Mrak u selu Tesline majke

Drugu godinu zaredom, na nedavnom obilježavanju godišnjice ustanka naroda Hrvatske u Srbu, domaćin proslave i načelnik Općine Gračac Goran Đekić pred najvišim je državnim dužnosnicima apelirao da pomognu razvoju općine u kojoj još, 16 godina poslije “Oluje”, velik broj domaćinstava svake večeri umjesto električnih sijalica pali lampaše i svijeće.  Evidentirano je šezdeset službenih zahtjeva za uvođenje električne energije, ali porodica koje žive na razini nedostojnoj današnjeg doba na ovom velikom području ima još.

Načelnik je problem ilustrirao uvjerljivo: uz njega su na svečanosti u Srbu sa svijećama u rukama stajale baka Nada i djevojčica Milica. No ta slika, očito, nije daleko doprla, jer su surovu činjenicu iz ove ličke općine u Zadarskoj županiji prešutjeli svi hrvatski mediji. Zato smo mi obišli bar neka domaćinstva koja, čim sunce zađe, obavija gusti mrak što ga teško razbija lelujava svjetlost svijeća.

Sjedi i plači

Odmah pri ulazu u općinsku zgradu srećemo Nadu Manojlović iz Gubačeva Polja. Krenula je, kaže, kod načelnika Đekića, da vidi ima li kakve nade da će stići struja.

– Oči su nam zavezane i po danu i po noći. Stvarno ne znamo gdje i kuda dalje. Kome da idem, na koja vrata da pokucam? Kucala bih i klečala, samo da dobijem tu struju. Mogu jedino ovdje do Gorana da zajedno kukamo, jer smo i on i mi nemoćni. Išla bih da mogu i do predsjednika države, tražim samo ono ljudsko što me pripada, moje osnovno pravo, ne tražim milostinju, da mi netko nešto daruje. Nitko nama ovdje ništa nije poklonio – priča Nada Manojlović, kao da se opravdava. U životu nije navikla išta tražiti jer, kako kaže, sve je svojim rukama stekla.

– Samo mogu s njima zajedno ovdje sjesti i plakati, jer nas država ne doživljava. Iz političke i ljudske nemoći u Srbu smo zapalili svijeće da skrenemo pažnju javnosti na naše probleme, na naš mrak s kojim živimo deceniju i pol. Ali, čini se da je to postalo dosadno, jer nije našlo put do javnosti. Kada smo mijenjali predsjednika Općinskog vijeća, u našu su se malu vijećnicu sjatile dvije televizijske kamere i desetero novinara, a kada su u pitanju ljudsko dostojanstvo i jedan od osnovnih uvjeta za život, mediji su nijemi – ističe načelnik Đekić.

– Žao mi je i krivo. Odsječeni smo od civilizacije, ne znamo ni kakvo će vrijeme sutra biti, a kamoli što drugo. Jadno i bijedno za današnje vrijeme… – kaže nam Nada na rastanku, nakon što je vidjela načelnika, ispričala svoju muku i bar nakratko olakšala dušu prije nego što će krenuti dalje za obavezama.

Besplodno dopisivanje

Zajedno s načelnikom Đekićem odlazimo u obilazak domaćinstava koja žive u mraku. Sva sela i zaseoci gračačke općine električnu su energiju dobili sedamdesetih godina prošlog vijeka. Nekada živi, mladošću i radom ispunjeni krajevi, danas su mrtve i zabačene pustoši kojima caruju vjetrovi i čopori vukova što straše malobrojni živalj.

– U Gračacu je najtužnija priča i najgore stanje. Ne tražimo struju ondje gdje je nije bilo. Već šest godina, iz godine u godinu, samo dobivamo prazna obećanja. Svake godine pokušavamo pomoći našim ljudima: nadležni nam kažu napravite tabele, mi ih napravimo, pa onda izdvojite prioritete, mi ih izdvojimo… Odgovor je uvijek isti, da se na rješavanju našeg problema radi, ali rezultata nema i nema. I tako se vrtimo u krug, dopisujemo se s HEP-om, ministarstvom, Vladom… godina brzo prođe, a ljudi gube strpljenje – priča putem Đekić.

I dok su se nadležni dopisivali, ljudi su se, nesigurni u vlastitu egzistenciju, vraćali, ali ubrzo i odlazili razočarani povratkom koji, bez električne energije, nije bio ni nalik onome što su obećavale lijepe priče koje su gledali na TV-u.

