London gori, a Zagreb se češlja

Noćas je Zagreb gorio. Pobunjenici su zapalili nekoliko policijskih vozila, grupirali se te palili i uništavali sve što im se nalazilo na putu, a nije im se sviđalo, i mogli su uništiti, ako ne odnijeti. Izvršeno je i niz provala i drugih oštećenja imovine u nekoliko gradskih četvrti, između ostalih i na Trešnjevci, Trnju i u Dubravi. Provale su izvršene i roba odnesena i iz robne kuće nekada poznate kao NAMA (Narodni magazin), sada u vlasništvu koncerna koji brodi s vama kroz život. Nisu pošteđeni niti fizički prostori vašega omiljenog operatera impulsne virtualnosti. Stradali su i kiosci sa svježe štampanim novostima s ‘naših’ post-političkih, post-vjerskih i ostalih estradnih dvorova, razmještenih neupadljivo diljem centra grada, ali i u novim predgrađima. Policija je, zgranuta razmjerima nasilja, uglavnom nemoćno pratila događaje. Vaš izvjestitelj u stvari i ne zna gdje ovaj izvještaj uspijevate pročitati…  A onda sam se probudio i s olakšanjem shvatio da to Zagreb ne gori i da sam sve sanjao.

Tako su nekako izgledale školske zadaće ambicioznih učenika u vrijeme kada sam i sam derao školske klupe. Samo su teme globalnih metafora bile ‘obrnute’: učenici su pisali kako sanjaju svijet ljubavi i mira, pravde i bratstva među ljudima. Naravno, u svjetskim proporcijama – London bi tu dobro pasao. A onda se bude u ‘ovakvom’, realnom svijetu sivila, međuljudske vučje borbe, sukoba i nepravednih ratova. U svijetu bez ljubavi. Što je u tim zadaćnicama bio pozitivni mladenački, romantični bunt, što pak u njemu tada rasprostranjena hipijevština, a što (prikriveni) socijalistički realizam, sada mi nije jednostavno analizirati. A nije ovdje niti tema. Jedno je sigurno: u međuvremenu je utopiju u zadaćnicama, ako ne i u snovima, zamijenila distopija. Današnja djeca vole pisati o ‘sukobima civilizacija’ na način trivijalne žanrovske književnosti, koja se, suprotno namjerama tolikih ‘duhovnih obnovitelja’, probila i do školskih zadaća. Ali i to je nekakva čežnja za drugačijim svijetom, pa bi i taj negativitet, koji je smijenio pozitivitet, trebalo čitati dijalektički.

Koliko je tek dijalektike na djelu, kada se odmaknemo od književnosti, u londonskim događanjima proteklog tjedna, o kojima ste mnogo toga mogli vidjeti i pročitati? Uz opasnost da i sam zastranim u ionako vladajuću šablonu o crno-bijelom ‘domu’ i šarenom ‘svijetu’, rekao bih da smo ovoga puta, srećom, odmah dobili nekoliko prijevoda komentara iz britanskih medija (David Harvey, Nina Power, Tariq Ali). Jer, da je sve ostalo na domaćim ‘misliocima’ i našim ljudima na terenu, stvari bi izgledale katastrofalno (iznimka je komentar Borisa Dežulovića “Revolucija hijena”, ali ne u Globusu nego u ljubljanskom Dnevniku). Da će se opet u interpretacijama – histeričnoj debati, kako ju je imenovao Harvey – dogoditi podjela na one koji pobunu žele gledati kao ‘čisti’ kriminal, za koji nema izgovora, te onih koji će događaje kontekstualizirati u ‘zmazane’ katastrofalne prilike u kojima živimo, nije bilo teško predvidjeti.

