Priča o Domovinskom ratu je hegemonistička

Nedavno se moglo čuti da se inicijativa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na području nekadašnje SFRJ (REKOM) raspada i da ju je napustila direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić. Što se događa s Inicijativom za REKOM, koja traje više od pet godina i u koju je uloženo oko dva milijuna eura?

– Nataša Kandić je izašla iz Koordinacijskog vijeća, ali nastavlja vrlo intenzivno raditi na zagovaranju Regionalne inicijative. Mi smo u tom procesu od razgovora o tome što je potrebno žrtvama i društvima da bi se ustvrdile činjenice i napravio još jedan korak u njihovom utvrđivanju te analize tih potreba, došli do prijedloga za osnivanje Regionalne komisije i sad je zagovaramo. Dosad smo ostvarili sve planirano, jedino smo mislili da ćemo raspravu prije okončati i da ćemo predati potpise potpore REKOM-u još 10. prosinca prošle godine, na Dan ljudskih prava. No, zbog niza događaja u regiji, cijeli smo proces usporili i još predajemo potpise. Pred nama je intenzivan proces zagovaranja Inicijative kod Vlade i u Saboru.

S uhićenjem Gorana Hadžića dovršen je jedan važan ciklus što se tiče procesuiranja pred Međunarodnim sudom. Svi optuženi pred Tribunalom su uhapšeni, izdržavaju kaznu ili su oslobođeni. Naravno, ostaje velika odgovornost na domaćem pravosuđu, ali je posve jasno da će pravosuđe procesuirati samo dio osumnjičenih za ratne zločine. Kad vidimo da je u svim postjugoslavenskim zemljama ubijeno i nestalo više od 130.000 ljudi, da je Međunarodni kazneni sud optužio 161 osobu, među kojima su neke ključne već osuđene, u postupku su ili su preminule, te da je dinamika u pravosuđima, u Hrvatskoj, BIH-u i Srbiji, od 25 do maksimalno 35 suđenja na godinu, sve to govori o neefikasnosti. Za obitelji žrtava i društvo ostaje pitanje što je sa zločinima koji se neće procesuirati. Zato je potreban dodatni mehanizam poput REKOM-a, za utvrđivanje činjenica prema jedinstvenoj metodologiji u svim postjugoslavenskim zemljama. On je put da se činjenice o pobijenima, nestalima, zatvaranima, zlostavljanima, mučenima i žrtvama seksualnog nasilja, koje nisu utvrđene, mogu istražiti i sažeti u izvještaj.

Kampanja protiv REKOM-a

Smatrate li porazom to što je u Hrvatskoj sakupljeno manje od 20.000 potpisa za REKOM? Na Kosovu je prikupljeno 100.000, u Crnoj Gori 30.000, Makedoniji 10.000,  Srbiji 255.000, BIH-u 123.000, Sloveniji 5.000?

– Mislili smo da će potpisa u svim državama biti dvostruko više, ali i pola milijuna je vrlo ozbiljna brojka. Mali broj potpisa u Hrvatskoj ne smatram porazom, jer sam bila među onima koji su imali dvojbi oko toga koliko se potpisa ovdje može skupiti. Hrvatska je specifična po tome što ljudi sebe u vezi rata istovremeno doživljavaju kao žrtve i kao pobjednike. Vide se unutar narativa o ratu koji je kovan godinama, a u kojem nema mjesta za nijanse. Imaju crno-bijelu, pojednostavljenu sliku u kojoj nema mjesta za hrvatsko-srpske odnose ili za pitanja vezana uz hrvatsko-bošnjački rat. “Oluju”, na primjer, gledaju s naglaskom na pobjedi i u toj slici nema mjesta za civilne žrtve. Premda je javnosti jasno – kad pitate političare, prolaznike, oni znaju da je bilo žrtava, izbjeglih, spaljenih kuća – to ne uklapaju u onaj dominantni narativ o Domovinskom ratu, koji je u međuvremenu postao i hegemonistički. U takvoj situaciji u Hrvatskoj, ako zagovarate Regionalnu inicijativu za utvrđivanje činjenica o svim žrtava ratnih zločina, imate dodatni izazov i dodatni napor.

