Tovljenje kapitalističkih parazita

Oduševljena Todorićevim preuzimanjem “Vupika”, još jedne ruševine koju će ovaj maharadža hrvatske poljoprivrede i prehrambene industrije pretvoriti u suho zlato, premijerka Jadranka Kosor raznježeno mu je poručila da bi ga najradije pozvala u Vladu, ali da zna da on to ne može prihvatiti. Todorić nije ništa odgovorio, valjda mu je to bilo ispod razine romantičara s plodnih ravnica i sočnih pašnjaka, koji je prije nekoliko godina u jednoj dupelizačkoj helikopterskoj reportaži “Jutarnjeg lista” opisan kao čovjek koji se prema jabukama odnosi “kao da su mu djevojke”, dok hranu za krave “prebire po prstima tako zadovoljno da se čini kako bi je sam kušao”.

Osim toga, što premijerka tu melje?! Pa on već jeste u Vladi, godinama njegovi ljudi dobivaju prekomandu u Banske dvore da pomognu u vođenju trgovačko-prehrambenog sektora zemlje, a zapravo svome gazdi koji dobiva daleko najviše državnih poljoprivrednih poticaja. Usto, u svojim mega-trgovinama diktira, unatoč tim poticajima, monopolski visoke cijene, neredovito isplaćuje svoje dobavljače, ili ih ponekad uopće i ne isplaćuje. Ukratko, postao je neka vrsta veleposjedničkog dahije koji s četrdesetak tisuća zaposlenih prije vodi politiku Vlade nego ona njegovu, ali nema nikoga da na to stavi i najmanji prigovor.

MEĐUNASLOV: Slobodno tržište? Samo za naivce!

Šuti čak i guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, koji bi imao što reći o Todoriću kao kliconoši nelikvidnost u hrvatskoj privredi, ili o tome da njegove cijene vrše stalni pritisak na inflaciju. Ali, i taj kaplarski strogi vrhovnik monetarne vlasti došao je na to mjesto iz Todorićevog “Agrokora”, i time su očito katastarski precizno udareni međaši njegove odvažnosti i autonomnosti. A kada je tako s njim, gdje neće s nižim činovnicima državne hijerarhije, koji su Todoriću dopustili da Kulmerov dvorac, koji je smio preurediti samo u hotel, poslije glatko preoblikuje u svoje privatno obitavalište. I tako je nekom vrstom državne bule zaogrnut hermelinom prvog aristokrate među hrvatskim kapitalistima.

O da, u svijetu još ima, iako puno manje nego prije, medija koji ne daju da baš bude tako, nego dižu dreku, ali kod nas je s time definitivno gotovo. Todorić je ordinarnim marketinškim reketarenjem svih medija, a zatim i preuzimanjem distribucijske mreže onih štampanih, postao ne samo gospodar svinjsko-govedarskih nego i medijskih torova. I zato sada, kada je antikorupcijska kampanja stavila na tapet još jedno poduzeće u (djelomičnom) državnom vlasništvu, “Podravku”, mediji kreću u ofenzivu koju si mogao unaprijed predvidjeti. A namjera joj je tako prozirna da nema dvojbe što se njome hoće.

Cilj joj je dokazati već olinjalu tvrdnju da je država loš vlasnik (što pobija niz primjera iz zapadnog svijeta, čak i iz SAD-a, posebno u vrijeme ove velike svjetske krize), i da bi sve što ne podliježe državnom monopolu (vode, šume, preostali energenti…), a sutra vjerojatno i to, trebalo biti privatizirano i bačeno na tržište. Nema veze što Todorićev primjer pokazuje da to tržište zapravo nije tržište, a i o privatnom vlasništvu njegovih kompanija dalo bi se govoriti (privatni su samo njihovi dobici, dok su rizici poslovanja socijalizirani do krajnjih granica). Glavno je da obogotvoreni “tržištarci” proguraju svoje, a toga se prihvatio njihov neslužbeni glasnogovornik Emil Tedeschi, većinski vlasnik “Atlantica” i pretendent na korupcijom probušenu “Podravku”.

