Štakori iz šoping-centra

Za britanskoga grafitera koji se krije i djeluje pod pseudonimom Banksy bila je ovo veoma uspješna godina. Njegov film “Exit Through the Gift Shop” nominiran je za Oscara u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma, na što je sin fotokopirnog tehničara, po zanimanju mesar, odgovorio u svome stilu – Los Angeles je preplavio svojim radovima. Nagradu ipak nije dobio, ali je kasnije reagirao nacrtavši na jednoj britanskoj garaži grafit djevojčice koja u ruci drži kipić Oscara: parodija je to na petnaestogodišnju Laru, koja je zaista razbila nagradu koju je njezin otac, producent Simon Egan, dobio za film “Kraljev govor”.

U svjetlu posljednjeg vala nasilja u Londonu treba gledati i ovomjesečno emitiranje njegova dokumentarca na britanskoj nacionalnoj televiziji Channel 4. Kao antikapitalist, Banksy je godinama provocirao i otvoreno se borio protiv trgovačkog lanca Tesco, a nedavno je direktno podržao protivnike otvaranja njihova novog supermarketa u svom rodnom Bristolu, nacrtavši plakat “Tesco Petrol Bomb”: prihod od tog plakata ide za pomoć demonstrantima uhićenima zbog sukoba s policijom.

Bunt, protest i intervencija

Simpatije potlačenih, ljevičara, radnika, antimilitarista i drugih Banksy je svojim ciničnim i pametnim humorom osvojio odavno. Na internetskim se forumima citiraju i neke od njegovih mini-knjižica, tiskanih u limitiranim nakladama. Kada je o Velikoj Britaniji riječ, Banksy nikada nije bio aktualniji. U uvodu svoje knjižice “Egzistencijalizam” kaže: “Ako želite nešto reći i hoćete da vas ljudi čuju, morate nositi masku na licu. Želite li biti iskreni, morate živjeti život u laži.” Njegovi najrevolucionarniji grafiti predstavljaju štakore, koji su zapravo metafora luzera, marginalaca koji će jednog dana nabaviti takvu suvremenu opremu da će iz podzemlja izaći na svjetlo dana i počistiti sve smeće u gradu. Štakori su štakori, jer će učiniti sve da prežive.

Banksy je ulični umjetnik, ali njegova umjetnost ide i preko toga, ona je i bunt, protest i intervencija. U novoj knjizi “Trespass”, povijesti urbane umjetnosti u izdanju jednog od najpoznatijih svjetskih izdavača “Taschena”, predgovor je napisao upravo Banksy. U njemu sublimira što je to ulična umjetnost: “Za mnoge je ljude crtanje po nečijem vlasništvu pomalo nepromišljeno, ali u realnosti je 30 centimetara vašeg mozga svakodnevno izloženo timovima i timovima marketinških stručnjaka. Grafiti su savršena proporcija – odgovor na prodaju uzvišenih ciljeva u društvu koje je opsjednuto statusom i sramotom. Grafiti su mjesto nereguliranoga slobodnog umjetničkog tržišta, kakvo umjetnost i zaslužuje.” Grafiti su, po njemu, odgovor reklamnim agencijama koje svakodnevno, uz blagoslov lokalnih uprava, rasprodaju javne površine za različite marketinške poruke. Svatko ima pravo da na zidovima, u javnom prostoru, djeluje i kaže što misli. Na mjestima poput autobusne stanice, gdje postoji prostor za osobne poruke i ideje, mišljenja i stavove, čekanje autobusa više nije dosadno.

Pita umjesto metka

Mnogi su očekivali da će Banksy grafitima reagirati na nasilje na ulicama Londona, Manchestera i drugih britanskih gradova. Umjesto toga, reagirao je prigodnim jednosatnim dokumentarnim filmom “The Antics Roadshow” koji je, pod egidom “Nekada na ulicama nije bilo tako. Ljudi s njih nisu odnosili, nego su donosili”, odnedavno dostupan i na internetu. U sat vremena prikazuje sjajne akcije progresivnih aktivista, ekscentrika željnih medijske pažnje, anarhista i običnih ljudi. U filmu je i priča o četiri žene, poznatije kao Ploughshares Four, koje su 1996. provalile u vojno skladište i čekićima razbile avion, dio arsenala koji su britanske vlasti prodavale krvavom indonežanskom režimu, načinivši tako štetu od 1,7 milijuna funti. Tu su i poznate ekološke akcije “Reclaim the Streets”, strikeri, Remi Gaillard, francuski “luđak” i čovjek čije snimke na Youtubeu gledaju milijuni. Urnebesno, pametno i duhovito.

Poruka za mlade prosvjednike koji su pljačkali u Londonu je jasna. Postoje i drugi načini, oni koji za posljedicu imaju promjenu javnog mnijenja ili opstrukciju vladajućeg establišmenta. Završimo s riječima belgijskog satiričara Noela Godina, pionira napada puding-pitama na šefa Microsofta Billa Gatesa, francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i mnoge druge “vladare svemira”, koji se također pojavljuje u Banksyjevu filmu: “Umjesto metka, dajem im kolač.”

Dobri umjetnici imitiraju, veliki kradu

Da preskočimo razmatranja i rasprave o tome jesu li grafiti vandalizam ili ne, spomenimo da najozbiljnija kritika na račun Banksyja dolazi iz grafiterskih krugova, od legende grafiti-scene osamdesetih, čovjeka pod pseudonimom Blek le Rat. U jednom od svojih dokumentarnih intervjua on kaže kako je veoma ljut kada vidi Banksyjeve radove u kojima prepoznaje svoj izričaj: “U umjetnosti je teško pronaći svoj stil, a kada vidite da vas netko kopira, to vam se nimalo ne sviđa. Nisam siguran kakav integritet posjeduje. Možda je vrijeme da pokaže svoje lice i kaže kakav je zapravo tip.” U tom je stilu i rečenica koju je parafrazirao i sam Banksy: “Dobri umjetnici imitiraju, veliki kradu.”