Ruža dočekana na nož

RUŽA VJETROVA

Glavni tržišni adut RTL-a u ovoj sezoni, sapunica “Ruža vjetrova” (autor Dinko Paleka), nije startala loše, a nije ni dobro. Ne obara s nogu. Zahvalan siže (u čijem je središtu obitelj kontroverznog splitskog poduzetnika Stipe Odaka) pruža mnogo dramskih i inih mogućnosti, među kojima se ona za producente najpovoljnija – da se Željko Kerum i sestrica mu Nevenka prepoznaju kao uzori za likove – sretno zbila već na samom početku emitiranja. Željko Kerum reagirao je, naime, na “Ružu” kao SUBNOR Općine Gacko na pojavu knjige Vuka Draškovića “Nož”. “Knjigu”, rekli su borci, “nismo čitali, ali je osuđujemo.” Eto, tako ni naš dobri Željko nije vidio seriju, ali ju je odmah osudio i pritom izrekao niz ocjena preciznih kao da joj je osobno bio recenzent. U njoj se, rekao je, “ljudi sa sela prikazuju kao kriminalci”, autori brukaju Vlaje, a to su “pošteni ljudi koji su dali doprinos ovoj državi”; “‘Ruža vjetrova’ je čisti rasizam”, i tako dalje i tomu slično.

Kerum i Nevenka ovim su paranormalnim recenzijama napravili silnu dževu i pričinili seriji golemu besplatnu reklamu, ali se čini da se projekt na putu prema konstantnoj visokoj gledanosti ipak spotiče na (povremeno) neuvjerljivu glumu. Negativni karakteri, naime, malčice su (koji put sedlarovski) negativniji nego što bi to smjeli biti. Stariji glumci previše glumataju, dok su mlađi, načelno, vrlo dobri…

Teško je očekivati da će RTL s “Ružom vjetrova” ponoviti uspjeh “Tisuću i jedne noći”. Seriji možemo predbaciti i jedan sitniji nedostatak: većina naše gledateljske populacije bez pomoći enciklopedije ne zna što je to – ruža vjetrova.

Istu stvar – hipnotiziranje gledateljstva sapunicom u prime timeu, s domaćom serijom pokušava i Nova TV.

LARIN IZBOR

Ima jedna stvar koja već u prvoj epizodi “Larinog izbora” zapanjuje: u njoj, naime, kao posebna klasa na scenu hrvatskog soapa istupa “posluga” (Lara je silom neprilika sluškinja). Činjenica postojanja “posluge”, odnosno sluga, parija, kamerdinera, u okružju nalik na meksičke sapunice, nije maskirana nikakvim pseudosocijalističkim sentimentom (“kućna pomoćnica” i sl.), već se istina klasnog društva označava jednostavnim, samorazumljivim pojmom, lišenim bilo kakvog moraliziranja. U tom je smislu “Larin izbor” (autorsko djelo Jelene Volarić-Popović, poduprto satnijom odličnih režisera: Kristijan Milić, Milivoj Puhlovski…) i nehotično spremniji proizvesti nekakvu dramsku katarzu od “Ruže vjetrova”, koja šablonski iskazuje konvencionalno, deklamatorno, malograđansko zgražanje nad primitivnim hrvatskim oligarsima…

U futurističko 21. stoljeće ulazimo s leksikom koji sve više nalikuje na “Balade Petrice Kerempuha”, a sve manje na “Odiseju u svemiru”, to je nehotična poanta ove serije. No, milijunskoj masi kapitalizmom premorenih konzumenata upravo je potrebna takva slika. Sapunice su opijum za narod, posebno otkako se Ratzinger raskrinkao kao iredentist i komunjara.

Proizvod, dakle, spada u vrh žanra. Scena u kojoj majka mladog, simpatičnog, zgodnog šupka Jaše šamara mladu i nevinu Laru puna je emocija i može se reći da je, s manje radnje, “Larin izbor” uspio angažirati više pažnje i osjećaja od “Ruže vjetrova”. To je superioran tržišni proizvod, nastao u komercijalnim retortama Siniše Svilana, Tončija Huljića i Jelene Volarić-Popović, koja je očito dobro proučila lekcije pisanja scenarija. Autori se nisu trudili sakriti da im je režijski uzor “Tisuću i jedna noć”, i u tom je smislu balkanski eklekticizam postigao puni efekt. “Bolje da liči na nešto nego da ne liči ni na što”, rekao je jednom Goran Bregović, uhvaćen u plagijatu. Huljićeva glazba je očito replika “Šeherezade”, kao što “raskadriravanje” većine scena jasno stavlja do znanja koji je estetski uzor. Naše a tursko!

