Marko Brecelj, kantautor i profesor mekog terorizma

Marka Brecelja javnost još uvijek poznaje kao bivšeg frontmena slovenske avant-rock grupe Buldožer koju je napustio prije trideset godina. Danas je Brecelj kantautor, voditelj Omladinskog kulturnog i socijalnog centra (MKSC) u Kopru i autor serije društveno angažiranih performansa i akcija nazvanih “Meki terorizam”.

Brecelj skreće pažnju javnosti na nepravde i anomalije sistema u odnosu prema pojedincu. Istovremeno političare, crkvene velikodostojnike i organe reda dovodi do ruba živčanog sloma. Zaključio je da “Novosti” na neki način moraju platiti razgovor i u tom smislu ponudio razmjenu dobara: postignut je dogovor da vaš novinar odradi posao tehničara i binskog radnika na njegovom koncertu u lovačkom domu negdje blizu Idrije i da putem, u vožnji od Kopra do Idrije, napravi intervju. Razgovor je vođen u “tehnološki i moralno ispravnom kršu”, kako Brecelj tepa svom kombiju, na snijegom zametenoj cesti, s “ćelavim” ljetnim gumama i bez lanaca na pogonskim kotačima, te se doslovno pretvorio u avanturu.

 Turski paradajz i “Titova macola”

Povod za razgovor je vaša akcija izvedena u Sarajevu pod radnim nazivom “Tito”. Možete li je u kratkim crtama opisati?

– Naziv akcije je bio “Titova macola”. Desila se 25. maja 2009. kod Vječne vatre u mom rodnom Sarajevu. Kupio sam turski paradajz i njime ispisao na asfaltu “Tito”. Onda sam macolom počeo tući paradajze, najprije slovo “T” i tako redom. Naišao je službeni čistač ulice i obećao mi svoju stručnu pomoć i mehanizaciju kod čišćenja. Neka žena pitala je da li je taj performans za Tita ili protiv njega. Jedino što su ljudi mogli učiniti, bilo je da spase paradajz pred macolom. To nisu učinili. Možda nisu htjeli narušiti natpis? Komunalac je obavio svoj zadatak i vodom isprao tragove slova. Došla su sedmorica policajaca. Objasnili su mi da je najpametnije ako platim dvjesto bosanskih maraka kazne zbog nuđenja i uživanja alkoholnog pića na javnom mjestu. U tom slučaju oprostit će mi vrijeđanje kulturno-povijesnog spomenika, države BiH i neprijavljenost manifestacije. Objasnio sam im da sam došao u Sarajevo na poziv Federalne televizije i s dobrom namjerom, a moje materijalno stanje u Sloveniji je takvo da nisam socijalni problem. Nudio sam, naime, ljudima po čašu dobrog domaćeg vina i nisam znao da je već godinu dana na snazi pravilo koje druženje uz piće označava kao prekršaj. Zato su mi zadržali pasoš, pozvali me u “maricu” i odvezli u policijsku stanicu. Tamo su odmah napravili zapisnik. Pet su me puta pitali kako je mome ocu ime, svaki put sam odgovorio: “Ivan.” Šesti put sam rekao da sam zaboravio.

Poslije pola sata dobio sam potvrdu da su mi oduzeli slobodu zbog sudskog postupka. Upozorili su me da imam mogućnost telefonirati u slovensku ambasadu, ali to nisam htio iskoristiti. Nakon 75 minuta pozvao me k sebi u kancelariju komandir stanice. Upitao me jesam li bio zadovoljan s postupcima njegovih suradnika. Odgovorio sam da su bili sasvim korektni. Popili smo kavicu i složili se u konstataciji da ne baš humana strogost zakona prodire iz Evrope u Bosnu i Hercegovinu. Zamolio me da mu sljedeći put kad budem imao performans telefoniram prije izvedbe i obećao da onda neće biti nikakvih problema. Obustavili su postupak i nakon sat i pol pustili su me da odem iz stanice. Zaboravio sam uzeti svoje dokumente. Inspektor koji me osobnim autom vozio natrag do Vječne vatre ljubazno se vratio po moj pasoš i donio mi ga. Ponudio sam mu u znak zahvale tri litre koparskog “Refoška”. Odgovorio je da ne može primiti poklon, ali kad sljedeći put dođem neka mu se javim pa ćemo to popiti u policijskoj garaži.

Možete li usporediti odnos organa reda prema vama u BiH i Sloveniji?

– Mogu opisati događaj koji se desio na završnoj večeri festivala “Koperground 2009” kad je nastupao Edo Maajka. Nazvao sam ga “Šljive su zrele” jer smo moja žena Arijana i ja poslije bili u masnicama. Na početku koncerta u dvoranu su htjela ući dvojica policajaca, bez traženja moje suglasnosti i bez detaljnijeg objašnjenja razloga svoje namjere meni kao odgovornoj osobi. Kasnije sam saznao da su tražili do pojasa golog momka koji je, izazvan riječima “lijepe su ti sise”, udario šakom u glavu nekog provokatora. Incident se desio pola sata prije, na cesti pred klubom.

