Keyser Söze s Markova trga

Jadranka Kosor smjestila se na visoku poziciju, u udobnu čeku, pa roka iz snajpera! Ispod je široka ledina po kojoj se vucara ranjena frakcionaška nejač; bonapartistički nastrojeni ortaci bivšeg premijera koji su povjerovali da će stranka i javnost Ivu Sanadera dočekati kao pariški “Monitor” Napoleona, kada se ovaj približio prijestolnici. “Imperator je u Fontainebleauu”, pisao je “Monitor” 21. ožujka 1815, da bi dan kasnije, 22. ožujka, svršio u radosnoj egzaltaciji: “Sinoć je njegovo carsko veličanstvo ušlo u Pariz. Veselje je neopisivo”.

HDZ je počasnog predsjednika, međutim, dočekao znatno mrgodnije, u duhu “Monitora” mjesec dana prije, kada je Korzikanac tek zakoračio prema kopnu. “Korzikansko čudovište pobjeglo je s otoka Elbe”, pisao je isti dnevnik 26. veljače 1815, da bi dvadesetak dana kasnije malo ublažio govor mržnje u naslovu “Čini se da se nakaza dovukla do Grenoblea…”

“Nakaza se dovukla do Trga žrtava”, takva je otprilike bila intonacija većeg dijela hrvatske štampe, izuzev uobičajeno žovijalnog “Vjesnika”, jedinog vladinog glasila u Evropi koje uredno obavlja funkciju satiričnog dnevnog lista. “Vjesnik” je na naslovnicu izdanja od 4. siječnja ingeniozno stavio senzacionalnu vijest da je u mrežama hrvatskih ribara završilo 50 tisuća tona bijele i sedam tisuća tona plave ribe, a vijest o izranjanju političke ajkule nije ni registrirao.

Najteži je prijestup biti autsajder

U momentu Sanaderove nenadane resurekcije trećega siječnja – ukleti datum za HDZ – Vladimir Šeks već je preko svojih uhoda doznao za njegove namjere, izradio stupicu, i dok je nacija drhtala u strahu od tiraninova povratka, mirno i trljajući ruke spremao egzekuciju. Motiv je bio posve lični. Sanader mu je, kako je Šeks priznao u intervjuu za tjednik “Globus”, teško ozlijedio ego. “Naši su odnosi strahovito zahladili onoga trenutka kada sam ja, želeći ga zaštititi od nagađanja da je sudjelovao u tajnom dogovoru u Veroni o prodaji ‘Plive’, rekao: ja bih preferirao Vukovar, a ne Veronu”, ispovjedio se Šeks. “Želio sam ga zaštititi od špekulacija da je tajno dogovorio s Čovićem prodaju ‘Plive’, a on je meni to uzeo kao krimen. Počeo je protiv mene širiti razne glasine, pa je čak tijekom svog boravka u SAD-u pred više ljudi hladnokrvno rekao: ‘Bude li još jednom Šeks tako iskočio, letjet će.’ Tada su naši odnosi potpuno zahladili. Ljudi koji dožive poniženje kakvo sam ja doživio od Sanadera, dugo to pamte. A kruna svega dogodila se neposredno pred konstituiranje Sabora, nakon izbora 2007, koje sam ja dobio, kada mi je na ponižavajući način usput rekao: ‘Znaš, Luka je zaslužio biti predsjednik Sabora.'”

“Upozoravao sam ga”, dodao je Šeks, “da će to u javnosti biti shvaćeno kao moja politička degradacija, a tako je i bilo shvaćeno, ali to se njega nije nimalo ticalo. Imao je moć da to učini, ali nije shvaćao da bi to trebao izvesti na drugačiji način, da nije smio mene izložiti tako velikom poniženju…”

“Mene…”, Šeks je time neizravno rekao, “mogao je bilo koga drugog, ali – mene?” “Taj krkan Luka, koji ni hrvatski ne govori kako spada”, zacijelo je pomislio, “on koji je lukav kao rakija prepečenica, ali neotesan kao bukva…”

“Osim, ponekad, kapitalnog zločina, najteži je prijestup biti autsajder”, zapazio je Max Horkheimer. Smješten ponovno u autsajdersku mišju rupu – gdje su ga komunisti držali dvadeset najboljih godina života – Šeks je šutio, kuhao, mrzio, ključao, čekao i – dočekao!

