Objektivno nasilje?

To su sada udarne vijesti: franak dostiže nebo, dužnici pred slomom! Nakon za sada neuspjelog uplitanja vlade, kroz usta premijerke Jadranke Kosor, u središnjem televizijskom dnevniku morao se pojaviti i sam guverner HNB-a Željko Rohatinski glavom i bradom. On je, kao trenutna nad-politička medijska zvijezda, u svome nastupu izrekao najprije nekoliko krupnih ideologema iz arsenala svugdje vladajuće novčarske stranke, da bi zatim situaciju pokušao smiriti najavom mogućih mjera. Sprovedneih naravno, u suradnji s vlastima. Rekao je, a sada možemo i čitati, da je HNB spremna uključiti se u iznalaženje riješenja – kojima bi se ublažile posljedice –  po modelu tzv. balon kredita. To znači da bi se, nakon što bi se tečaj franka limitirao – npr. na 6 kuna – dio kredita iznad te svote tretirao kao nerizični plasman. Mogla bi se smanjiti i stopa obvezne pričuve, dođu li zbog imobilizacije dijela aktiva banaka u pitanje njihova likvidnost, kreditni potencijal i troškovi novca. Ni dužnicima ni bankama, rekao je, ne odgovara aprecijacija tečaja, jer zbog toga bi se moglo dogoditi da jedni ne mogu otplaćivati kredite, a drugi da ne mogu naplaćivati potraživanja.

Rohatinski ukratko obećava, jezikom reklame s jednog još vrlo profitabilnog, “nezaduženog” područja, onog ekstaze komuniciranja, i ovce i novce. I to dva puta: jednom bankama, drugi put dužnicima. Ne mari što sutradan uz prijenos njegovog nastupa u svoj štampi stoje članci kako bruto dobit partnerski ugroženih banaka trenutno iznosi 2,5 milijardi kuna, te je u prvom polugodištu ove godine u nas narasla za 14 posto. Stanje među radnim stanovništvom slabo se statistički, a kamo li socijalno-kritički, i istražuje pa mediji samo kontrastiraju paradokse.

Zato je bitno da se guverner odmah u uvodu deklarirao pristalicom liberalne slobode izbora.

Problem kredita u švicarcima, rekao je, NIJE socijalni problem. To NE BI smio biti niti politički problem. Jer, riječ je o slobodnom, privatnom, ugovornom odnosu, u kome su obje strane znale ili trebale znati u kakav rizik ulaze. A na taj rizik je HNB svojedobno i upozoravao. Mediji su već izvukli i druge, jače, vrste upozorenja: u vidu propagandne industrije, koje su usput i sami dio, a koja nas je zasipala, pa i sada, samo drugačije, zasipa sirenskim ponudama na bezbolno kreditno zaduživanje. Nakon toliko ideološki zasljepljene kontra-faktičnosti, u kojoj se monetarni problemi proglašavaju izrezanima iz društva i politike, da bi mogli biti slobodno tretirani od otuđenih centara društvene moći – taj samoupravljački izraz bio je vidovit – na način tehnokratske ekspertize i djelatnih praksi financijskih stručnjaka, daleko od demokratski izražene volje birača (što ne znači i daleko od suradnje s vlastima; svi su oni u službi stvarno vladajuće “novčarske stranke”), što očekivati? Pa naravno dalji razvoj početnog trenda u kome se kriza realnog sektora “riješava” pojačanim financijskim špekulacijama. A zatim se ti premješteni krahovi u špekulativnom businessu s institucija – novčarskih, privatno-poslovnih, ali i međunarodnih – prebacuju na leđa stanovništva u pojedinim zemljama. Trenutno je na redu za stezanje remena, iako gladovanje tu ne pomaže, građanstvo s kreditima u švicarskim francima. Ali problem franaka, priznao je i Rohatinski, NIJE problem franaka! Ostanemo li samo pri valutama to je problem propadanja eura i dolara kao svjetskog novca. A iza tog propadanja stoje promjene u odnosima snaga između nekada nacionalnih privreda. Uspostavimo samo jednu popreku opasnu vezu: bi li toliko zaduživanje našeg stanovništva u stranoj valuti, pri stranim-domaćim bankama bilo moguće da prije nije uništena domaća privreda? Uz pomoć domaćih-stranih političara?

