Fućkaš famoznu formulu

Ako sam ateist i ja sam – Božje stvorenje, pitajući se, kao J. Lec, “A, možda je Bog odredio da ja budem – ateist?” U pomanjkanju težih tema, moram ponovno prožvakavati onu lakšu, kad se već hrvatsko društvo održava u drhtavici “hoće li/neće li” naš novoizabrani predsjednik RH, prilikom polaganja svečane prisege (uskoro, 18. veljače) izgovoriti onu famoznu formulu (Tako mi Bog pomogao). Tvrdi se s lakoćom previđanja činjenica, da je ta formula “određena tako kako glasi za svakoga na tom mjestu” (Z. Linić: “Biti agnostik nije isto što i biti ateist”, VL, 14. 1. o.g.). E, pa nije: tu je “formulu”, kao kukavičje jaje, zadnji trenutak podmetnuo prvi izabrani hrvatski predsjednik (pok. dr. F. T.), ispunivši kako je i bio obećao (naime, bilo se pročulo kako on namjerava malo preinačiti završni dio svečane prisege i dok su se pravi stručnjaci još prepirali hoće li to biti u redu, prvi izabrani predsjednik sam je prekinuo debatu i tako je – Bog vraćen na Pantovčak!). Kratka rečenica za jednoga čovjeka (mislim na presedan), ali u tome trenutku velika kao Biblija za Crkvu u Hrvata: napokon, živi ljudski, budi kršćanin, nakon što je 1.200 godina kršćanstva bilo zloduho prekinuto s jedva pola stoljeća neuvažavanja u javnosti (privatno je sve i svakome bilo omogućeno i/ili dopušteno).

Dakle, hoće li (neće li?) jedan agnostik izgovoriti tu formulu, trebalo bi sada, u zadnji čas presuditi jesu li građani u Hrvatskoj napokon i zaista izabrali “pravog” predsjednika. Bilo bi smiješno, kad ne bi bilo jadno i ponižavajuće, to što je privatno (ne)vjerovanje podignuto na razinu državnoga pitanja. Jer neće se od novoizabranoga predsjednika valjda tražiti da javno obrazlaže, tumači i/ili brani filozofijske osnove svoga opredjeljenja (kao da nije dosta što je vrhunski pravni stručnjak i vrsni glazbenik, teoretičar i praktičar, pa bi sada morao još pričati o Pascalovom “skrivenom Bogu”, o Humeovom skepticizmu ili o Kantovim pobijanjima dokaza o postojanju Boga), jednako kao što se od onoga koji je srčano i uvjereno vratio Boga na Pantovčak nikada nepotrebno nije zahtijevalo da se izjasni što misli o velikim, Crkvenim naučiteljima (npr. samo latinskima iliti Zapadnima, i to o Ambroziju, Augustinu, Jeronimu i Grguru Velikome…). Drhtavicu oko (ne)izricanja famozne formule (koju je u službeni tekst zakletve/prisege naprosto prošvercao prvi izabrani hrvatski predsjednik), kao i igranje na tankoj žici razlika između agnosticizma i ateizma, podržava se, kod nas, u posljednje vrijeme, čini mi se, ponajviše s razloga rastućega – katoličkoga fundamentalizma (kasica sv. Petra počela je pomalo presušivati, pa treba vratiti elan darodavcima?). Bez obzira znajući ili ne, na čiji mlin navodi vodu, ali ovakvo iskrivljavanje ateizma objektivno tome vodi: “Za razliku od agnostika, ateist je krvoločan i vazda iskeženih zubiju, spreman na skok, napad i rat.” (Darko Pavičić: “Stop pretvorbi ateista u agnostike”, VL, 21. 1. o.g.)

Brkanje javnog i privatnog zavelo je i jednog pametnog i simpatičnog “dopisnika s Kaptola” (kao što je citirani kolega): naime, bilo koje uvjerenje, ideologija, vjera i/ili doktrina “pokazuju zube” kad na neki način (milom ili silom) prevladavaju u društvu i bivaju gurane kroz sve pore (od dječjih vrtića do predsjedničke rezidencije). To važi podjednako za institucionalizirani politički nazor, kao i za vjere organizirane u dominantne crkve. Ljevičarsko-marksistički, ali više boljševičko-staljinistički, nego razblaženi socijalistički režim, u prvoj polovici 20. stoljeća svojim nametanjem/programiranjem ateizma nanijeli su modernome svijetu zla, približno, ako ne i manje, nego što ga je tijekom tisućljeća, na svim kontinentima počinila “bojovna Crkva”. Budući da ovo više nije potrebno odmjeravati, molio bih da se ateizam dalje ne vrijeđa, jer je i on jedno od osnovnih ljudskih prava. Zapravo, cijela je ova diskusija u ozračju “famozne formule” napredovanje u pred-moderno doba, jer je poticanje vjerskih osjećaja (predočavanje užasa ateizma), a u svrhu političkog pokrića vlasti, svojevrsna “rekonkvista”, po zlu u 20. stoljeću poznata u Evropi (Francuskoj) i kod nas kao – “katolička akcija”. No, neka ne strahuju prognozeri (kao citirani “dopisnik”) jer se, povedeni primjerom novoizabranog predsjednika, “hrvatski” ateisti NEĆE “listom početi izjašnjavati kao agnostici”. A, i čemu, ako ne u strahu od progona, a onda stoga jer je u nas jedva šačica pravih i dobro informiranih ateista, ali koji ionako ne pretendiraju preuzimati neku društvenu poziciju.

Na kraju, pravi ateisti ne “‘bore’ se protiv Boga, kako se uporno, pogrešno i zlurado sugerira, već oni ‘samo’ od njega ne prave strastveno subjektivno iskustvo”, čime “on” prestaje postojati (kako nas je podučio veliki D. Diderot). Stoga ne znam za druge, ali meni se fućka za famoznu formulu!