Borba je ipak vrijedila

Kad u knjizi “Akteri bez društva” rekapitulirate ovdašnju ranu borbu protiv komunističkog režima, kako ga nazivate, uvijek kao prvoborce civilne scene selektivno spominjete samo UJDI, SVARUN i sl., zaboravljajući da su u isto vrijeme osnovani i HDZ ili HSLS, organizacije također nastale na civilnim idejama proturežimskog djelovanja. One su bile ponešto nacionalnije, vi nešto liberalniji, ali zajedno ste činili pobjedničku civilnoscensku koaliciju protiv komunista. Nije li, dakle, kako kaže Tomaž Mastnak, tada na vlast zapravo došlo civilno društvo, pa je borba devedesetih – NGO vs. Tuđman – bila tek omanja, unutarobiteljska svađa?

– Jedna od osnovnih teza u knjizi jest da komunističke (kako ih zovemo po vladajućim partijama) ili socijalističke (kako su se sami nazivali) režime nitko nije srušio, nego su se urušili zbog nemogućnosti vlastite ideologijske i političke (pa tek posljedično i ekonomske) reprodukcije. Prema tome, nema – barem kako ja to vidim i pišem – ni “prvoboraca” ni “pobjednika”, u koalicijama ili pojedinačno. Kao što nije bilo ni ikakve revolucije. Liberalna demokracija – dakle, pravno ograničena i odozdo kontrolirana vlast – doista je bila zajednički nazivnik okupljanja najrazličitijih grupa (pretjerano je išta od toga nazivati pokretima), ali to je bilo jedino. Pitanje kojim sam se bavio bilo je značenje koje su civilni akteri eventualno igrali u promjenama nakon formalne promjene režima, koja se dogodila prilično lako. Tu se tek postavlja pitanje što bi zaista moglo natjerati vlast da se ozbiljno podvrgne pravnom ograničavanju i demokratskoj kontroli. Odgovor je dugo bio – jedva išta.

“Scena” nije homogena

U kontekstu ovog pitanja važno je upozoriti da nikakvoj zajedničkoj “sceni” ne pripadaju oni koji se organiziraju s jasnim ciljem borbe za vlast (poput spomenutih, i drugih, proto-partija) i oni koji kako-tako nastoje izboriti da se iz formalnih prava doista izvuče neka zaštita ljudske sigurnosti, slobode i demokratskog utjecaja. Implikacija je to da nikakvo civilno društvo, po samom značenju pojma, ne može doći na vlast. I Mastnaku i drugima to se moglo priviđati po tome što su mnoge osobe iz raznih građanskih organizacija prije ili kasnije prelazile na položaje u institucijama vlasti. Ali, da bi s njima samo “civilno društvo” došlo na vlast, može se pomisliti samo ako se operira po Staljinovoj maksimi da je “osnova svake politike kadrovska politika”. Jasno, definicije nisu ni istinite ni neistinite nego konvencionalne, ali ako “civilno društvo” znači ovakvo ili onakvo aktivno uplitanje građanki i građana u javne poslove (to je “radna definicija”, na osnovi koje sam pisao), ono može biti u kojekakvim, više ili manje kritičkim, možda i kooperativnim odnosima s vlastima, ali na vlasti ne može biti. Bojim se da se, nakon povećega vremenskog odmaka, neke stvari čine homogenijima nego što stvarno jesu.

Tako je, primjerice, teško naći potkrepu tvrdnji da bi mlade aktivistkinje i aktivisti iz SVARUN-a ili nešto stariji aktivisti i aktivistkinje iz  UJDI-ja bili “žestoko” za neobuzdano tržište i kapitalističku državu ili da bi bili vođeni ideologijski (u vašem pitanju, antikomunistički). Angažman za zaštitu okoliša i vrijednosti kvalitete života od početka traži upravo obuzdavanje kapitalističkoga kvantitativnog rasta, a već u temeljnom dokumentu UJDI-ja traži se i solidarna socijalna korekcija ekonomskih sloboda. To da bi Branko Horvat, Žarko Puhovski ili Nikola Visković, da spomenem samo neke, bili militantni pobornici liberalnoga kapitalizma, tražilo bi prilično zahtjevan dokazni postupak, koji dosad nitko nije ponudio.

