Katalog malograđanske žudnje

Ah, malograđanska žudnja. Ljeti u slobodno vrijeme, tobože iznad svakodnevnih banalnosti,  njezina je medijska ekspresija najjača. Na periferiji interesa poštenog puka koji koristi godišnji odmor po vlastitoj volji i savjesti, svake godine u isto vrijeme bujaju novi, gremlinovski medijski žanrovi, slatkorječivi poput Gibonnijevih stihova. Šteta, zagnoje se u trenu. Hibridni, kontingentni, fluidni – prototipovi izlizane neoliberalne etike liderstva, u kojoj je dobro neprijatelj odličnog, novi modeli medijskog šarma ljeti izlaze kao s kruzera na obalu nepoznate banana-države: u grupama, ozareni i opasni, komični i tragikomični. Nema drugog načina nego da se njihova narav u postljetnom kulturnom belvedereu promotri malom katalogizacijom. Kao da smo na “panel prezentaciji”, okoristimo se jednostavnom metodom pojmova-natuknica.

Kultura interijera megajahti. Kao najfrekventniji medijski žanr, ovoga je ljeta zadavio svakog konzumenta, na moru ili kopnu, s TV-ekrana ili radija na baterije. Slike nevjerojatno kičastih budoara za skupu klijentelu, uz novinarski diskurs adoracije i protoseksualne čežnje prema “snažnim konjima”, daleko premašuju prekaljeni, stupidni medijski interes prema kraljevskim obiteljima. Pijane epizode na jahti slavnih uvijek su bile ekskluzivna medijska roba tabloida. Žanrovska novost je “reportaža obilaska jahte”, tužni disbalans novinarske energije i vokabulara.

Kultura najava i odjava programa Dubrovačkih ljetnih igara. Osim Jadranskih igara na pršut i konop, jedini punokrvni nacionalni ljetni festival godinama je onaj u Dubrovniku. Ekstatične najave jedine klasične premijere (“Edip u Dubrovniku!”, “Konačno visoka kultura!”) završile su neočekivano svježe, ridikuloznim žanrovskim antiklimaksom. Glumac Mislav Čavajda, alias Sofoklov Edip, “teško je ozlijedio koljeno”, a premijera u Dubrovniku  bila je odgođena za dva dana! Novokomponirana forma svečane odjave premijere specijalno je i neočekivano detonirala na Prvom programu Hrvatskoga radija, gdje je proširena vijest o “Edipovom koljenu”, kao jedina vijest “iz kulture” bez konotacija, čitana lijepo i polagano u svaku uru, do ponoći. Cinični slušatelji u svemu traže smisao, bez veze.

Kultura malograđanske kolebljivosti u glazbenom ukusu. Liste s muzičkim preferencijama prekaljenih muzičkih kritičara nisu jedina iritantna stvar svakog ljeta. Traži se muzički megadogađaj, to je druga legitimna medijska iritacija. Ali, hipertrofija muzičarskih općemedijskih dojmova događa se, naravno, između dviju krajnosti. Ovoga ljeta eskaliralo je u opreci “guettaizacije” dalmatinske obale i novog dalmatinskog “alternativnog” festivala rocka, posljedično u dilemi o smislu futura nacionalne glazbene turističke ponude. Jedni uvijek završe kao “cajkaši”, drugi su “pravovjerni”, inače ne bismo znali razgovarati o muzici.

Kultura malograđanske kuharice. Sljubljena s globalnim trendom šmekerskog kulinarstva, domaća kuhinja u raznolikim, posebice mediteranskim oblicima ljeti poprima lik kućnog božanstva, dohvatljiva samo odabranima. Takvi se posvećenici nerijetko, ali žestoko prenavljaju u svim raspoloživim situacijama, hvaleći na primjer svinjsku mast na kruhu kao ultimativni “must” u kuhinji prekrcanoj kuharskim gadžetima. Probirljivi gastronomadi, bolećivi enolozi, mudri trgovci dizajnom: zašto ih ne vidimo u “Plodovima zemlje” nedjeljom prijepodne, ako je stvar tako nacionalno važna, krucijalna za nacionalnu kulturnu jestvinu?