Već prije odsudne bitke znao je brojno stanje postrojbe svojega bivšeg šefa. Procjena: tigar od papira. Fakat, u stranci od 400 tisuća ljudi – kako se vole hvaliti hadezeovci – dojučerašnji vođa nema ni desetak pristaša. Čini se da su Šeksu u tom manevru pomogli i neki dobri ljudi, koji su u ovoj zemlji zaduženi za istinu. Ali svejedno, problem time još nije bio riješen ni dopola – što sad, dovraga, učiniti s tim cezarističkim prodorom? Jest puč? Nije puč? Državni? Stranački? Kako se obračunati s počasnim predsjednikom stranke a ne prekršiti statut? Zašto se on uopće i ne bi smio vratiti i osnovati frakciju? Što ako Sanader dođe na sjednicu Predsjedništva na kojoj se odlučuje o njegovoj sudbini, i baš poput Napoleona koji je snagom volje obrlatio trupe poslane da ga strijeljaju, okrene većinu na svoju stranu? Još ih gleda kao zmija žabu, svoje marionete. Oči u oči s Jadrankom Kosor on bi možda bio jači, a onda sve propada.

Na sva ta pitanja Jadranka Kosor sama nije imala odgovore. Imao ih je, međutim, Šeks, gornjogradska sova kukuvija koja već 20 godina opstaje u gustoj i opasnoj šumi saborskih marifetluka, koji se ovdje iz pristojnosti nazivaju procedurom. Napisao je “božićni Ustav” koji je bio ustavotvorno oličenje svih Tuđmanovih fantazija o apsolutnoj vlasti s demokratskom legitimacijom. Izborne jedinice je tako skrojio da u njima HDZ-ovi pristaše imaju vječitu većinu. Taj je kroj bio tako uspješan da su ga kritičari nazvali šekimanderingom – inače se kroj izbornih jedinica prema želji vladajuće većine naziva gerrymanderingom, što je Hrvatsku u Šekijevoj varijanti skoro vratilo u kameno doba. Pa kako onda ne bi otklonio jednu tjednopolitičku opasnost?

Fiškalski i nomotehnički trijumfi

Sve aktualne premijerkine dvojbe razriješio je Šeks rutinirano i poslovično uspješno. Što ako Sanader bude jači? Ma, neće ga ni pozvati na sjednicu! Sudit će mu u odsustvu, kao nekom tapkarošu, na brzinu, prezrivo, bez šanse za obranu. Kako ga brisati iz članstva? Šeks je odmah pronašao i drugo solomunsko rješenje. Sanader je, presudio je Šeks, naštetio ugledu stranke, pa je dobio “šimecki”, dana mu je gadna cipela, pravi vritnjak, čime mu je oduzeto i članstvo i počasno predsjedništvo HDZ-a. Time je problem riješen na dulji rok. Sve se to danas čini lako i jednostavno, kao ubojstvo zelenog dragona u video igrici, ali u stvarnosti bio je to dan kada se nacija usrala od straha. Nakaza je, kako se činilo, već marširala u predvorju Versaillesa, a Šeks ju je – u bici života – ulovio u mrežu i vratio na Svetu Helenu.

Gore opisana rješenja sjajno su se nadovezala na dugu seriju svježih i veoma zapaženih Šeksovih fiškalskih i nomotehničkih trijumfa. Samo nekoliko mjeseci ranije, kada je jalnuška i diletantska oporba odbijala potvrditi sporazum o arbitraži sa Slovenijom, pa je Jadranka Kosor bez dvotrećinske većine bila pred patom, on je opet smislio jedan neporecivo genijalan manevar. Dosjetio se kako granica sa Slovenijom – jer je “janezi” osporavaju – ni ne postoji, a ako ne postoji, ne može se ni mijenjati nego tek uređivati. A ako se granica tek uređuje, onda za arbitražu ne treba dvije trećine zastupničkih ruku, nego najobičnija većina.