Kako naši provincijalno-liberalni komentatori vide teškoće britanske vlasti, kojoj bi rado pomogli, vidi se na bezbroj primjera u tekstovima. Neke ću citirati, bez navođenja autora, ne zbog (auto)cenzure nego zbog ispravljanja krive taktike da se bezvrijednim – a simptomatičnim – mislima daje osobni dignitet. Tako jedan komentator govori o “društvenim škarama potrošačkog doba”, kada, s jedne strane, “mediji vode snažnu propagandu za potrošačko društvo, a istovremeno vode propagandu protiv onih koji imaju” (!); jer, nastavlja: “Oni koji imaju nemaju više ugled. Crkva je prihvatila kritiku potrošačkog društva, i to anglikanska prije nego katolička. Neredi su pokazali da ljudi ne osjećaju kočnicu da bi došli do robe, jer oni koji imaju robu došli su do nje na bilo koji način”. Još stručniji je drugi glas, koji nam ‘tumači’ “huliganizam gubitnika”. Po njemu, evropska mladež se budi, plače i prosvjeduje, odašiljući u “svaki mikrofon koji im se stavi pred usta vrlo patetične zahtjeve”. Riječ je posvuda o “dokumentima društvenog zapuštanja putem luksuza u kombinaciji s naivnim državnim socijalizmom (!) koji dijeli, određuje i na visokoj razini osuđuje stagnaciju… Mladi čeznu za istim povlasticama kao i generacija njihovih roditelja, i ne razumiju da upravo njihovo zadržavanje sprečava vlastiti ulaz na regularno tržište rada (!)”. Pa zatim: “To su posljednji trzaji one stare Evrope koja je velike zahtjeve povezivala s malo vlastite inicijative i koja je izbjegavala gospodarsku stvarnost (!)”.

Jedna komentatorica, našijenka na radu u Londonu, piše: “Ako su u Seattleu i Pragu bili antikapitalistički neredi, ovi su kapitalistički i potrošački, jer je nasilnicima glavni cilj materijalna korist ili free stuff”. Očito je da fetiški karakter robe i njegova tajna, više nego na “redistributere društvenog bogatstva”, kako se nazvao jedan od sudionika nereda, djeluje na komentatore u mainstreamu. Iz svoga životnog iskustva oni izvlače i ovakve, u urbanizam upakirane preventivno-rasističke stavove: “London nema definirane getoe u kojima žive ovi ili oni ljudi, u većini kvartova bogatiji i siromašniji žive u neposrednoj blizini, što, naravno, može izazivati strah u jednih i zavist u drugih”. Dok je neoliberalne ideologije žive i zdrave u evropskoj istočnoj provinciji, za koju je dijelom i smišljena još u svoje ‘herojsko’ doba Thatcherove i Reagana, ali u kojoj tek sada daje svoje zrele plodove, vlasti u Britaniji nemaju se čega bojati. Saveznici pobune neće organizirano doći s Istoka. Završimo ovaj mračni citatni dio odom postojećem iz našoj Vladi bliskog glasila: “(… ) Prije nego što kineski, indijski ili korejski investitor otputuje iz Evrope vrteći glavom, mogao je na televiziji vidjeti budućnost Evrope: mlade ljude koji se putem Twittera kao osjednuti okupljaju i čiste London. Mladi koji su spremni primiti se posla, a ne se samo stalno žaliti i zanovijetati.”Metla iz ove priče je neka buduća metla nekog budućeg ‘socijalnog’ Bandića, koja će nas iz sna na početku ove rubrike vratiti u stvarnost, u kojoj “Treba delati, ljudi!”. Jedan drugi pometač, sasvim drugačije vrste, napisao je dvadesetih prošloga stoljeća kako “nije dovoljno da eksploatirane i potlačene mase postanu svjesne nemogućnosti daljeg življenja na stari način i da zahtijevaju promjenu; … Za revolucije je neophodno da ni eksploatatori ne mogu više živjeti i vladati na stari način…; Tek onda kada ‘niži sloj’ više ne želi staro, a ‘gornji sloj’ ne može da nastavi na stari način, tek onda revolucija može pobijediti” (Lenjin). Događaji u Londonu mogući su korak u tom smjeru. Da bi on postao stvarnim, velika odgovornost leži na organiziranim socijalističkim snagama.