Kultura selebriti-karitativnih posjeta filmskih diva. Angelina Jolie sjedi među prostim domaćim pukom, onako obična i delikatna, za nju baš igraju “Kralja Leara” na jednom otoku, povijesno obilježenom posjetima filmskih diva. Usput: zanimljivo i zgodno, poput literarno i nacionalno poznatije dominikanke sestre Angelike Glembay, njezina karitativna navada razumije se po defaultu. Razumije se i to da je simbolička sestra Angelika ovdje čista, praktična financijska transakcija. Jedino se ne razumije što misli hrvatski predsjednik Ivo Josipović kad onako koncilijantno sjedne do nje. Jer on nije egzaltiran, nije on überspannt Leone koji bi mogao ljubazno upitati: “Htio bih da znam, što tebe sili na to…? Kakva je to manija, što te goni, da toliko kršćanski ljubiš samu sebe?”

Kultura marketinga kao regresije (kultur)nacionalizma. Beogradska filharmonija, predvođena slavnim dirigentom Zubinom Mehtom, nastupila je u okviru festivala “Rachlin i prijatelji” na Držićevoj poljani u Dubrovniku na svom prvom poslijeratnom nastupu u Hrvatskoj: koncert je medijski jednoglasno ocijenjen kao povijesni događaj, nerijetko akcentiran kao “koncert pomirenja”. Nota parfimirane političke simbolike nalijepila se na činjenicu da srpski predsjednik Tadić nije nazočio događaju, a bizarni gradonačelnik Kerum, eto, jest. I naravno, poštena faktografija lako je mogla reći zašto Beogradska filharmonija tek sada, desetljećima nakon rata, nastupa u Hrvatskoj. Ali nije, jer bi to bila marketinška nula od događaja. Činjenica da je beogradski orkestar jedva postojao unatrag dvije godine, a da je Mehta uz pomoć čitave svite svjetskih glazbenika pomogao ravnatelju Tasovcu da Filharmoniju osovi na sviračke noge, slabo stoji u odnosu na esenciju malograđanske žudnje prema regresiji povijesnih sukoba: malograđanin voli sudjelovati u marketinškoj laži, posebice ako je povijesno baždarena! Kad se od najnormalnijih regionalnih kulturnih suradnji rade revijalni povijesni spektakli, veliki dirigent Mehta je gospodin u rukavicama. Ostali bi morali papagajski citirati poznato: “Demagogija, gospodo, prevejana propaganda.”

Kultura treš-kapitalizma i prosvijećene malograđanštine. Friški proizvod za fine filistre, prije svega mlade i one, krležijanski opjevane “kokice i pijetle prezlatne” koji se mogu a propos vlastitoga konta osjećati vječno mladima uz “Svijet” (kakav nikad ne biste poželjeli, ali vam ga “Nedjeljni Jutarnji” omogućuje u mjesečnoj meganakladi za samo deset kuna), aktualizirao je malograđansku samozaljubljenost na naslovnici svog drugog izdanja. Da nije uvodnika, bila bi to tek naslovnica s glumicom Katarinom Radivojević koja počinje karijeru u SAD-u, a odmara se na Hvaru. Vrlo važno. Budući da u uvodniku saznajemo da je Radivojević srpska glumica koja je “nedavno u HRVATSKOJ seriji glumila HRVATICU”, stvar za prosječnog čitatelja “Jutarnjeg lista” postaje žižekovski zajebana: kao, mladi urednici su naslovnicom sa srpskom glumicom svjesno provocirali fašiste koji u glumačkoj profesiji vide samo etnicitet, a istom su gestom sebe označili kao nadnacionalne heroje. I biva sasvim logično, jer takav ideološki model uvijek počinje reportažom s megajahte, zavrti se pijanom epizodom, a skonča krepkom juhicom od povrća i pilećega hrpta s kurkumom. Samo za prosvijećene.