Škara i igara

Jedna je od mogućnosti da se tiska novac i njime napune velike staklenke za kisele krastavce. Onda te staklenke treba pohraniti u najdubljem hodniku nekog napuštenog rudnika i zatim ga do vrha zatrpati gradskim smećem. Nakon toga mogu se poduzetnicima dati koncesije da iskapaju taj novac i s njim rade što god žele. Oni će, naravno, zaposliti ljude koji će iskapati staklenke, zatim stručnjake za rudarstvo, pa organizatore posla, pa prijevoznike za odvoz otpada, pa službenike i, naravno, one koji će kontrolirati da se iskopani novac ne krade. Svima njima morat će dati plaće, koje će njihove obitelji trošiti na hranu, odjeću, stanove itd. To će potaknuti druge poduzetnike da ožive proizvodnju, što će pokrenuti ukupnu ekonomiju i izvući je iz krize.

Tako je John Maynard Keynes 30-ih godina prošlog stoljeća objašnjavao svoj recept za prevladavanje velike krize u koju je potonuo cijeli industrijalizirani svijet. Naravno, riječ je  bila o dosjetki, jer je taj veliki majstor dobro znao da se svaka zamisao može učiniti razumljivom uz pomoć neke metafore, pa i običnog vica. U konkretnom slučaju, on se poslužio apsurdom kojim je htio pokazati kako država mora učiniti sve da pokrene val novih investicija. Naravno, odmah je dodao da postoje brojni pametniji načini da se novac ubaci u privredu, a koji će to biti, uvijek ovisi o političarima. U ono doba američki predsjednik F. D. Roosevelt trošio je državni novac na javne radove, a njemački Führer Adolf Hitler na proizvodnju oružja.

A kapitalni koeficijent?

Slušajući naše političare, na čelu s najglasnijom Jadrankom Kosor, stiče se dojam da su oni Keynesovu dosjetku shvatili doslovno. Neoliberalizam je doveo do krize (naravno, on je i dalje živ i agresivan), ali sad su odjednom svi postali kejnzijanci, otkrivši novu panaceju. Dakle, univerzalni lijek protiv krize. Bitno je samo da se investira, a mnogo je manje važno na što se troši novac. Kad je tako, može se čak i most za Pelješac prikazati kao projekt koji spašava nacionalnu ekonomiju. Treba samo prerezati dovoljno vrpci, pa će se nešto valjda i graditi. Škare u ruke, pa cak-cak, i nakon toga slijedi izjava da je kriza već iza nas. U ono što se dovoljno puta ponovi ljudi na kraju povjeruju. Pokojni gospodin Joseph Goebbels još je uvijek vrhunski propagandni guru.

Od građevinarske logike nisu daleko ni lideri opozicije, odnosno barem oni koje govore o svom ekonomskom programu. A možda ni od građevinskog lobija. Svima se čini najlakše ulagati u armirani beton, a pritom se ima čime pohvaliti i biračima. Čak su se i mali Mikiji, koji troše tuđi novac po bezbrojnim općinama i županijama, dosjetili da se svaka investicija može prikazati kao lijek za krizu. U onoj staroj latinskoj “kruha i igara” kao da su cement i šljunak zamijenili kruh.

Pritom kao da nitko ne zna da se kod svake investicije mora računati s nečim što se zove – kapitalni koeficijent. Nakon obnavljanja kapitalizma, na kapitalni su koeficijent zaboravili čak i ekonomisti (barem oni u službi politike ili jakih banaka), iako je riječ o pojmu koji je njihovoj starijoj generaciji nekad služio kao glavni argument u borbi protiv političkih investicija. Nije to nikakva velika mudrost. Riječ je samo o broju koji pokazuje koliko je godina potrebno da pojedina investicija vrati uloženi novac. Ako je on, na primjer, deset, to znači da će se ulaganje otplatiti za toliko godina, a tek nakon tog roka počinje se zarađivati. Čim je brojka manja, tim je i ulaganje isplativije. Naravno, nije to jedini kriterij za investicije, kao što brza zarada ne mora biti jedini interes ulagača. To može biti i ubrzavanje razvoja pojedinih regija, zatim visoki devizni priljev (što je slučaj turizma), ublažavanje nezaposlenosti (radno intenzivne djelatnosti nisu visoko profitabilne) itd. Ali u cjelini, zemlja mora voditi računa o uravnoteženosti kapitalnog koeficijenta. Ulaganja u visoko profitabilne djelatnosti, a to je u pravilu prerađivačka industrija, moraju kompenzirati gubitak profita na investicijama u koje se ušlo zbog nekih drugih motiva. Ako to nije slučaj, ako je prosječni kapitalni koeficijent previsok, ako se uloženi novac vraća sporo ili nikako, onda zemlja zaostaje u razvoju, nezaposlenost se ne smanjuje, plaće i mirovine su niske itd.