Vladimir Šeks je genijalan poput Hansa Franka, gaulajtera Poljske, koji je Kantov kategorički imperativ preveo na jezik razumljiv svakom nacistu: “Radi uvijek tako da maksima tvoga djelovanja bude u skladu sa zamišljenom voljom Führera.” Frank je na suđenju u Nürnbergu imao najveći kvocijent inteligencije, kao Šeks u HDZ-u. Rekao je, i u ušao u povijest: “Proći će i tisuću godina, a naša sramota neće biti izbrisana…”

Ta riječ, “sramota”, teško da će ikada prijeći preko Šeksovih usta.

Dok obični ljudi ponedjeljkom komentiraju rezultate nogometne lige, Jadranka Kosor i Šeks svakog ponedjeljka, jednog po jednog, skidaju bivše sudrugove: bez skalpa su ostali Zubović, Rošin, Mesić, gradska organizacija Zagreba, neki dalmatinski ogranci… U tijeku je “velika čistka”. Stežući omču oko vrata svom do jučer najboljem prijatelju, Luki Bebiću, koji se kuha polagano kao jegulja u Jambovom brodetu, Šeks možda uživa. Luka ga je izdao, a Šeks je kapriciozan, frustriran, težak i ima to dugo, slonovsko pamćenje o kojem pričaju svi koji ga znaju.

Zakaj ja ne volim ponedelek – to je himna Sanaderovih skrivenih pristaša. Radnje kojima je Šeks oduvijek bio vičan – Denis Kuljiš opisao ga je kao najmračnijeg zaplotnjaka u ljutoj konkurenciji – u sretnoj konstelaciji partijskog obračuna s nepodobnicima, što se poklopilo s javnom histerijom protiv korumpiranih gadova, učinile su od njega skoro pa omiljeno čudovište u filmu našeg života. Vječiti epizodist danas se najširoj javnosti doimlje simpatičnim, skoro borcem za pravdu. Hannibal Lecter kao privremeni klasik pravne države. Duhovit je, sarkastičan i šarmantan. Prema svemu što o njemu znamo, Šeks nije nikakav ljuti nacionalist, ako uopće jest nacionalist, obrazovan je, lucidan i načitan – u biblioteci ima više od deset tisuća knjiga, samo u Saboru bar tisuću – a dobru polovicu karijere proveo je družeći se s otkačenim beogradskim disidentima, ultraljevičarima kozmopolitima. Ima imidž jastreba, ali taj je funkcionalno, a ne karakterno zadan. Majstor zakulisnih igara sada je najmoćniji čovjek Hrvatske, ali on je ipak još uvijek broj dva i njegove se zasluge baš i ne znaju, nisu javno oglašene. Razlog za novu frustraciju?

Konflikt s emocionalnim dijelom bića

Naime, Vladimir Šeks je vraški opak lik! I Tuđman je na njega znao galamiti, pa ga je Šeks 1992. pokušao detronizirati nekim puzećim pučem. On nije hrabar, nego čeka vidljivu slabost protivnika. Nikada on ne izlijeće na čistinu s isukanim mačem, dok nije siguran da će moći zadati smrtni udarac. Poput Ive Josipovića, vjeruje u kinesku mudrost: sjedi na obalu rijeke, čekaj dovoljno dugo i jednoga dana vidjet ćeš kako rijeka valja leš tvoga protivnika. Onim snajperom iz Jadrankine ruke, ne treba se zavaravati, upravlja upravo on!

Šeks je dvojajčani blizanac Keysera Sözea iz filma “Privedite osumnjičene”. Riječ je o dijaboličnom geniju koji je do srži uvučen u sve mrakove ovoga svijeta. Njegov je najveći talent upravo ta vragu svojstvena moć da nas uvjeri kako ne postoji. Šeks je u sjeni.

Prvoborca iz barake vjerojatno je snažno ponizilo i to što je za Sanaderov odlazak čuo kada i svi drugi, praktički iz novina. Šef ga je opet napravio budalom, a on mu je u tome svesrdno asistirao! “Ja sam mjesecima uvjeravao javnost u ono u što sam i sam teško vjerovao, dakle u razloge njegovog odlaska iz politike. Predstavljao sam razloge koji očito nisu bili njegovi pravi razlozi. I osjećao sam se kao zadnja budala što sam govorio da je Sanader dao jasne razloge odlaska iz politike, odnosno da je završio svoju političku dionicu i da je sada došlo vrijeme za druge ljude. Ali već koncem rujna i početkom listopada u meni raste spoznaja da on zapravo nije otišao, već da i dalje želi upravljati i strankom i vladom. Dobio sam niz konkretnih signala za to, kako od pojedinih ministara tako i od premijerke…” Umjesto da proizvodi signale, Šeks ih je morao hvatati. Strašno. Ta je spoznaja vjerojatno ojačala njegovu frustraciju. Pa kada je njezin izvor počeo padati, Šeks ga je lijepo gurnuo niz mramorne litice.

