Produžena ruka neoliberalne države

Čini se da je u Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, već neko vrijeme na djelu prijelaz iz jednog tipa civilne scene u drugi. Naime, dosad, a posebno u devedesetima, u nas je dominirala tzv. borbena verzija civilnog društva, ona koja se na samom kraju osamdesetih najprije suprotstavljala komunističkom poretku, da bi kasnije, praktički u svim ex-YU zemljama, radila kao etičko-humanitarni korektiv – za njih razočaravajuće – deficitarnih novih postkomunističkih demokracija. Ta vrsta civilne scene poznavala je i svoje herojske periode (primjerice, rad Građanskog odbora za ljudska prava na sprečavanju deložacija, rad HHO-a poslije “Oluje”, GONG i izbori 2000., da spomenemo samo neke), odakle se crpio nemali i samim akterima bitan simbolički kapital, kao i junaci koji su nadilazili samu scenu (Karmen Bašić, Petar Mrkalj i drugi).

Danas se iz tog klasičnoga istočnoevropskog poimanja civilne scene kao prostora prije svega opozicijskog djelovanja, bitnog za cijelo društvo, prelazi u mirnodopski, tokvilovski tip civilne scene koja u sebe upija, dakako mimo samog državnog i tržišno-poslovnog sektora, praktički sve druge oblike ljudskog udruživanja. Polako ali sigurno napušta se ontologija ljudskih prava u korist grassroots pragmatizma.

“Za našu stvar”

Kriza prelaska s parapolitičkog tipa civilnog društva na lokalni aktivizam, na aktivizam iz baze, vidi se i po priličnoj indiferentnosti ovdašnje javnosti prema vjerojatno posljednjoj velikoj civilnodruštvenoj akciji borbenog tipa – REKOM-u. Naime, tu je glavna ideja da se osnuje regionalna verzija komisije za istinu i pomirenje, onakva kakva je otprilike bila u Argentini početkom osamdesetih ili desetak godina kasnije u Južnoj Africi. Organizatorima za finalizaciju ideje fali dosta, među ostalim, i moralne veličine poput Raula Alfonsina, argentinskog predsjednika koji je inicirao tako nešto u svojoj zemlji, ili nadbiskupa Desmonda Tutua, koji je komisiju vodio u Južnoj Africi. Ova ekumenska ideja u nas je nailazila uglavnom na negativne stavove. Recimo, u zagrebačkom tjedniku “Globus” o tome se u više navrata pisalo krajnje tendenciozno. Međutim, čini se da relativno slab odaziv potpisnika za ovu inicijativu (u Hrvatskoj ni dvadeset tisuća potpisa, a organizatori su očekivali nekoliko puta više) možda ipak govori o performativnoj klonulosti ovakvih akcija.

Ono što će nas ovdje zanimati, a pitanja u tom smjeru postavili smo i našim sugovornicima, jest koja zapravo ideologija stoji iza ideje civilne scene.

U jednom od posljednjih brojeva “Novosti”, britanski teoretičar i aktivist Tariq Ali u jednom svom odgovoru kazao je i to da je Colin Powell svojedobno ustvrdio da “civilna scena radi za našu stvar”, što će reći za stvar američkih vanjskih interesa. Ne precizira kad je bivši državni sekretar to kazao, ali može biti da mu je to palo na pamet kad su američke nevladine agencije, popu NED-a ili USAID-a (sve su one bile prisutne i na ex-YU područjima), 2002. zdušno pomagale urotnicima da sruše Huga Chaveza u Venezueli. Ovu epizodu spominjemo i zato jer u temelju uvjerenja samih aktera civilne scene stoji – po našem mišljenju pogrešno – da se oni bave nepolitičkim poslom u užem smislu, da su politički neutralni i da vrijednosti poput humanitarne pomoći, rada na jačanju ljudskih prava i tolerancije nemaju svoju jasnu političku obojenost. Kad je istočnoevropski tip nevladinih organizacija u pitanju, onda se one najradije samodefiniraju pojmom “antipolitike”, koji je u opticaj pustio mađarski autor György Konrad. On je pod time mislio da se tadašnja istočnoevropska pretjerano politizirana društva trebaju depolitizirati, da se treba boriti protiv toga da politika potpuno iskonzumira društvo; ideja da se, dakle, politika pokuša omeđiti.