“Larin izbor” nije, dakako, sociološka replika splitskog svijeta: takvo aristokratsko, feudalno društvo ne postoji vjerojatno nigdje u zemlji Hrvatskoj, koja još nije izašla iz pelena južnoslavenske kućne zadruge (kao što su i Glembajevi neuvjerljiva kopija Von Thyssena ili Kruppovih), ali za sapunicu namijenjenu tržištu ta će nadrealnost biti samo plus. Uostalom, serija je još prije emitiranja prodana u 17 država, što znači da je već u startu ispunila velika producentska očekivanja.

Gluma je bolja no u “Ruži vjetrova”. Poseban interes javnosti privući će glumačke mogućnosti nesuđenog Sanaderovog zeta, Andreja Dojkića, koji je nabildan kao Marlon Brando u “Tramvaju zvanom čežnja”, a kakav je glumac, tek bumo videli. Jesen će proteći u opakom nadmetanju dviju komercijalnih postaja na usijanom domaćem terenu, a startna prednost pripada Novoj TV.

DNEVNIK 3

Prvi put u životu Željko Rohatinski nije zamucao ni jedan jedini put. I baš je u trenutku logopedskog trijumfa, u intervjuu danom Vedranu Kukavici, bio nemuštiji no ikad. Ljut kao vrag jer su mediji otkrili da je Todorić za velike pare otkupio tvrtku njegove žene, guverner je najavio ulazak u politiku. Točnije, zaprijetio je tim potezom i tako s dobro poznatog terena monetarizma iskočio duboko na područje čiste iracionalnosti…

“Ako bih u politiku i ušao, to bi bilo zbog toga što se duboko gnušam ponašanja dijela politike i medija koji su ispod svakog dostojanstva”, rekao je u dahu. Ova izjava primjer je totalne konfuzije. Ako mu se politika toliko gadi, zašto će onda i sam otići u nju? U prvoj rečenici rekao je da ne kani dati ostavku jer za to nema ni jedan moralni niti profesionalni razlog. U trećoj je dodao da više ne može ostati na mjestu na kojemu se nalazi?! A potom rekao da nespremnost svih da rješavaju probleme zahtijeva pronalaženje dežurnog krivca – njega.

Na pitanje pogoduje li Todoriću odgovorio je da je to “čista glupost”. Pa baš i nije. Todorić je njemu, čini se, pogodovao. Bez njegove monetarne politike, usmjerene na stabilnost, “svjetska bi nas kriza pogodila znatno snažnije”, rekao je Rohatinski. To jest istina.

S guvernerova spomenika u natprirodnoj veličini otpao je, dakle, lavovski dio pozlate. U samo nekoliko dana prešao je put od sveca do grešnika. “Otišla je zadnja ruža hrvatska…”, možemo reći, jer nakon njega više na našoj javnoj sceni nema niti jednog čistunca. Uđe li u politiku, razbit će se. Kakvu političku vjerodostojnost možemo pripisati nekome tko nekoliko mjeseci prije izbora ne zna hoće li na listu SDP-a ili HSLS-a? Komu je motiv za ulazak u politiku puki kapric? Rohatinski u emotivnom slomu, nježan kao vlaška mlada, želi spasiti Hrvatsku jer su ga zlotvori obijedili? Ne može to biti dobar motiv za ulazak u politiku.

“Politika znači”, pisao je njemački sociolog Max Weber, “uporno i lagano bušenje tvrdih daski, i to sa strašću i umjerenošću. Samo onaj tko je siguran da se neće slomiti zbog toga što je s njegova stajališta svijet odviše glup i priprost za ono čemu teži, te svemu tome može reći IPAK… samo je taj pozvan baviti se politikom.” A Roha je nježan kao tratinčica.

Ipak, u kritici ne treba ići predaleko. Rohatinski je u pravu kad kaže da Hrvatskoj treba žrtveni jarac i da su ga neki krugovi pronašli u njemu. Željko Rohatinski bio je bolji guverner i javni službenik od cijele legije njegovih kritičara uzetih zajedno. Da nije njega, najboljeg guvernera svijeta prije nekoliko godina, kriza bi nas zdrmala pet puta žešće. Ne možemo se sad nabacivati blatom na njega zbog jedne afere srednjeg ranga. U društvu gdje političku klasu čine većinom razbojnici i vucibatine, on je još uvijek svjetlosnim godinama iznad njih – ako ništa, kao stručnjak. Ni jednu ekonomiju nikad nije ni spasila ni uništila monetarna vlast. Guverner nije samostojeći entitet. Zato treba znati da je u “aferu Rohatinski” iz ne posve transparentnih razloga transferiran i velik dio političkog smeća nastalog na njegovim tradicionalnim rodnim mjestima – na Markovu trgu i u susjedstvu…