Pa je čovjek neku večer na HRT-u, nakon što je ispljuvao “Podravku”, stao nabrajati uspješne primjere iz privatnog sektora, i kada si očekivao listu od barem 50-60 poduzeća, naš Tedeschi uspio je izmucati svega pet-šest (“Agrokor”, “Vindija”, “Atlantic” i još dvije-tri). I onda ti, naravno, padne na pamet pitanje što je zapravo hrvatski kapitalizam postigao u ova gotova dva desetljeća? Najavljivalo ga se kao superiorni motor razvoja koji će omogućiti privredni napredak zemlje i pristojnu egzistenciju zaposlenima, a vidimo nešto sasvim suprotno. Ništa od toga naši hrvatski kapitalisti nisu ispunili, štoviše, ispada da ih treba financijski pomagati, zibati i tetošiti da bi uopće nekako funkcionirali.

MEĐUNASLOV: Korupcijsko javno-privatno partnerstvo

Umjesto da oni “hrane” nas, kako se znaju podičiti, mi hranimo njih. Samozvana poslovna avangarda na ovo će sigurno vrisnuti da ne hranimo nju nego korupcijsku hobotnicu, čiji kraci ne uspijevaju doprijeti jedino u privatni sektor. Ali, i to je fama bez pokrića. Istina je da u svim slučajevima koji sada pune medije korupcija kreće iz državnih tvrtki, uz sponzorstvo najviših ljudi iz vlasti, ali za korupciju su potrebna dvojica, a ovaj drugi u pravilu dolazi iz privatnog sektora. Tako je bilo u HAC-u, HŽ-u, HEP-u, brodogradilištima…, tako je napokon bilo i u “Podravci”.

“Podravka” je zapravo tako egzemplaran primjer korupcije da bi je trebalo izložiti na velesajmu dostignuća korupcije u svijetu, jer je umrežila korupcijske kapacitete državnih zvaničnika i privatnog sektora, a svemu se tome pridružio, slično kao u aferi Hypo, i jedan inozemni privatni partner (ako se potvrde sumnje u OTP-banku). Mreža je tako gusta da je Ljubo Jurčić ovih dana dao bogohulnu ali točnu dijagnozu kako je kompanija iz Križevaca u socijalizmu funkcionirala na najbolji tržišni način, a u kapitalizmu na najgori socijalistički način.

Kada već spominjemo ulazak inozemnih igrača, treba se naviknuti da se cijelu Evropsku uniju tretira kao takvog igrača, a to znači često krajnje mutnih namjera. Pa, kada Poljaci otvoreno sumnjiče EU da zatvara njihova dotirana brodogradilišta samo zato da bi sačuvala svoja – zašto isto ne bi bilo i s hrvatskim brodogradilištima? Ali, glupo je psovati EU (i istodobno se nadati njenim fondovskim milijardama) dok se ne raščisti sljedeće.

Nema te Evrope koja bi mogla gasiti hrvatska brodogradilišta da su ona uspješna, a nisu uspješna zbog promašenog proizvodnog asortimana, ali i zbog korupcije koja se vrti oko tapkaroške osovine državni vlasnik-privatni kooperanti (kooperante je uvlačenjem u poslovni rizik stavio pod kontrolu samo pulski “Uljanik” i zato je on jedino uspješno brodogradilište).

Eto, tako izgleda poslovna “croatosfera” nakon što se odvojila od “jugosfere”. Već i ovako lapidaran uvid pokazuje da je privatni sektor sve samo ne njena krema, najmanje avangarda. Uostalom, remetinečki zatvor već je udomio dovoljno tih “avangardista” da raspršuje zadnje iluzije o tome, ali se svejedno ne mijenja ni za jotu stereotip koji se ukorijenio kao stoljetna hrastova šuma.

Zato Vlada Jadranke Kosor kreće u ovaj rat protiv korupcije od državnih i javnih poduzeća, i neka kreće, daleko bilo da se tu nisu nakupili kvintali i kvintali đubra koje treba izbaciti iz hrvatske štale. Ali, upravo je groteskno spasioce tražiti na groblju hrvatskog kapitalističkog polusvijeta, trpajući u Vladu i takve zombije kakav je Škegro ili takve bezveznjakoviće kakav je Popijač. Pa kada poziv još stigne i Todoriću, to može značiti samo jedno – nastavak državnog tova hrvatskih kapitalističkih parazita.