Čista hrvatska lektira

U prošlom broju “Novosti” naša dopisnica iz Crne Gore Iva Klisić obavještava nas da su i tamošnje školske vlasti odlučile očistiti lektirne naslove od upliva svega stranoga, posebno onog iz neposrednog susjedstva. Prema onome što kolegica piše, zasad se crnogorska školska lektira čisti uglavnom od srpske književnosti. Kad kažemo da je i u Crnoj Gori krenula purifikacija, mislimo reći da je u ostalim sastavnicama bivše Jugoslavije taj posao odavno obavljen.

Dakle, što mladi Crnogorci više neće morati čitati, barem kad su u pitanju književnosti iz najbliže regije? Pa neće, među ostalim, čitati Desanku Maksimović, Oskara Daviča, Borislava Pekića, zatim Jovana Jovanovića Zmaja, Miru Alečković, Dobricu Erića, Dositeja Obradovića, Dušana Radovića, Ljubivoja Ršumovića, Milovana Danojlića, Vojislava Ilića, Stevana Raičkovića, Milana Rakića, Vladislava Petkovića Disa, Miloša Crnjanskog itd. Zapitat ćemo se, onako politički nekorektno, pa što im je uopće ostalo?!

NOB i Srbi nemaju šansi

Onkraj šale, zanimljivo je nešto drugo. Iz istog izvještaja saznajemo da u lektiri i školskom programu više mjesta nema ni za Mihajla Lalića, kao ni za Danila Kiša. Kako sad, nije li posrijedi etnonacionalistički recept po kojem se školski program, kao bitan sastojak kulturne ideologije, pažljivo prosijava? Kad bi tako bilo, onda bi Lalić kao crnogorski književnik morao ostati. Međutim, možda novoj vlasti smetaju njegovi partizanski romani, prije svih “Lelejska gora” i osuda crnogorskih četnika. Ali što je onda s Kišom, polaznikom cetinjske gimnazije, iz kojeg kraja mu je i majka, i koji je bio jasnog antistaljinističkog stava? Znamo da lektira nije samo geografija, ali znamo i to da je Kiš bio i jest šire relevantan književnik.

Međutim, možda smo mi iz Hrvatske posljednji koji bismo mogli prigovarati školskim vlastima mlade crnogorske države. Naime, u našoj zemlji izvršena je vjerojatno najtemeljitija proreda školskih, lektirskih i šire bibliotečnih naslova. U nas je to rađeno po ministarskim napucima, zatim divlje i stihijski (paljenjem nepoćudnih knjiga u dvorištima osnovnih škola), te ispotiha (čišćenje obiteljskih biblioteka od srpskih, komunističkih i ćiriličnih naslova).

Pregled današnje srednjoškolske lektire u Hrvatskoj pokazuje da je u njoj prisutan vrlo mali broj pisaca s eks-ju terena: tu su, primjerice, Tone Seliškar i njegova “Družina Sinjeg galeba”, zatim Branislav Nušić i “Hajduci”, pa Ivan Cankar s “Istinom i ljubavi”, “Nečista krv” Borisava Stankovića i Ćopićevi “Orlovi rano lete”. Možda nam je nešto promaklo, ali ne puno.

Kad smo već kod Ćopića, u njegovu je slučaju bilo najviše trvenja između tzv. stručne i tzv. šire javnosti. Povjerenstvo je njegovu “Ježevu kućicu” izbacilo s popisa osnovnoškolske lektire, ali su se roditelji i šira javnost tome usprotivili. Prije pet-šest godina odgovornost za izbacivanje Ježurke Ježića s popisa lektire preuzeo je na sebe akademik Stjepan Babić. “Kao potpisnik Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda za hrvatski jezik, maknuo sam to djelo iz jednostavnog razloga što ono nije pisano hrvatskim jezikom, a bilo je predloženo da ga čitaju djeca u prvom razredu osnovne škole”, rekao je tom prilikom Babić. Kasnije je ono ipak vraćeno na popis, velimo, pod pritiskom mama i tata kojima se taj bodljikavi lik i jezik baš sviđao.

Da sami recenzenti često nemaju jasne kriterije za lektirne ulaske i izlaske vidi se upravo na Ćopićevu primjeru. Međutim, prije toga nešto općenito o kriterijima. Oni su najjasniji kad je partizanska tematika u pitanju, pa su tako “Pirgo” Anđelke Martić ili “Modri prozori” Danka Oblaka – koji su svojedobno bili izabrani za najbolje knjige dječje književnosti o NOB-u – izletjeli van bez velike šanse da se ikad vrate u lektiru. Dosta lako je i sa srpskim izdanjima. Ona uglavnom idu van. Prilično je jasno i kad su posrijedi prokomunistički autori. Oni isto idu van, odnosno uzimaju im se djela koja nisu, kako se to danas obično kaže, ideologizirana. Najizrazitiji primjer toga je Miroslav Krleža, kojeg ima u lektiri, ali ga u Tuđmanovo vrijeme nije bilo na pozornicama, nisu mu se knjige štampale, niti ga se previše spominjalo.

Tko je sve branio Krležu

Autor koji se tom problematikom bavio, dakle odnosom lektire i ideologije te, šire, škole i školskih programa i ideologije, jest sarajevski književnik i profesor Nenad Veličković. Na primjeru Ćopićeve “Ježeve kućice” upravo je pokazao svu sluđenost lektirne politike. Zapravo bi svaka novonastala nacija morala prigrliti storiju o Ježurki Ježiću kao imperativno domoljubno djelo, kao ono djelo koje na prvom mjestu govori upravo o vrijednostima doma i njegove obrane. Ili, Veličkovićevim riječima kazano: “‘Ježeva kućica’ samo je jedan od mnogih primjera kako dječija književnost služi ideologiji na vlasti u procesu formatiranja mišljenja. Dijete koje se identifikuje s porukom ‘Ježeve kućice’ prihvata i vrijednosti koje djelo zastupa: sklapati paktove sa zločincima, ne braniti slabije i ne buniti se protiv nepravde, sve je to prihvatljiv izbor u paketu s domoljubljem. Sve dok patriotizam određuje sistem vrijednosti, razum koristi potrebama a ne etici.”

Ovo je primjer rijetko oštre ocjene tog popularnog djela, ali je nama važno jer govori o upravo o nedosljednim, nejasnim i neuravnoteženim odlukama i promašajima povjerenstava i sličnih tijela za procjenu podobne lektire.

Nešto slično, ali na primjeru Miroslava Krleže, zbivalo se u Srbiji. Na nedavno održanom seminaru o Krleži u Zagrebu redatelj Jovan Ćirilov rekao je da je Krleža u Srbiji apsolutni autoritet, ali i izvor velikih paradoksa. Tako su Krležu početkom 1990-ih godina, kada je izbačen iz lektire, branili ljudi s desnice, bilo političke bilo intelektualne, a izbacivanju je najviše prigovarala Mira Marković, koja je napisala i objavila tekst o tome.