Idemo dalje!

Za mene su ljudi ispred politike – poručivala je ona; on nas je dvije godine kasnije autoritativno pozivao da “idemo dalje”, u novi četverogodišnji mandat stranke koju je vodio. I ako se sloganâ predizborne predsjedničke kampanje Jadranke Kosor iz 2005. i one parlamentarne Sanaderova HDZ-a iz 2007. poneko još mutno prisjeća, sadržaj nebrojenih radijskih i televizijskih spotova, billboarda i megaboarda, novinskih oglasa, letaka i brošura odavno je zaboravljen, jednako temeljito kao i bilo koja druga reklama za negaziranu vodu, stambene kredite ili uloške s naročito visokom moći upijanja iz tih godina.

Tko bi se, uostalom, danas sjetio da su na ondašnjim predizbornim skupovima vladajuće stranke i njezine kandidatkinje za predsjednicu države pjevali baš Ivana Kindl, Jacques Houdek i Mate Mišo Kovač, da pretprošloga tjedna tajnica partije Branka Pavošević nije u agrikulturnom zanosu iskopala iz svoga vrta skrivane dokaze o 13 milijuna kuna prelivenih iz stranačkih crnih fondova u honorare pjevača, zakup medijskoga prostora i organizaciju predizbornih skupova?

Pred našim očima

A dok se HDZ-ove zaboravljene propagandne akcije sada doimaju kao vrhunski ciničan, lopovski manevar – skrivanje ukradenoga novca tako da ga neprestano gurate pod nos i pred oči cijeloj javnosti u formi tridesetsekundnih spotova i golemih plakata – premještanje hrvatske koruptivno-političke groteske u sfere estrade i advertajzinga ipak je ponajprije  zgodan simbolički potpis pod aktualni status quo, tiho potvrđivanje vladajućeg stanja stvari u pozadini rasplamsaloga skandala. Glave će se, sve je manje sumnje, kotrljati, dosta će novih krakova završiti u salati od korupcijske hobotnice, a opozicijskoj koaliciji sada ni nemušti popis lijepih želja i smjelih maštarija, ambiciozno nazvan gospodarskim planom, ne može naročito pomoći da ne pobijedi na idućim izborima.

Pa ipak: dok tektonske ploče političke scene stružu, dok premijerka nezaustavljivo gubi i onaj karikaturalni minimum političkoga legitimiteta koji je imala i dok analitičari, komentatori i kritičari tuku po njoj iz svih smjerova, nitko se, izgleda, ne zamara osobito pitanjem u što je, zapravo, ulupano tih 13 milijuna kuna. Činjenica da su spiskane na make-up i reklamno kadriranje nasmiješenih lica kandidata, na stupidne slogane i na faturete ocvalih lakonotnih zvijezda prihvaća se prešutno kao nešto samorazumljivo: to je, naposljetku, ključni sadržaj višestranačke politike uronjene u medijski infotejnment i nema, valjda, ničega razumljivijeg nego da politička stranka usmjerava najveći dio strateških financijskih sredstava u agresivno bildanje vlastitog imidža s trotjednim rokom trajanja, uz glazbenu pozadinu najvećih Mišinih hitova.

Pa opet, možda ne bi bilo loše prisjetiti se danas tih inkriminiranih kampanja. I to ne toliko da bismo ustanovili kako se jedna od najfrapantnijih novijih političkih afera cijelo vrijeme odvijala doslovce pred našim očima, kako su GONG i nezavisni medijski stručnjaci neprestano upozoravali da prijavljeni iznos HDZ-ova potrošenog novca ne može pokriti ni sasvim mali dio cijene emitiranja spotova i oglasa, kako je Stjepan Mesić, protukandidat Jadranke Kosor, šeretski dobacivao šale o Jadranki i pašteti – kako smo, ukratko, svi vrlo dobro vidjeli i znali što se ustvari događa, zbog čega aktualna javna sablazan i konsternacija, suzdržano rečeno, ipak pomalo gube na retoričkoj uvjerljivosti. Nego radije da bismo, primjerice, prizvali minijaturni skandal koji je izbio kada se pokazalo da je marketinški tim HDZ-a na izborima 2007. prvo ukrao slogan “Idemo dalje” iz jedne od kampanja Slobodana Miloševića devedesetih – što je bio naročito zabavan detalj u kontekstu tadašnjega Sanaderova nagloga i kratkotrajnoga taktičkog skretanja prema nacionalističkoj desnici – a onda naprosto kopirao udarni televizijski spot laburista Tonyja Blaira iz britanskih izbora 2001. Poanta pritom uopće nije u zaključku da su se Sanader i njegovi ljudi, ta besprizorna lopovska bratija, eto, bavili svim vrstama kriminala, pa tako i intelektualnim. Naprotiv: o krađi tu, zapravo, teško da i možemo govoriti, jer je sva predizborna komunikacija političara i stranaka naprosto toliko simplificirana, unificirana i lišena bilo kakvog artikuliranijeg sadržaja da je posve svejedno tko je koju poruku smislio i lansirao prvi.

Kolektivni zaborav

Stavovi poput ovoga uobičajeno se unaprijed eliminiraju kao elitistička zanovijetanja onih koji ne razumiju, ili se pretvaraju da ne razumiju, “kako stvari zapravo stoje” u realpolitičkom kontekstu. Baš zato svaku predizbornu kampanju pomno i učestalo komentira širok i diverzificiran spektar živopisnih stručnjaka, od profesionalnih tumača govora tijela, preko neovisnih PR-ovaca, pa sve do modnih kritičara – evo i sada izranjaju po političkim emisijama i magazinima, pa dešifriraju dalekosežni značaj premijerkina srdačnog osmijeha i suptilne konotacije frizure Zorana Milanovića! – tako da je legitimitet tog i takvog stanja stvari manje-više neupitan. Svejedno, vrijedi riskirati svaki mogući prigovor kako bi se rekla vrlo jednostavna stvar: ako su potpuno jednakom porukom izbore mogli dobiti i britanska stranka krupnoga kapitala koja se naziva radničkom i srbijanski nacionalist koji se smatrao socijalistom i ovdašnji “desni centristi”, onda od politike transformirane u marketinšku vještinu javnoga komuniciranja zbilja ne treba previše očekivati.

Osim da, naravno, posluži kao medijski uložak s naročito visokom moći upijanja kolektivnog zaborava: kao što se malo tko sjeća propagandnih parola i slogana prethodnih izbora, tako malo tko pamti i ondašnje Sanaderovo posuđivanje Blairovih i Miloševićevih reklamnih strategija. A baš je tako naknadno potisnuta i sasvim elementarna činjenica da se HDZ-ovo promidžbeno rasipanje ogromnih svota novca promatralo sasvim mirno, uz tek poneki disonantan ton. Tu je negdje, možda, jedan od poučaka koje bi vrijedilo izvući iz aktualne afere crnih fondova i šarenih spotova, uoči nastupajućeg predizbornog ataka stranaka na medijski prostor: gromoglasni tutanj onoga što se nekoliko tjedana čini kao bespoštedna borba i središnji sadržaj javnoga života stišava se neobično brzo. Nakon čega većinom mirno – baš kako bi to bivši premijer rekao – idemo dalje. I tako dalje, i tako dalje.