Novi infantilizam

Tupi gledatelji novina, rezignirani listatelji tiskovina, opsesivni čitatelji svega napisanoga, ovisnici o jeftinom novinskom papiru uz doručak – svi ti suvremenici uronjeni u zbilju domaćeg novinarstva dijele čvrstu premisu, čak točnu misao o kvaliteti novinarskog teksta, sa svakim novinarskim magnatom u Americi pak onda i u gotovo čitavom pismenom svijetu.

Konsenzus je tu: tema je proizvoljna, ali novinarski tekst nikada ne smije biti površan!

Koliko je poznato, problem analitičkog potencijala kakav ima sintagma “površan novinarski tekst” nije naišao na dostojnu (znanstvenu) obradu. Reakcionarni kulturpesimisti takvu analitiku odmah proglašavaju (oksi)moronskom, a projektivni urbani optimisti baš vole takav !kraći žanr”.

Neoliberalni replikanti

Ako stvar i jest debilna, otvaramo je uz ekspoziciju dviju slika. Prva: tradicionalna novinska redakcija na izdisaju gdje kadrovi štrikaju staromodne žanrove poput vijesti, izvještaja, reportaže i kritike brojeći slovne znakove na dvije decimale. Druga: suvremena novinska redakcija ležerno hibridnog stila bez vidljive hijerahizacije posla i bez vidljivih kadrova, jer samozaposleni autori stvaraju na terenu. Koja je slika primamljivija? U pragmatičnom svijetu amerikaniziranog pristupa novinarstvu te su dvije opcije radikalno i ridikulozno suprotstavljene, kao u šou programima s epizodama “prije” i “poslije” estetskog zahvata: ofkors, jer umjesto staromodnih novinara tu su sada pisci (writers) i njihovi radovi ili priče (stories).

Puki retorički ukrasi, koga briga kako će se autor zvati. Zanimljivosti se međutim nalaze na horizontu tog popularnog predatorskog pristupa novinarstvu kao kategoriji koju treba poboljšati treningom metode narativnog novinarstva, specifično subjektivnog storytellinga s imidžem objektivnog reportera. Na matičnim američkim sveučilištima i institutima poput Harvarda, Stanforda ili Poyntera desetljećima se, barem deklarativno i panelski, preispituju etička legitimacija i kodeks žanra na putu prema ciljanom novinarskom Oskaru – Pulitzeru- a ostalim dijelom svijeta šeću njihovi neoliberalni replikanti, “stručnjaci za nove medijske strategije” i “treneri narativnog novinarstva”.

“Tradicionalni mediji nisu u kontaktu sa svojom publikom”, kaže stručnjak za medijske strategije objašnjavajući zašto je važno poruku s Twittera neimenovanog čitatelja pretvoriti u vijest broj jedan. Ili: “Čitatelj smanjenih prihoda lako će se odreći površnog teksta, ali će se radije odreći kave nego novina koje doživljava kao nešto svoje, kao potrebu” , tvrdi trener narativnog novinarstva koji empatira s čitateljevom potrebom “većeg intelektualno-emocionalnog angažmana”. Tiraže novina padaju, a publiku može vratiti samo sentiment, priča, inteligentan autor!

Bezizražajan model

Domaći mediji odavno kuže spiku: umjesto površnih priloga i tekstova, na repertoaru su površniji, duži i narativniji pokušaji da se “zahvati priča”. Prafrazu otrcane krilatice američke ratne proze Stephena Cranea “Dajte čitateljima komad života”, novinari komercijalnih domaćih televizija moraju ponavljati dok im se “teza” o žanru priloga ne zagnoji do totalne infekcije, ali pravi pioniri i promotori domaćeg narativnog novinarstva izlaze ipak iz izdanja koncerna EPH, iz “Jutarnjeg lista” i tjednika “Globus”.

Epehaovski pristup narativnom novinarstvu stvarao se, idejno i ideološki, neobično dugo: godinama se žanr brusio sporadično, privremeno se odustajalo od strategije i upuštalo u hibridizaciju svega ostalog, zapostavljajući Priču. U nekom trenutku, koji će vjerni čitatelj ili listatelj Jutarnjeg lista vješto prepoznati po prevladavajućoj duljini nauštrb svrhe teksta, osobito nedjeljom, urednički štab odlučio je posve narativizirati autorski pristup.

A kako se piše narativno? Jasno, kao short story (kratku priču), tako da se koristi “glas” pripovjedača, poštuje vremensko-prostorni kontekst i služi “simbolikom, literarnim aluzijama, metaforama, za snažnije mentalne slike”, onako kako stoji u svakom priručniku za novinarskog pripovjedača. U svojim najboljim ostvarenjima narativno novinarstvo bilo bi imanentno književnom realizmu. Avaj, u slučaju epehaovskog primijenjenog pripovjedačkog novinarstva nigdje nema ambicioznije, literarizirane sjene: reklo bi se da je žanr doveden do savršenstva, do vlastite mehaničke reprodukcije.

Kao takav, bezizražajan model subjektivno/objektivnog pripovijedanja s nešto dijaloga pogodan je za površnu, tipsku analizu. Riječ je o reportaži s početnom situacijom kao na filmu: pripovjedač nas uvodi u priču. Nažalost, autor je ljubitelj pseudo-dokumentarizma nezavisnog filma u smislu Dogme 95 pa nas odmah davi problemima temporalnosti: u koliko je sati stigao/la, u kojem je stadiju bilo sunce na nebu, koliko je vremena prošlo dok je konobar došao na terasu kafića na koju se udobno smjestio/la.

Narcisoidni subjekt

Izražajni dogmatizam napreduje kako (sporo) teče tekst: autor/ica ponavlja jednoznačnu faktografiju do besvijesti, nabraja očiglednosti i tobože inzistira na naturalizmu prizora, a tanahni vokabular ubire znakove čitateljskog umora.

Dramaturški kotač je pak sasvim specifičan: sastoji se u autoru i od autora. Skoro je nevažno s kim se autor teksta/reportaže susreo i što je junak priče rekao, kad čitatelj pamti jedino narcisoidnog subjekta, autora glavom i perom. Gdje je, kako i kojim automobilom autor-pripovjedač-fokalizator parkirao? Je li bio gladan/a ili se baš najeo/la lokalnih specijaliteta? Kako je autor vidio/la da je padala sjena na lice sugovornice, u kojem je trenutku primjereno napisati, kao u unutarnjem monologu možda: “da, lijepa je naša…”

Naratologija nalazi preciznu dijagnozu za epehaovski slučaj užasne pripovjedne ekonomije narativne reportaže: problem pripovjedne ovlasti. Samosvjesni pripovjedač/ica u kulminaciji vlastitog žanra razmeće se utjecajem na tijek priče i postaje sveznajući maher s tri fraze, a mi zaboravismo i temu i sugovornike.

Ispada da je istina što tvrde stručnjaci  – narativno novinarstvo doista predstavlja “korak dalje”. Iz samoskrivljene novinarske nezrelosti u ideološko-stilski žanr, “novi novinarski infantilizam”.