. Ako to ne prihvate, bankama se prijeti kaznenim porezom. One su, naravno, doslovno pobjesnile. Time bi ih se, tvrde banke, oštetilo za oko milijardu eura. Po tom nevjerojatnom iznosu može se zaključiti koliko one zarađuju zahvaljujući igri s deviznom kaluzulom i švicarskim francima. Braneći se one javno prijete većim kamatama, a tajno se sasvim sigurno spominje i ovisnost hrvatske države o inozemnim bankama, koje su njihove vlasnice.

Pravu dijagnozu, ipak, ne daje nitko. A to je, da uopće nije riječ o deviznoj klauzuli, već o njenoj gruboj i smišljenoj zloupotrebi. O dogovoru banaka kako da iskoriste deviznu klauzulu s ciljem izvlačenja golemog novca iz džepova hrvatskih građana. Kad se to zna, postaje jasno da Vlada nema o čemu pregovarati i dogovarati se s bankama. Umjesto toga, ona bi sama morala donijeti odluku o revidiranju svih ugovora vezanih uz švicarske franke. Svi bi se oni morali preračunati na eure s odgovarajućom kamatom, a neopravdano naplaćeni novac banke bi morale vratiti dužnicima. U suprotnom, država bi ga trebala oduzeti. Trebalo bi razmisliti i o kazni za banke. Savjet za to mogao bi se dobiti od Austrijske vlade koja je, prije nekoliko godina, s nekoliko stotina milijuna eura globe kaznila grupu banaka zbog dogovaranja i karteliranja.