Manjku potpisa pripomogla je i snažna kampanja protiv REKOM-a na braniteljskim portalima, a u mjesecu nakon izricanja presude generalima Gotovini, Čermaku i Markaču često je potezano pitanje o točnosti podataka s kojima su izašle organizacije civilnog društva (podsjetivši na istraživanja HHO-a iz 1995). Oni koji osporavaju te podatke često navode moguće greške, no čak i Državno odvjetništvo govori o 146 ubijenih osoba. S jedne strane, ne vidim da se ozbiljno i frontalno negira da je zločina bilo ali, s druge strane, ne vidim da se otvara mogućnost za kompleksno sagledavanje rata, kao da živimo u paralelnim javnostima. Ljudi kao da kažu: “Jest, bilo je ubijenih civila i spaljenih sela, iako ne možda toliko koliko navodite.”

Kakva će biti procedura nakon predaje potpisa?

– Nakon što je skupljeno ukupno 500.000 potpisa potpore, u nekim zemljama predani su predsjedniku, u nekima vladi, u nekima i predsjedniku i vladi, a u nekima još nisu ni predani. Dakle, još nije bilo razmjene iz sfere civilnog društva prema vladi, a vladine institucije su upravo te koje mogu napraviti sljedeći korak i oformiti radne skupine, koje će onda između sebe komunicirati. Sad je ključno pitanje osnivanje REKOM-a, jer smo dosad uobličili Inicijativu, vodili raspravu i završili konzultacijski proces o prijedlogu statuta, po kojem model REKOM-a proizlazi iz konzultacija koje smo imali. Zasad je jedino Vlada Crne Gore oformila radnu skupinu. U Hrvatskoj smo predali potpise predsjedniku Ivi Josipoviću, na Kosovu je premijer Hašim Tači primio potpise. U Srbiji Boris Tadić još nije primio delegaciju koja bi predala potpise, a nisu predani ni u BIH-u, Sloveniji i Makedoniji.

Vlada nas ne prima

Ima li odgovora od hrvatske države?

– Vlada i premijerka Jadranka Kosor nisu pokazali interes da nas prime kako bismo im uručili sakupljene potpise, usprkos tome što smo u nekoliko navrata to tražili. Željeli bismo imati i simboličku raspravu suočavanja s prošlošću u Saboru. Obratili smo se i svim političkim strankama. Mnogi su podržali prijedlog, poput zastupnika Damira Kajina, Milorada Pupovca, nekih zastupnika SDP-a, ali ne i njihovog predsjednika Zorana Milanovića, koji očito ima velike dvojbe oko inicijative. Smatra kako hrvatske institucije trebaju odraditi sve u vezi utvrđivanja činjenica o ubijenima i nestalima, iako je evidentno da je od početka rata prošlo 20 godina, a za to vrijeme ni znanstvene ni Vladine institucije nisu napravile posao na utvrđivanju činjenica i rješavanju sudbina nestalih, zbog čega je potreban REKOM. Da Vlada prihvati susret s nama, na sastanku bismo im uručili i prijedlog statuta kako bismo formirali radnu skupinu. U predizbornoj situaciji ne očekujem da će se to zbiti, no nakon izbora ponovno ćemo tražiti sastanak. Očekujem da će se do kraja 2012. u svim državama osnovati radne skupine. Kad se one osnuju, onda će se pregovarati o preduvjetima za osnivanje Komisije i mislim da bi se REKOM konačno mogao ostvariti 2013. godine.

Čime će se REKOM baviti u budućnosti? Koja će politička istina izaći na vidjelo vašim radom?

– Komisija bi utvrđivala činjenice o ubijenima i nestalima, o lokacijama zatvaranja i onima vezanima uz silovanje kao ratni zločin. Organizirala bi javna slušanja u koja bi uključila žrtve,  dajući im prostor da svjedoče o proživljenom. Javna slušanja ne služe tome da se sučeljavaju žrtve i krivci, jer se rad Komisije razlikuje od suda. Organizirala bi i posebna slušanja na koja bi bili pozvani predstavnici institucija, političkih stranaka i medija, kako bi se razjasnila njihova uloga u ratu. Komisija će se baviti činjenicama, ali gledajući uzroke, a u konačnici će stvoriti veliki izvještaj o ratnim činjenicama u svim zemljama.

Silno je važno dokumentirati činjenice. Interpretacije će uvijek biti različite i one su svakako obojane politički. Vidite kako se u Hrvatskoj u predizbornoj kampanji politiziraju stradanja? Interpretacije imaju obojanost koja je često politička i to je neizbježno, ali i normalno u demokraciji. No, mi smo još u “močvari” u kojoj se postavljaju nepristojna pitanja, jesu li ljudi uopće ubijeni. Silno je važno da se prestane dvojiti koliko je ljudi ubijeno te osporavati činjenica da su ljudi ubijani i mučeni.