Suradnja policije, sudskog sistema i zdravstva

Nisam im dozvolio da uđu u dvoranu i da traže mladića u polutami koncerta, među 150 za policijski posjet poprilično neraspoloženih hip hopera. Pozvali su pojačanje i nisu prihvatili moju ponudu da kao organizator prekinem koncert, zamolim Edu za pomoć, potražim momka, pozovem ga da ode ispred vrata MKSC-a i obavi razgovor s policijom.

Sa svojih 100 kila zagradio sam im put. Šestorici policajaca nije baš uspijevalo da me, pritisnutog na tlo, stave u lisice. Prizor je trajao u nastavcima i bio, najblaže rečeno, neukusan. Konačno su me, prečvrsto ulisičenog, strpali u “maricu” i uopće nisu potražili čovjeka po kojeg su došli. U stanici su me držali od pola jedanaest do pola dva, bez mogućnosti da nazovem advokata ili dam ikakvu izjavu. Nakon toga su mi ipak omogućili da izdiktiram izjavu. Pokazali su mi odluku istražnog suca kojom imaju pravo izvaditi mi krv i uzeti urin bez mojeg pristanka. Šestorica snažnih policajaca i jedna policajka otpratili su me na vađenje krvi za slučaj da se budem opirao. Tada sam shvatio da je taj performans bio dubinski rendgen o suradnji policije, sudskog sistema i zdravstva. Dva dana kasnije sazvali smo konferenciju za novine. Zahvalio sam policiji na uvjerljivom sudjelovanju u performansu “Šljive su zrele”.

Možete li usporediti odnos slovenske države i ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije prema nacionalnim manjinama i homoseksualnim zajednicama?

– Mogu samo da više-manje intuitivno to procijenim; u Sloveniji imamo više subkulturnih klubova po glavi stanovnika, ali oni su u defenzivi. Zaborav i zabava sve više prožimaju generacije potrošača. Otpor tom svjetskom trendu pružaju pojedinci i šačice ljudi. Političke stranke novim zakonskim promjenama učvršćuju utjecaj među mladima. Nepodnošljivost raspadanja odnosa među ljudima mediji pokrivaju uspjesima sportaša. Može se braniti tvrdnja da je Slovenija u usporedbi s ostalim državama nastalima na tlu Jugoslavije mekša prema lezbijkama i gejevima. Beskućnicima izlazi čak i časopis “Kraljevi ulice”. Međutim, jedna Amerikanka, muzičarka, skoro mojih godina, koja je još sredinom devedesetih bila oduševljena Ljubljanom zbog ljudi i njihovog ponašanja, sada u našem glavnom gradu zamjećuje duboku hladnoću i otuđenost koje je već duboko zamrzila u Zapadnoj Evropi i Americi. Fakat je da u Sloveniji imamo najmanje Roma, ali ne vjerujem da ovdje ima manje rasizma nego u Srbiji ili u Hrvatskoj. U Trstu, u osnovnim školama, netrpeljivost prema slovenskoj manjini nije puno manja od one za vrijeme Mussolinija. U Italiji, koja je po kriterijima liberalofila “sređena” još bolje od Slovenije, svirao sam na ulicama “ljevičarske” Bolonje harmoniku, pjevao danima na slovenskom i skupljao novčiće. Fašisti u bifeu udaljenom sto metara “zamolili” su me da se maknem. Uvjeren sam da mi se to ne bi desilo u Beogradu i Sarajevu, a što se Zagreba tiče, u ovom trenutku nisam baš siguran. Ne tvrdim da je balkanski primitivizam vlastodrštva nešto što bi trebalo braniti ili čak gajiti. Samo upozoravam na to da “sređenost” društva ne štiti pred bezosjećajnošću i bjesnilom.

Koji su vam pravci djelovanja u ovoj godini?

– U dvadesetoj godini postojanja Društva prijatelja umjerenog napretka i u šezdesetoj godini svog života želim:

1. Konačno ozbiljnije pokušati da mojoj supruzi život sa mnom bude ljepši i manje naporan nego dosad. Barem jednom mjesečno izvlačit ćemo se iz jazbine MKSC-a na po četiri dana.
2. Konačno prodrijeti na slovensko tržište i šire, kao kantautor i profesor mekog terorizma. Devetnaestog januara ukazala mi se Djevica Marija skupa sa svojim blagajnikom; Cankarjev dom u Ljubljani, poslije dvadeset godina, zove me da zasviram i zapjevam za dvije hiljade eura bruto, pred 230 osoba. Želim što češće nastupati i na privatnim zabavama, za barem dvije osobe, u svakojakim prilikama. Na pogrebima i razvodima nudim sniženje.

3. Smanjiti za 15 posto snagu i vrijeme koje trošim na MKSC, ali tako da mlado suradništvo svojim doprinosom poveća ukupni obujam aktivnosti.

4. Šestu godinu uzastopce povećati posjećenost internetskog mikromedija www.dodogovor.org

5. Formalno registrirati fondaciju nevladinih udruga omladinskog polja “Pohorski bataljon”.

6. Svakog mjeseca napraviti jednu novu pjesmu.

7. Kandidirati se sa strankom Akacije na ovogodišnjim lokalnim izborima u Sloveniji i Kopru.

8. Smršavjeti pet kilograma i snimiti CD “Gore bez”. Parama od tog CD-a zamoliti doktora da mi napravi treće zube i zatim snimiti CD “Gore sa”.