Kamen oko vrata

“Sveti Josip, Isusov otac, nije bio samo fizički radnik, on je bio i poduzetnik koji je imao svoj vlastiti obrt s pomoćnicima, ugovarao poslove, vodio računa o nabavi materijala i svemu ostalome. Isus je taj posao preuzeo od njega.” Prošle su dvije godine otkad je Marijan Bušić – suosnivač i suvlasnik modne kuće Potomac, kreator brenda Croata kravata, najuspješniji hrvatski project manager 2003. godine u izboru menadžerske udruge CROMA – zainteresiranoj javnosti ponudio ovaj maštoviti prijedlog teodiceje slobodnoga poduzetništva.

Božansku legitimaciju investiranja i profitiranja pastvi je približio “Jutarnji list”, u

intervjuu-reportaži čiji je naslov “Kad posao krene nizbrdo”: Bušić se sjeti da je Bog stvorio menadžera prigodno shizoidnom retorikom priveo nepredvidive recesijske oscilacije profita sub specie aeternitatis, uskladivši privremeni pad burzovnih indeksa s umirujućom perspektivom finalnog uznesenja. Tako smo, uz ostalo, doznali i kako Stari zavjet može inspirirati nastanak nouveau riches: “U priči o Davidu i Golijatu”, pojasnio nam je autor teksta, glorificirajući Bušićev poslovni uspon, “on je prepoznao neravnopravnost svojega marketinškog tima s korporacijskim gigantima zapadnoga svijeta i odlučio koristiti svoju ‘praćku’, odnosno drukčiji pristup oglašavanju proizvoda”.

Šarene krpe

A drukčiji se pristup, nije teško zaključiti – premda je novinar “Jutarnjega” koncilijantno izbjegao bilo kakvu težu kvalifikaciju – u osnovi sastojao u uzurpaciji javnih resursa i javnog prostora s višim ciljem uvećanja osobne zarade; u strategiji, dakle, odavno vrlo popularnoj među viđenijim hrvatskim poduzetnicima. Bušićeva je tvrtka, tako, 1997. osnovala neprofitnu udrugu nakaradno latiniziranog imena Academia Cravatica, posvećenu “proučavanju, čuvanju i unapređenju kravate kao pokretne hrvatske i svjetske baštine”. U praksi, ovo je proučavanje, čuvanje i unapređenje rezultiralo višegodišnjim nizom spektakularnih performansa, instalacija i drugih ispada onkraj dobrog ukusa i zdrave pameti: vezivanjem 808 metara dugačke kravate oko pulske Arene; opasivanjem državnih granica crvenim koncem u instalaciji “Kravata oko Hrvatske”; ekološki održivim agro-artističkim projektom “Kravata u žitu”; uniformiranim konjaničkim ophodnjama Zagrebom i smjenama straže nečega što se zove Počasna satnija Kravat-pukovnije…

I dok mastermajnd Academiae Cravaticae, Kristov uspješniji kolega Marijan Bušić u megalomanskome pohodu na kulturnu baštinu i obradive površine planira ove godine zavezati nekoliko tisuća četvornih metara platna i oko dubrovačkih zidina, nešto nalik na kritičku reakciju konačno se pojavilo u srednjostrujaškim medijima tek povodom njegove ovoljetne akcije KravatArt: suvremeni je hrvatski David, naime, u svoju oglašivačku praćku stavio pogoleme, četiri metra visoke kamene gromade koje je akademski kipar Petar Ujević prethodnom intervencijom pretvorio u stilizacije kravata, pa ih, nakon pažljivoga reklamnog targetiranja, hitnuo na simbolički gravidne mete urbanog identiteta Zagreba: ispred Zračne luke Pleso, zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta, Katedrale… Tamo su ih dočekali razni akademski slikari, pa kolorirali pred okupljenim znatiželjnicima i slučajnim prolaznicima, ali nekolicina je novinara ispravno zaključila kako ovo razbacivanje kamenjem ipak ne implicira Bušićevu bezgrešnost: tutnuli su diktafone pod nos eminentnijim kustosima i povjesničarima umjetnosti pa se, uz raspravu o granicama umjetnosti i kiča, prigodno žurnaliziranu do razine razumijevanja pretpostavljenoga prosječnog čitatelja, konačno otvorilo i pitanje Bušićeva javno-privatnog partnerstva sa samim sobom, a na račun poreznih obveznika, čija mu je sredstva za realizaciju projekta velikodušno ustupila Turistička zajednica Grada Zagreba.

Samo, prije nego što to pitanje dopre do svoga samorazumljivog odgovora – da je, naime, osnovni motiv višegodišnjih artističko-turističkih cirkuskih točaka promocije kravate u nacionalni simbol zapravo promidžba brenda Croata privatne tvrtke Potomac – vrijedilo bi postaviti nešto drukčije pitanje: zašto je tek ova, najnovija iskra Bušićeva kreativnog genija užgala ljetni medijski skandalčić? Zašto paradiranje paravojno-paranormalnih postrojbi ili umatanje antičkoga amfiteatra i povijesne jezgre Dubrovnika u šarene krpe nisu bili dovoljni da bocnu osjetljivi novinarski nerv?

Nacionalne fantazije

Nisu, bit će, zato što simbolički čvor Bušićeve kravate čvrsto isprepliće najsnažnije semantičke krake ovdašnje nacionalne mitologije: patrijarhalno-militarnu pripovijest o sedamnaestostoljetnim turopoljskim djevojkama koje svojim mladićima vezuju rupce oko vrata prije odlaska u rat; transformaciju tih rubaca u globalno poznat modni detalj koji nudi zavodljivu mogućnost ostvarenja najv(l)ažnije nacionalne fantazije, one u kojoj “cijeli svijet zna za nas”; kameno čvrste katoličke vrijednosti glavnoga junaka priče…

E, ali u svome se poduzetničkom maršu Bušić sada namjerio na pogrešnoga protivnika. Njegova glavna taktička pogreška, pritom, nije bila u privatiziranju javnoga – to je, naposljetku, jedna od osnovnih operacija sistema u kojem živimo – nego u istodobnoj invaziji na urbani identitet grada koji sebe voli zvati metropolom, s jedne, i na granice “visoke umjetnosti” koje široka malograđanska baza spomenutog identiteta uobičajeno doživljava krajnje ozbiljno, s druge strane. Dok se zavitlavao sa spomenicima tamo nekakvih Pula i Dubrovnika, ne pretendirajući ozbiljnije na umjetnički aspekt intervencija, stvari su mogle glatko kliznuti kroz medijski stroj banalizacije stvarnosti; kada je, međutim, stvaralački impuls usmjerio k centru Zagreba, pokušavši pritom podebljati umjetničko-spomenički legitimitet nove akcije, zaškripalo je, a artistički senzibilizirani urednici i novinari napokon su shvatili da bi višegodišnje akademiziranje kravate moglo imati nešto s kičem. I baš zbog tog dvostrukog dna hipokrizije valja suspregnuti zadovoljstvo ovim nenadanim pokretanjem pitanja o granicama javnog i privatnog: čak i kada izgubi poneku medijsku bitku, naime, vojskovođa Počasne satnije Kravat-pukovnije u pohodu na javne resurse i nove tržišne uspjehe zasigurno zna da, barem u vjekovnoj postojbini kravate, na kraju neminovno pobjeđuje kič Božji.