Tzv. zeleno-plavi razvoj

Klasičan primjer su zemlje koje su zbog svojih prirodnih prednosti glavninu investicija usmjerile u turizam i – ostale siromašne. Turizam je, naime, sezonska djelatnost, s mnogo živog rada i malo nove tehnologije. Ulaže se, uglavnom, u zgrade, komunalije i ceste, a svi se ti skupi objekti koriste samo jednim dijelom godine. Nasuprot tome, bogate su turističke destinacije one koje su istovremeno ulagale u industriju i tako ostvarile povoljan prosječni kapitalni koeficijent. Dobile i ovce i novce, kako kaže ona reklama. Najbolji primjeri su Francuska, Italija ili Španjolska.

Usput rečeno, kod nas se stalno iznova reklamira zamisao o razvoju koji će se zasnivati na turizmu i poljoprivredi umjesto na prerađivačkoj industriji. To je takozvani zeleno-plavi razvoj. Zvuči dobro, dok se ne postavi pitanje otkud novac za goleme poticaje poljoprivredi i otkud da se investira u turizam u kome profita nema? Ali stvarnost je gora i od naivnih ideja. Zapravo se ne razvija ništa što bi povećalo zaposlenost i zaradu. Bilo brzo, bilo sporo; ni industrija, ni agrar ili turizam. Gdje je, onda, završio raspoloživi kapital? U što su ulagali hrvatski poduzetnici i kakve su investicije kreditirale banke?

Svi su se oni ponašali isto kao političari. U trgovačko-uvozničkoj i potrošačkoj ekonomiji, kakva je uspostavljena u Hrvatskoj, i njima su pjevali samo šljunak, beton, bageri, rovokopači i dizalice. Dovoljno je prošetati se Zagrebom, ali i drugim gradovima, pa vidjeti posljedice tog sirenskog zova. Sve te prazne stambene i poslovne zgrade, točnije sav taj mrtvi kapital koji bi, da je drukčije investiran, otvorio mnoga radna mjesta, smanjio siromaštvo i popunio proračunske rupe. Nedavni popis stanovništva potpuno je razgolitio besmislenost takve investicijske politike. Pokazalo se, naime, da na svaka dva stanovnika Hrvatske dolazi po jedan stan. Pa ipak, gradi se i dalje. Dramatičan primjer je i bura koja se podigla oko deset radnih mjesta na naplatnim kućicama autoceste u Vrgorcu. Da je novcem uloženim u asfalt, koji je najveći dio godine neiskorišten, građena industrija, nezaposlenosti u tom kraju ne bi bilo. A uvođenjem vinjeta, koje su se pokazale kao mnogo racionalniji način napate cestarine, i ta će žuđena zaposlenja otići u povijest.

Uništavanje industrije

Sve je to izravna posljedica višegodišnje politike uništavanja industrije, iako se upravo u njoj primjenjuje najveći dio tehničkih i tehnoloških inovacija koje donose brzu i visoku zaradu. Duboka kriza, kroz čije duplo dno upravo počinje ponovno propadati bogati zapad, pokazala je da se najbolje snalaze zemlje s najjačom prerađivačkom industrijom i posljedično najvećim izvozom. Dakle, one koje su dugoročno investirale s najpovoljnijim kapitalnim koeficijentom. Na tu pouku vlast se u Hrvatskoj potpuno oglušila. I dalje se insistira na velikim investicijama, koje se dugo otplaćuju, a zapošljavaju malo ljudi. Kad bi se ostvarilo sve ono što stoji iza vrpci koje se sada sijeku kako bi HDZ ostao na vlasti, Hrvatska bi definitivno postala ekonomska kolonija.

Nažalost, ni od opozicije se ne čuju drukčiji tonovi. Ona najavljuje “jačanje ekonomije”, ali ne kaže kako. Valjda ne u teretani. I ona se uzda u velike državne investicije s nepovoljnim kapitalnim koeficijentom, a neki virtualni privatni investitori bi trebali doći iz inozemstva. Brojne “treće opcije”, o kojima se baja i sanja, najavljuju nove ljude. Potrebne su, međutim, nove i drukčije ideje. Kao i hrabrost da se one ostvare.