Kultivacija isušene kaljuže

Rujan je mjesec snažnih autorskih imena kazališne scene, zahvaljujući Festivalu svjetskog kazališta (FSK) koji se devetu godinu zaredom održava u Zagrebu, od 9. do 27. rujna, trudom selektora Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana. Kroki festivalskog programa plus domaće kulturne neuralgije, to nas je zanimalo.

Uzbudljiva djela

Koga i što dovodi ovogodišnji FSK? Je li recesija skresala programske apetite ili ste, naprotiv, zadovoljni selekcijom?

– Festival smo pokrenuli u onom kratko perspektivnom vremenu, kad se činilo da u Hrvatskoj stvari idu prema boljem. Prva izdanja su bila financijski sigurnija, unaprijed smo mogli planirati organizacijski zahtjevne projekte. Sredstva su u međuvremenu smanjivana u više navrata, a čini se da sadržaj, dosad, nije skliznuo prema ustupcima. Thomas Ostermeier, Jan Fabre, Ivo van Hove, Sebastian Kraft i Alain Platel s “Othellom”, “Prometejom”, “Premijerom”, “Dorianom Grayjom” i “Gardenijom”, sve su predstave izvrsne. Program je složen prema nacrtima da prikazujemo radove velikih majstora i novodolazećih koji se izdvajaju autorskim stilom, ukratko uzbudljiva djela što su obilježila proteklu sezonu.

Berlinski Schaubühne izvodi Mayenburgovu adaptaciju Shakespearea kao eksplozivnu smjesu ekspresionizma, likovne instalacije i politički angažiranog performansa. Fabre dolazi s raskošno koreografiranim tableau vivantom, gdje prokazuje povijest ljudske pobune od Prometeja do današnjih neuspješnih potraga za autentičnim herojem. Burgtheater je kroz ruke mladog redatelja Krafta učinio smjelu multimedijsku adaptaciju viktorijanskog romana o strahu od starenja, koja ovu nekoć tradicionalističku kuću predstavlja u svježim bojama. Platel je sa zvijezdama transvestitskih showa u trećoj dobi napravio dirljivu felinijevsku oproštajnu predstavu. Upoznat ćemo se s genijalnim inovatorom nizozemske kazališne scene Ivom van Hoveom. Njegova obrada Cassavetesovog obožavanog filma iz sedamdesetih “Opening Night” je ingeniozni događaj od Pariza, New Yorka do Melbournea. Mislim da je ne smijete propustiti.

Jesu li vam se promijenile selektorske premise od početaka 2003. godine? Je li, osim publike, FSK naočigled promijenio aspekte domaćega kazališnog razmišljanja?

– U devedesetima je teatar u Hrvatskoj bio devastiran. Istrošeni model jugoslavenske hijerarhije s federalnim festivalima precrtan je na manji prostor. Po brzom su postupku  zaposjednuti ravnateljski bunkeri, presložena podanička piramida čije pokvarene plodove i danas jedemo. Kontakti sa suvremenim dramskim kazalištem u svijetu bili su slabi. Kao što kažete, FSK je najviše inspirirao publiku, ali je promijenio i profesionalnu scenu. Utjecaji različitih autorskih stilova evidentni su kod nove generacije glumaca, redatelja, scenografa, kostimografa. Volio bih da FSK postane takav estetski znak, pa da – kao kad kod Almodovara u filmu “Pričaj s njom” zaljubljeni par madridsku večer provede na “Cafe Müller” Pine Bausch – u nekom novom hrvatskom filmu jedan par zagrebačku rujansku večer provede na “Gardeniji” Alaina Platela.

Birokracija plus šovinizam

Možda je deplasirano pitati kakvo je mjesto kulture u suvremenom društveno-političkom trenutku Hrvatske. Ali kakvo je onda mjesto kulturnih radnika u nas i oko nas? Prognoze?

– Uloga kulture u devastiranoj zemlji s moralnim kraterima morala bi biti bitna stvar. Za oporavak i ne treba toliko mnogo, samo želja i znanje, a ima ih, samo na mjestima gdje ne stanuje moć. Postoji nova kazališna scena okupljena oko ZKM-a i studentska oko Teatra &TD, literarna je iznimno perspektivna, likovna i performerska platforma su žive. S jedne strane umjetnici, s druge trome institucije koje se iscrpljuju u financiranju plaća i hladnih pogona. Stasale su generacije koje poznaju evropsku kulturnu legislativu. Na mjestima odlučivanja stoje betonirani stari kadrovi koji grčevito održavaju status quo, neku ravnotežu birokratskoga starog režima i provincijskog šovinizma. Sindikalno-strukovne udruge i komisije stvaraju pravila koja uništavaju kreaciju. Sjetite se što se dogodilo s teatrom u Velikoj Gorici, kakvo strašno poniženje splitskom kazalištu, kakav zadah s većine zagrebačkih pozornica, a pravimo se da ga ne osjećamo. Zašto u gradskim uredima i Ministarstvu nikad ne zapuše neka oštra bura i zašto se ne prepoznaju pravi radnici, kako ih vi nazivate? Zašto takvi ne vode institucije? Zdvajamo nad turbofolklorizacijom zemlje, nad činjenicom da su djeci idoli sponzoruše i ulični banditi. Zašto nema želje da se pokušaju nametnuti drugačiji standardi? Da umjesto glam-glam emisijica uredništvima HRT-a netko silom naredi da respektiraju svoju kulturnu i obrazovnu funkciju, pa da se u udarnim terminima gledaju emisije o filmu, glazbi, povijesti, a ne pseudo-politički zabavni šoui? Zašto ministarstva kulture i obrazovanja ne bi zajedno pokrenula inicijativu da svi srednjoškolci dobiju mogućnost ali i obavezu da vide dva filma, dvije predstave, dva koncerta i dvije izložbe godišnje? Zato jer je pametan član društva opasan, ali jedino on je kreativan. Lako je manipulirati bižuterijom. Nadam da neka buduća vlast neće odmah pokleknuti i pobjeći od velikog posla da se obračuna s ovom isušenom kaljužom.

Medijski “kulturnjački” rat sjevera i juga opet je u modi. Sinkronizacija Štrumpfova na “purgerovštini” mogla bi zaratiti kulturne svjetove. Ima li nade da se kulturnacionalizam ne poteže kao pištolj na svaku glupost?

– Dugo je neprijateljska kultura bila srpska i u njoj se vidjela svekolika opasnost po čistoću narodnog duha. U devedesetima je tako pedantno izbrisano sve što je stvoreno u Jugoslaviji, kao da smo ranije živjeli na Novom Zelandu. A kad je srbijanska turbo-scena ušla na najveća vrata i osvojila srce i najljućih Hrvatina, pojavili su se purgeri. U Splitu grafiti pozivaju na fizički obračun s tim bogatim čudovištima koja po trešnjevačkom placu skupljaju ostatke hrane. Odjednom se zgražamo da Dalmacija, Istra, Međimurje i Slavonija nisu zastupljeni u medijskom životu zemlje. Nasilna unifikacija devedesetih tako je savršeno samljela svaku regionalnu inicijativu da bi neke procese trebalo redefinirati iz samih početaka, a to je nemoguće.