Pa-pa proleteri?

Najprije je ljevica, zajedno s ostalim političkim i estetičkim mainstreamom, povjerovala u priču o “kraju ideologije” i tako postala postmodernom. U istome paketu išla je i priča o “trijumfu organiziranog kapitalizma” i, nadasve, o “integraciji radničke klase” u vladajući sistem. Sada znamo da je višedecenijski preparirana mašinerija samo zloupotrebljavajuće prikazivala same mehanizme izmještanja. Prikazivala ih je kao tobožnje strukturne lijekove i permanentno društveno pomirenje. Kao neko rješenje svih društvenih proturječja, koje je već na djelu.

Dogodi li se ipak da se manifestacije sistemske krize više ne mogu samo naprosto skrivati, onda ista ideološka mistifikacija koja je jučer najavljivala konačno rješenje svih društvenih problema (ostavivši nas da se bavimo još samo igrom plutajućih označitelja), sada atribuira uočene poteškoće pukim tehnološkim faktorima. Da, da možda neki problemi i postoje, no to su teškoće “druge industrijske revolucije”, “kraja rada”, “informatičke revolucije” ili “kulturalne nelagode u postindustrijskom društvu”.

Sve to događalo se još u sada već mitološka jugoslavenska vremena. Kritički nastrojeni sociolozi i ekonomisti postali su već tada “krizolozi”, rangirani po količini mraka koji šire u razne stupnjeve “katastrofičara”. Iako ih još ima, danas se katastrofičarskom publicistikom znanstvenici više ne trebaju baviti. Proizvode je u dovoljnoj količini mainstream mediji, koji proglašavaju kolaps sistema, ako već ne i kraj svijeta, na dnevnoj bazi. Od opijenosti ideologijom kraja povijesti ostao je samo mamurluk osjećaja da živimo, kako samokritički piše filozof Slavoj Žižek u (barem za nas) “zadnjim vremenima”. Uostalom, sve je to već na početku ovoga procesa postalo dijelom popularne kulture. U pjesmi grupe Haustor radnička klasa je – ima tome već života za više generacija – s petog perona otišla baš u raj. Ironija, ali i toplina, poput one u istoimenom talijanskom filmu režisera Elija Petrija, primakle su se svome novom kraju.

U nebeskom interludiju koji je uslijedio, jugoslavenska se radnička klasa, novo-nacionalno-državno razdijeljena, pa kao takva i “nepovijesna”, usred nove provale kontrarevolucionarne prošlosti klala za tuđe klasne interese. Na svim stranama kao baš “svojim”. A onda se iz tog paklenog raja nehajnog “pravljenja identiteta” trebalo vratiti na zemlju. U pustinju realnog. U kojoj “analitičari” iz spomenutog glazbenog sastava sada vide da nema pakla ni nebesa. No, čega ima?

Slobodno parafrazirajući kritiku drugačije (i)racionalne diskusije, one među ekonomistima, koju spominje američki marksist David Harvey, a koji engleskoj kraljici nisu znali drugačije odgovoriti na prosto pitanje kako to da nisu predvidjeli krizu sistema doli frazom da uvijek postoji rizik od greške u sistemu, ono što se vratilo u diskusiju su nerješiva proturječja kapitalističkog načina proizvodnje. Zašto to glavni mediji tako uporno i tako uspješno odbijaju vidjeti? Pa se zadovoljavaju parcijalnim, pseudo-konkretnim uvidima u ovo ili ono zastranjenje u proizvodnji naše društvenosti, dok cjelinu vladajućeg načina proizvodnje, zajedno s njenom iracionalnošću, uporno izbjegavaju primijetiti? Ukratko, zašto se u svim tim medijskim analizama od drveća ne vidi šuma? Možda to pitanje, osim praktičkih efekata dominacije gole sile koja ne da da se stvari drugačije razvijaju, ipak ima i svoju filozofsku dimenziju?

Ono je povezano s nečim naoko tako akademskim kao što je bilo na početku skicirano nastupanje “postmodernog stanja”. Samo u njemu bilo je moguće cjelinu proglasiti neistinom. Odustati od promišljanja totaliteta društvenog života i zadovoljiti se parcijalnim “malim” istinama, koje dolaze iz pojedinačnih, razdijeljenih sektora društvenog bitka. Što to znači za medije, kojih plutanje od jednog do drugog skandal-označitelja, bez imalo sistemskog uvida u povezujuće strukture donošenja odluka u politici i društvu, postaje neprobavljivo istim onim masama anesteziji kojih je i namijenjeno? Znači, na kraju, skapavanje ne medija uopće, već takvih medija.

Kriza kapitalizma koja je na djelu zato kao svoju ne najmanje važnu osobinu donosi i definitivni povratak želje za uvidom u totalitet društvenog događanja. Pa, makar se na površini još uvijek činilo da javnost, a ona je, treba li reći, manipulirana, poput ukočenog zeca zagledanog u farove automobila koji mu juri u susret, samo hoće još više istog onog ideološkog smeća koje je i gura na smrtonosnu cestu, ipak joj je jasno da je na djelu strukturna kriza sistema koja se neće moći zaliječiti parcijalnim popravcima ovog ili onog društvenog sektora. Jer, mi nismo suočeni s trenutnim granicama, već s konačnim granicama jedne globalne strukture!

Pa ipak su naše pojmovne strategije još uvijek defenzivne. Kao da smo efektivno ucijenjeni i zgrabljeni za gušu, pa ne smijemo ni misliti a kamoli djelovati preko mizerno nisko uspostavljenih granica postojećeg. A mnogo toga u njemu će propasti, strahovali mi od te propasti ili joj se veselili, svejedno. Zato i neke objektivne tendencije govore da trebamo napustiti svoj dojučerašnji defanzivni položaj. U svojoj knjizi posvećenoj historijskoj aktualnosti socijalističke ofenzive, filozof Istvan Meszaros zalaže se za formiranje pokreta koji ne može biti tip obične političke stranke, orijentirane prvenstveno na parlamentarne koncesije. Jer te koncesije, prije ili kasnije, negira puki vanparlamentarni interes vladajućeg poretka koji dominira i parlamentom. Kapital je, tvrdi Meszaros – i to treba stalno ponavljati – vanparlamentarna sila koja dominira parlamentom. Zato i svi mi koji mu se hoćemo suprotstaviti moramo najprije elaborirati svoj vanparlamentarni program kojim ćemo naznačiti moguće hegemone alternative za osiguranje fundamentalnih sistemskih promjena.

U situaciji kada i građanski tjednici u nas “otkrivaju” prekarijat, taj novi proletarijat, kao silu koja će se, daleko od svake sistemske integriranosti, revolucionarno umiješati u svoju zloguku sudbinu, mi moramo računati na jedan ofenzivan masovni socijalistički pokret. U njemu će hegemona radnička alternativa trebati raditi u interesu vlastite sveobuhvatne socijalističke emancipacije.