Autopercepcija samih aktera nevladine scene jest da oni sami zastupaju, nazovimo to, “nulti stupanj politike”, da su u odnosu na realne političke snage neutralni, da nisu ni lijevo ni desno. Odatle, barem u posljednje vrijeme, njihova prava opsesija da komemoriraju i lijeve i desne žrtve, da obilježavaju grobove i grobišta svih žrtava, da osuđuju i tzv. lijevi i desni totalitarizam. Ono što se time postiže, a to je u samom srcu definicije antipolitike, jest da se ideološke teme, dominantne u socijalizmu, danas primarno postave kao moralne. Po toj je liniji, kažu poznavatelji tih događaja, i puklo u jednoj od prvih civilnoscenskih organizacija u nas – u UJDI-ju. Naime, jedni su bili za to da se pozicioniraju kao klasična stranka s ciljem izlaska na izbore, a drugi da svoj i aktivistički entuzijazam drugih usmjere isključivo prema  moralno-pravnim pitanjima (ljudska prava, vladavina prava, razvoj tolerancije, antiratna kampanja itd.).

Donatorska demokracija

Spomenuti pokušaj puča u Venezueli zanimljiv je i zato jer je nesretni biznismen Pedro Carmona, koji je vladao samo 48 sati, uporno javno ponavljao da je na “vlast došao kao predstavnik civilnog društva”, da je posrijedi “konsenzus između civilnog društva i vojske” itd.

Pod egidom pomoći jačanju demokracije, Amerikanci su s manje ili više uspjeha sudjelovali i u Čileu, Panami, Nikaragvi (protiv sandinista), na Filipinima i Haitiju. Na svim su tim mjestima bitnu ulogu odigrale agencije za civilno društvo, koje su upravo NGO-retorikom mobilizirale uglavnom desno raspoloženu javnost protiv regularno izabranih demokratskih predstavnika.

U istočnoj se Evropi primjenjivao još jedan civilnodruštveni koncept micanja nepoćudnih političkih elita, tzv. elektoralna revolucija. U čistom je obliku ona izvršena u Ukrajini, a djelomično i u Srbiji i Hrvatskoj, s tim da je u Srbiji bila potpomognuta prethodnim višemjesečnim bombardmanom NATO-avijacije (civilno društvo, čini se, respektira vojnu moć!), dok je u hrvatskom slučaju meta prerano preminula (Franjo Tuđman), pa se kapaciteti civilnog društva zapravo nikad nisu uspjeli do kraja testirati.

Zanimljivo je da su sami akteri prešutno, možda tek uz pokoje negodovanje, generalno pristajali na ovakve manipulacije od strane financijera. Na neki su način pristajali na patroniziranje, kao nikad dovoljno sazreli demokrati, pristajali su na vječnu zapadnu sumnjičavost i na permanentno testiranje ovdašnjih kapaciteta za punu demokraciju. Možda je tome razlog i to što se na toj sceni u ideju slobodnog tržišta i kapitalističke države vjerovalo kao u manje-više neupitne vrijednosti, vjerovalo se da je parlamentarna demokracija u kapitalizmu, za razliku od one socijalističke, inherentno djelotvorna, a da su primijećene anomalije rezultat prvih nesnalaženja koja se mogu riješiti treninzima, seminarima i kampanjama izvedenima u okviru trećeg sektora. U tom se kontekstu onda pristaje i na takvu direktivnu donatorsku demokraciju, jer se ona smatra tek tranzicijom prema punoj demokraciji koja se, dakako, ima odviti u kapitalističkom i slobodnotržišnom okrilju.