Rijetko ugodna žestina

Victims: “A Dissident” (Deatwish, 2011)

Švedski hardcore band Victims dosad je snimio barem tri antologijska albuma žanra: “Divide and Conquer” (2006), “Killer” (2008) i ovogodišnji “A Dissident”. Šveđani su se na sceni pojavili kada se izvorni hardcore ispuhao, kada se prvi veliki val već bio razbio o obalu.

Grupa je osnovana 1997. i vrlo brzo, nakon snimanja prvog albuma “Neverendinglasting” (2001) – prije njega snimili su nekoliko EP-ja! – krenula je u polagano ali sigurno osvajanje hardcore trona. Oni koji vole ovaj simpatični pravac u glazbi znaju da je prvak hardcorea ono što je prvak teške kategorije u boksu ili, barem, ono što je nekad bio prvak teške kategorije u boksu. Na oficijelnim stranicama banda opisana je poetika ovih šampiona: američki hardcore plus švedski istraživači teritorija, prije svega Entombed, opaki death metalci.

Vraćanje u vrtlog

Da u Victimsa kao rasnih mješanaca (oksimoron!) ima metalske krvi, u dosadašnjoj njihovoj diskografiji najbolje se može čuti baš na “A Dissidentu”. U pozadini prilično masne zvučne slike čuju se gitaristička prangijanja kakva rese motorističke susrete na jugu (bilo kojem, može i na sjeveru, ima i tamo juga, gdje god teku rijeke piva i jedu se ogromni odresci!), jedino što bi motoristima pjesme bile prekratke, prije za konjak nego za pivo, solaže nedovoljno virtuozne, bubanj prenemilosrdan.

Nije da Victims ne znaju pomilovati staromodnijeg ljubitelja glazbe: zadnja pjesma na albumu, “Waiting For The Shadows”, počinje kao nešto umorniji Queens Of The Stone Age, no na lancu izdrži kratko, pjesmuljak se otrgne i naglavačke baci u buku i bijes. Što ne znači da kod Victimsa nema melodičnosti. Labilniji bi sastav u blizini harmi i potencijalnog horskog pjevanja izgubio glavu i uronio u patetiku, ali ovi su tipovi takvo grebanje izbjegli, vješto se vrativši svaki puta na sredinu vode, tamo gdje se najjače pjeni i vrtloži. Pritom su ujedno povremeno uspjeli zvučati kao idealan jutarnji glazbeni izbor, gotovo pa za prijepodnevni radijski program. Barem u jednoj pjesmi: “In Control”. Jer kad navale u “Victims in Blood Part 6” (nastavak s “Killera”), ne zvuče kao jutarnji glazbeni sastav. Kao i u “Burning Bridges”, gdje su opravdali naslov pjesme.

Sažeta povijest rocka

Victims su jako narasli, to je sad glazba za sve koji su u ranoj mladosti slušali Blue Oyster Cult, a Origin su im previše metal. Koji bi htjeli jake i pametne pjesme, što se najčešće isključuje – omladina je u međuvremenu zaboravila miješati boje i svi se kao vrag tamjana boje srednjostrujašenja. Kojima je najgenijalnije ostati vjeran sebi, da se bude potpuno unutra, ali opet, da to ne bude autističko mrmljanje. Da budu grupa koja vam diže energiju, a ne tlak.

“Lifetaker”, osma pjesma na albumu, podjednako duguje sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, zlatnom vremenu hard rocka, kao i koncu osamdesetih, kada je hardcore bio ključni rebel with no case u svemiru i okolini. Victims kreću gotovo pa konvencionalno, kao da pale na guranje, kao “Volvo” dizel koji se teže pokreće, ali kada krene, odvest će te na mjesta o kojima nisi ni sanjao, jer si mislio da su prestala postojati.

Victims su sažeta povijest rocka, alternativna povijest, koja se na njihovom albumu odvija paralelno uz ovu multinacionalnu, globalističku povijest-rugalicu. “A Dissident” potpuno naslovom opravdava taj status. Žestina je rijetko kada ovako ugodna, da se tako izrazim. Oštar je to nož, ali ga nekako možete držati u rukama bez opasnosti da se posiječete jer ste nevješti, neuki kada je hardcore u pitanju. Nabijački album koji bismo mogli preporučiti i susjedu koji vas progoni Prokofjevom.