Otaljavanje lakih komada

U evropskim kulturnim centrima ni ovog ljeta nije bilo kazališnog zatišja: u londonskom Old Vicu igrao se “Richard III” s odličnim Kevinom Spaceyjem u glavnoj ulozi, teatarski centar Barbican radio je punom parom, a u pariškoj Comedie-Francaise na programu je bila  Platonova “Gozba”. Predstava Petera Brooka “Čarobna frula” teatra Bouffes du Nord ljetos je žarila i palila svijetom, a o mjuziklima na londonskom West Endu, programima u Berlinskoj šumi ili o internacionalnim festivalima u evropskim gradovima da se i ne govori.

Humor i psihijatrija

Kako je u Zagrebu? Simptomatično, kad se pomisli na ljetnu kulturnu ponudu glavnoga grada Hrvatske, prvo na pamet pada Međunarodna smotra folklora. Svaka čast folkloru, ali činjenica je da Zagreb već godinama nema promišljen kulturni, posebno kazališni program tijekom ljetnih mjeseci. Nekako nepravedno zvuči da javna gradska kazališta zatvaraju vrata na dva ljetna mjeseca, a njihovi glumci istodobno primaju redovitu plaću i ubiru gaže po kojekakvim terasama. Drugo, već godinama se u Zagrebu u julu i augustu nudi nešto poput infantilne kombinacije dječjih predstava, nastupa zavičajnih klubova, amaterskih društava, latino muzike i bulevarskoga kazališta.

Perjanicu lakog smijeha predstavljaju Histrioni, družina koja nas svake godine časti novom porcijom jeftinog humora. Ovog ljeta njihov program na Opatovini čine predstave “Idu svati, mlade ni” i “Lovački rog”: prva govori o tome kako se udati za gastarbajtera, a druga kako preživjeti brak, pa se već iz priloženog vidi da na te događaje ne treba trošiti puno riječi. Mora se reći da su Histrioni imali i boljih dana, a predstave koje rade u posljednjih 15 godina nisu ni sjena nekadašnjih. Indikativno je da publika hrli na ovakve izvedbe, jednako kao i na one na Ljetnoj sceni Amadeo, u dvorištu Prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu. Očito, riječ je o kroničnom njegovanju jednog tipa ukusa koji se stvara u zagrebačkoj ljetnoj pustoši bez serioznije ponude.

Jedna od takvih lakih predstava u ovome prostoru je i “Tko je ovdje lud?” u produkciji trupe Planet Art, a prema tekstu D. R. Sandersona, “manje poznatog pisca”, kako piše u programu, koji je napisao taj jedan jedini komad i onda zbrisao na Tibet. U predstavi igraju Natalija Đorđević i Marko Torjanac, koji potpisuje i režiju. Zaplet se događa u psihijatrijskoj ordinaciji, a pacijenta i liječnika igraju malo ona, malo on. Naravno, odmah se naslućuje o čemu se radi i što bi tu moglo biti smiješno: “Tko je ovdje lud?” je komedija karaktera, u kojoj prepoznajemo ćaknute ljude raznih fela i ponešto od današnje neurotične civilizacije, pa je komad, ako ništa drugo, bogomdan – poput “Stilskih vježbi” – za glumačke bravure, bez suvišnog objašnjavanja. Ispalo je tako da je tekst bio pametniji od same izvedbe, koja je prošla u tišini prepunog gledališta i uz mlaki aplauz na kraju.

Scenska nemoć

U ovoj blijedoj sapunici neoprostivo je što oboje glumaca igraju s pola snage, bez imalo truda da pokažu više. Nekakva jeftina skalamerija koja predstavlja scenu, kostimi kao da su izvučeni iz dućana rabljene odjeće i psihodelična muzika koja kao da je nastala u srednjoškolskom dvorištu, upotpunjuju golemu scensku nemoć ove izvedbe. Čak i kao bulevarska komedija, ova je predstava mogla biti majstorija glumca (sjetimo se, primjerice, Žarka Potočnjaka ili Milana Gutovića u najboljim danima), ali u odnosu na sadašnje stanje na terenu, to je bilo tek nužno otaljavanje posla.

Izvedbeno, najgore je u svemu prošla Natalija Đorđević, glumica nesumnjivog talenta koja je to – čak i u ovakvoj predstavi – propustila jasno podcrtati. Dio problema leži u tome što inscenaciju potpisuje glumac a ne redatelj, vjerojatno zato da se umanje troškovi predstave. Drugi je dio u nesvjesnom osjećaju izvođača da ljetni Zagreb i ne zaslužuje više. Gledajući u obrnutom smjeru, istina je da ni publika ne šalje drugačiju poruku glumcima: ona hoće sat i pol lakog smijeha i ne buni se ako joj se prodaje rog za svijeću.

Tako se, promatrajući ukupni program koji je napravljen zbrda-zdola, za ljeto u Zagrebu izgleda brine tek slijepa sudbina, a ne netko s ozbiljnošću i vizijom. Hrvatska metropola u ta dva mjeseca postaje praznjikava provincija u kojoj se tradicijski “purgeraj” vidljivo pretvara u izrazitu malograđanštinu, koja uživa jedino u petparačkim podražajima.