– Svi mi u džepu imamo jednosmjernu kartu za negdje. Ljude ovdje drži još samo ljubav prema zavičaju, ništa drugo. Ako se neko čudo ne desi u najbližoj budućnosti, mnogo će mladih povratnika biti prinuđeno napustiti svoje domove. Stariji će otići prirodnim putem i za dvadeset godina Gračac će biti mjesna zajednica – pesimistično prognozira Đekić. Njegovim prognozama u prilog idu i brojne državne mjere rezanja, koje su proteklih godina naštetile životu mještana Gračaca.

Nekada je tu bila bolnica s rodilištem, a danas ne postoji ni Dom zdravlja, samo ispostava, ambulanta s organiziranim dežurstvima doktora koji nemaju nikakav motiv da ovdje ostanu, nego hvataju prvu priliku da odu što dalje. Gračac je imao i općinski sud, koji je premješten u Gospić. Odbačen i zaboravljen, rastrgan između Gospića i Zadra, Gračac je posljednji vagon kompozicije državne vlasti u koji ona tek povremeno ubaci poneku mrvicu.

Nema odustajanja

Dok razgovaramo o problemima, stižemo u Gubačevo Polje, u domaćinstvo Nade Manojlović, gdje nas u dvorištu dočekuju njen suprug Marko i sin Goran.

– Nismo očekivali ovakav život u 21. vijeku. Još dok smo bili u tuđoj kući, kupili smo kompjuter, da se Goran ne razlikuje od druge djece, da ne kažu “Gle, izbjeglice”. Ali, on danas u svojoj kući nema ni televizora ni kompjutera. U današnje se vrijeme kupamo u lavoru, nije to sramota, ali je jadno i bijedno – kaže Marko Manojlović, čija je zapaljena kuća obnovljena 2005.

Manojlovići se nisu morali vraćati iz izbjeglištva, jer su za deset godina života u Srbiji uspjeli sagraditi kuću u Zemunu. No, u njoj se nisu osjećali kao kod kuće – zov zavičaja ipak je bio jači.

– Rekao sam, idem nazad, gdje su moji korijeni, gdje su đedovi i prađedovi kupovali imanja i mučili se. Ovo je svetinja. I pored svega, ovdje sam zdrav, zadovoljan i sretan. Sve je ovo bilo zaraslo u trnje, odrali smo leđa dok smo od ničega opet napravili imanje – pokazuje Marko svoje registrirano obiteljsko gospodarstvo, koje broji 180 komada ovaca i koza, tri krave i jednog bika.

– Više hrane bacimo nego što pojedemo. Ako janje danas ne pojedemo, sutra ga moramo baciti. Nešto mesa odnesemo prijateljima, ali svatko od nas ima svoj život i probleme. Najteže je sa stokom, što je više, to je teže, posebno kada se janje i jare – dodaje dvadesetšestogodišnji Goran.

– Mi smo takvi da nećemo odustati i otići. Ovdje smo uložili rad i trud, pa ako tu treba krepati, krepat ćemo – poručuje njegov otac Marko.

Nakon posjeta Manojlovićevima, odlazimo u Tomingaj, u dvorište bake Nade Popović, koja je u Srbu držala svijeću, ukazujući na problem s kojim živi jedanaest godina.

– Težak je život bez struje, ja ti kažem da se ne može. Više od dvadeset svijeća potrošimo na mjesec – dočekuje nas baka Nada, radosna što joj u pustoši ličke divljine stižu gosti.

– Davno je to bilo kada je bilo struje. Imali smo trofaznu struju. Rekli su nam da će opet doći godinu dana nakon obnove, ali gle ti vraga… Sve je teže i teže. Zimi idemo u pet popodne leći, ustajemo u osam ujutro sljedećeg dana. Da čovjek poludi od tolikog spavanja i sjedenja u mraku. Nešto bi radio, gledao televizor, ali ga nema. Odsječeni smo od svijeta, nemamo ni radija. Nema ni vešmašine, u ovim godinama sve moram prati na ruke – priča Nada u čijoj kuhinji na prvi pogled sve izgleda normalno i na svom mjestu: hladnjak, električna peć, prekidači i utičnice, žarulja na zidu…, a na stolu posuda s trima gotovo  dogorjelim svijećama, spremnima za prvi mrak. Od sve moderne tehnike u kući, Popovićima funkcionira jedino mobitel: moraju ga, kažu, imati, to im je jedina veza sa svijetom.