Kapital nikada ne riješava kontradikcije koje proizvodi, govori u svojoj knjizi o “enigmi kapitala” američki marksist i naš česti gost David Harvey, pa tako neće niti ovu sa francima. On ih samo premješta, i to na dvostuk način. Najprije, s jednog dijela svijeta na drugi, a onda i s jedne vrste problema na druge. Ostanemo li u monetarističkoj problematici: kriza s francima očito je dio opće krize na rubovima euro-zone, u koju i mi, makar s “vanjske” strane, spadamo. A ta kriza ne može se riješiti samo kao monetarni problem – spašavanjem eura od strane Razvojne banke Vijeća Evrope (CEB). Jer, iza slabog eura stoji, za nas odsudan, npr. novi njemački imperijalizam. A koji je samo oblik sub-imperijalizma u interesnoj zoni Zapada, kojim još uvijek vojno dominiraju SAD. Svi ti imperijalizmi, koje politolozi, u zemljama gdje ta znanost još uvijek ima i kritičkih odvojaka, dijele na valove – prvi, drugi, treći – susreću se sada sa premještanjem centra svjetskog kapitalističkog sistema u Aziju. Time i nesnosno umišljena evropska (a ne samo američka) izuzetnost puzeći ide prema svome kraju, u što se mi veselo “integriramo”. To znači da oni koji do tada još ne propadnu, a za to se, usprkos glorifikaciji slobodnog tržišta, treba držati vlasti, planiraju za koji mjesec još i slaviti!

Zadnju krizu izazvao je, to sad već svi znaju, financijski sektor u SAD. Da li on i plaća za nju? Nemojmo se okrutno šaliti s našim dojučerašnjim urednim štedišama. Oni znaju odgovor na ovo retoričko pitanje. Ono što bi još mogli vremenom saznati je da mjere štednje, koje će im isti gore spomenuti iznuđivači integracijskog veselja sve više nametati, neće ništa riješiti. Pa mnogi od njih već štede! Naravno, uzalud. Oni će naučiti da dobro obučeni tehnokrati, proizvodi privatnog obrazovnog sustava budućnosti, kojima bi, u ime vladavine struke, navodno trebali prepustiti administriranje našim post-političkim društvima, očito ne znaju izaći na kraj niti sa “sistemskim rizicima”. Iako o tome sada nešto uče na ubrzanim kursevima o novim i novim aspektima kriznog managementa. No, dođe li do većih nevolja sa masama i u nas, dobro će poslužiti tečajevi post-konfliktnog riješavanja problema u regiji, za koje domaći i strani treneri osposobljuju kadrove naših nacionalno podijeljenih civilnih društava. Jest da su tu u prvom planu vjerske i nacionalne tenzije, ali dijalektika trenutka nalaže da se u to uklopi i kreditna problematika.

Govoreći o sistemskom nasilju sadašnjeg trenutka povijesti, filozof Slavoj Žižek podsjeća na iznenađujuću neosjetljivost spram njega, koja mora postojati da bi naš, mnogima još lagodan život, dalje postojao. On citira Balibara, koji razlikuje dva suprotna ali komplementarna oblika suviška nasilja. Jedno je “ultra-objektivno” ili sistemsko nasilje, koje je sastavni dio društvenih uvjeta globalnog kapitalizma i uključuje “automatsko” stvaranje izdvojenih i zamjenjivih pojedinaca poput beskućnika i nezaposlenih.

Drugo je “ultra-subjektivno” nasilje novonastalih etničkih i/ili religijskih (ukratko: rasističkih) “fundamentalizama”. Nasilje švicarskog franka za sada izgleda objektivno. Treba ga pretvoriti u subjektivno i kao takvo poraziti.