Nesporazum je možda u nerazlikovanju političkog, socijalnog i ekonomskog značenja liberalnosti. Upravo je zbog toga važno ne smetnuti s uma da Hrvatska nije nikakva kapitalistička država, nego još uvijek poredak u kojem centri političke moći mogu raznim pritiscima nametati svoju volju “poslovnim subjektima”. Jedini kapital koji je neovisan o toj političkoj moći – a to je nužan uvjet da država bude kapitalistička (pa u njoj kapital, makar i posredno, kontrolira državu) – jest strani kapital ovdje, a vidimo da se i on tu rado služi tom slabo ograničenom političkom moći, što mu donosi povlastice koje u matičnim zemljama nema.

Ne vidim radikalnu alternativu

Američki novinar David Rieff u jednom svom članku u “Nationu”, opet iz lijevog kuta pisano, zagovaratelje i aktiviste civilne scene naziva useful idiots of globalization. Hoće reći, ma koliko aktivisti sa srcem radili na humanitarnim pitanjima i borbi za mir, toleranciju i sl., ne rade, zapravo, ništa drugo nego polituru zgrade neoliberalne države.

– Po mojem sudu, barem je u jednom aspektu vrlo dobro i poželjno biti instrument globalizacije, a to je globalizacija zaštite prava ljudi. I to ne samo onih koja su najpreča – pravo na život, na osobnu sigurnost – nego i prava na socijalnu solidarnost, na zaštitu od bolesti ili čak smrti od gladi (a ne samo od nasilja), kao i na zdrav okoliš i na razvoj. Ne vidim što bi se moglo prigovoriti toj globalizaciji, osim da je dosad uspijevala samo sporadično (dakle, baš nije bila globalna), djelomično i sporo. Na globalnom se planu dosta efikasno primjenjuju pravila koja reguliraju promet (transportni, ekonomski i komunikacijski) i još neke stvari koje su u interesu onima doista moćnima – kapitalističkim državama i korporacijama, a mehanizmi zaštite prava još su parcijalni i “mekani”. Neka kaže tko što hoće, takva bi globalizacija bila cilj vrijedan angažmana. Ono za što su se neki zalagali u Hrvatskoj i drugim postjugoslavenskim zemljama čije su sudbine još poprilično isprepletene, može se gledati i kao rovarenje iznutra da se neke od tih globalnih (ili regionalnih, poput Evropske konvencije o ljudskim pravima) normi i mehanizama primijeni i ovdje. I to je donekle uspjelo. Ako je to za neke “igrače” izvana bio nekakav instrument utjecaja, neka je i tako. Ukoliko je to donijelo manje nasilja, manje diskriminacije, manje gaženja bar nekih prava, utoliko je i opravdano. U odnosu na to, stvari poput nacionalnog suvereniteta su od drugorazrednog značenja. To što sada treba promijeniti težište i suprotstavljati se korporativnoj moći te štititi socijalna prava i prava vezana uz okoliš i kvalitetu života, samo je novi izazov.

Pitanje je, dakako, čini li to “kapitalističku državu” pravednijom i ograničava li je u njenim štetnim funkcijama ili joj samo pomaže da preživi, čak i da bude još življa. Pa dobro, to se već jednom i dogodilo: teške, gotovo fatalne krize u najrazvijenijim zemljama krajem prve trećine 20. stoljeća donijele su dvije, tijesno isprepletene stvari: daleko aktivniju ekonomsko-političku ulogu države i uvažavanje mnogih zahtjeva radničkog pokreta u obliku raznih socijalnih prava. Upravo su ta prava pomogla održavanju potrebne razine potražnje, nužne za anticikličku politiku. I što s tim? Prokazati socijalna prava kao instrument održavanja kapitalizma? Odgovor je potvrdan, ona su doista poslužila i u tu svrhu. Ali, znači li to da se nikad nije trebalo ni boriti za njih? Ne bih rekao, jer bi alternativa vjerojatno bila to da još brojniji milijuni ljudi pate u bijedi i bolesti kako bi se, možda, srušio kapitalizam. Bojim se da je kritično pitanje djelatne alternative, a ne tužakanja onih koji unutar ovakvog sistema pokušavaju olakšati situaciju barem za neke ljude. Što je alternativa? Radikalna kritika – koju kapitalizam potpuno zaslužuje – traži i revolucionarnu alternativu, a nju naprosto ne vidim. Jer, ona nije samo u kritičkom stavu, pa i velikog mnoštva ljudi, nego u realnoj mogućnosti da se uspostavi nov način proizvodnje života.