Samo da prosvijetli

– Ne daj Bože da nekog od nas dvoje zaboli. Kako ćemo nekog dozvati? Teško nam je puniti mobitel, jer moramo ići u Gračac kod prijatelja. Do Gračaca je opet teško doći, jer nema prijevoza – objašnjava djed Dušan Popović i prisjeća se kada je prvi put u selo stigla ta, od njihovog Nikole Tesle izumljena, struja.

– Imali smo oko trideset godina kada je došla struja. Onda se sve radilo ručno, išli su ljudi kopati rupe, konji su vukli bandere, a sada kada postoji sva tehnika i moderni strojevi, ne mogu nam dovući struju toliko godina. Nema tu puno posla, treba nam samo deset bandera. Mogu biti i drvene, nama svejedno, samo da nam prosvijetli – priča Dušan.

– Čekamo, ne znamo hoćemo li dočekati. Neću valjda umrijeti bez struje? Naša komšinica Slavka 14 je godina živjela u mraku i umrla je ne dočekavši da vidi to svjetlo – priča baka Nada i pokazuje nam prvo susjedstvo, svega desetak metara dalje, gdje su danas ruševine nekadašnje rodne kuće Đuke Mandić, majke svjetskog znanstvenika.

– Sramota da je kuća Tesline majke još srušena i okružena mrakom. To je Bogu za plakati – kaže nam na kraju.

Napuštamo Tomingaj i krećemo prema Ajderovcu, zaseoku poviše Srba. Iznad vrtoglave strmine pruža se pet kilometara krivudavog makadama kojim se stiže na imanje porodice Mileve Desnice i Pere Keče. U dvorištu nas dočekuju sedmogodišnji Uroš, koji je krenuo u prvi razred, i njegova petogodišnja sestra Milica, ista ona djevojčica koja je iz Srba pokušala poslati poruku da želi gledati crtiće i živjeti kao i svi njezini vršnjaci. Mileva i Pero organizirali su obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, na kojem uzgajaju janjad i telad. Koliko su ozbiljno zagrizli u posao, govori i to da godišnje u njega ulažu i 10.000 eura. Ove su godine ušli u program nadzora ekološke proizvodnje za stado od 100 ovaca i 20 krava.

– Struju hoće svesti na neku socijalnu mjeru, ali mi ovdje nismo socijalni slučaj, struja nam je potrebna da radimo i proizvodimo. Tek smo lani nabavili agregat, da možemo koristiti muzilicu. Svako jutro i večer uključujemo ga na dva sata i za to vrijeme moramo obaviti sve poslove u staji i kuhinji – objašnjava nam Mileva, koja je završila bankarstvo na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

Internet na agregat

Zvuku agregata posebno se raduju djeca, koja odmah trče gledati crtiće ili igrati video-igrice. Međutim, ovom je povratničkom imanju dulje korištenje agregata preskupo.

– Hiljadu kuna mjesečno potrošimo na dizel, zimi je ta cifra još veća. Ali, iako nemamo struje, pokušavamo normalno živjeti. Modernizirani smo, imamo kompjuter i internet, pa tako dopise Elektri šaljem e-mailom dok radi agregat – ističe Mileva.

Civilizacija na Ajderovcu traje sve dok se čuje agregat, kada stane, vraćaju se u mračnu stvarnost i pale svijeće.

Na drugom kraju Srba, u Brotinji, živi četveročlana familija Bogunović. Vrata novoobnovljene kuće do koje vodi šumski put otvara nam skromna domaćica Milka, čije su oči također navikle na mrak.

– Po noći upalimo lampu, sjednemo i normalno je. Navikli smo da nema struje – govori Milka pokazujući prazan elektro-ormarić uz kućni prag i nekoliko metara udaljenu banderu.

– Proklinjem dan kada sam se vratila, ne bih toliko dugo živjela u mraku. No, dobro je, još nam na ovo brdo svrati sunce da nas ogrije i Mjesec da nam pokaže svjetlo u mraku – miri se na kraju sa sudbinom Milka Bogunović, tješeći se da možda ipak ima nade da i do njene kuće svrate oni koji bi konačno trebali uvesti svjetlo u skromne živote povratnika.