Šeks je uvijek nekako pored trona, na dvojci ili trojci, koji put i niže, dovoljno visoko da bi se uživalo u povlasticama, ali nevidljiv za radar koji traži mete za rušenje. Netko je za Staneta Dolanca, bivšeg Titova šefa policije – koji je na duši imao krimen sudjelovanja u Hitlerjugendu – jednom prigodom napisao da će naslijediti Tita; stari ga je lisac odmah uspaničen zvao kako bi demantirao tu vijest. Znao je da ga samo pozicija drugog čini besmrtnim. Upravo kao i Šeksa, jednog od rijetkih prvoligaša iz Tuđmanove famozne barake u Savskoj. No Šeks, za razliku od Dolanca, nikada nije skrivao ambiciju da se uspne na sam vrh, ali jaja su mu, kaže legenda, bila isuviše duboko stiješnjena u Tuđmanovoj ladici da bi se mogao uzdići tako kako je snivao. Najčešće su ga prozivali zbog navodne suradnje s Udbom.

“Sad ću Vas uhapsiti”, rekla mu je, šaleći se, Tatjana Tagirov, stara poznanica, ljevičarka, vedeta “Večernjaka” osamdesetih, negdje početkom devedesetih godina, kada je Šeks već bio HDZ-ova šarža. Kanila ga je privesti na intervju, bit će na Yutel ili u “Arkzin”. Šeks je odbio govoriti opozicijskim glasilima. “Vi ste suprotnost svega u što ja vjerujem”, rekao joj je, smiješeći se.

Ozbiljniji poznavatelji lika i djela vjeruju, međutim, da Šeks ne vjeruje ni u što – osim u vlast i moć. Ivan Aralica tvrdi da Šeks nema nikakvih uvjerenja – njegova je politika “bezdušni tehnicizam” kojim je navodno zatrovao i Sanadera. “Sanader je objeručke prihvatio Šeksov tehnicizam, i kada je on značio bezakonje, i kada je on bio nasilje, i kada je on bio suspenzija unutarstranačke demokracije na nulu, jer ga je taj tehnicizam, bez duše – što Šeks priznaje – i bez ideja – što se i bez priznanja može vidjeti – divinizirao. A diviniziranje začinjeno sotonizacijom političkog rivala narcisoidnoj je osobi godilo”, piše Aralica, koji tvrdi da je Sanader od počeka do kraja Šeksov proizvod. “Sanader je”, kaže Aralica, “od projekta da bude ‘suprotiva’ Šeksovu dolasku na čelo stranke postao Šeksov projekt u cjelini, od izbora za predsjednika do brisanja iz stranke doživotnog počasnog predsjednika…”

Aralica možda malo pretjeruje – Sanader je sam sebe vodio prema kraju, iako je aranžman završne scene pripao Šeksu. No, rođenje zvijezde valja zahvaliti osječkom fiškalu. Uostalom, i onu nečuvenu krađu glasova u “Lisinskom”, kada je menjševik Pašalić nezasluženo izgubio od Sanadera, vjerojatno je aranžirao Šeks – sam Branimir Glavaš i njegovi borbaši bili su tek radna snaga operacije koju je smislio bradonja.

Inače, bilo bi zanimljivo za povijest hrvatske demokracije napisati kronologiju trikova i podvala, od većinskog izbornog sustava koji su instalirali komunisti kako bi sebe održali na vlasti, pa su umjesto toga zacementirali HDZ, preko kroja izbornih jedinica i županija do zagrebačke krize i instaliranja dijaspore u Sabor. Smicalica do smicalice! A u masi njih je sudjelovao, kao pisac zakona ili njihov jedini autor, i Vlado Šeks.

“Čovjek često mora, želi li djelovati kao homo politicus, doći u konflikt s emocionalnim dijelom svoga bića. Tu dolazi do sukoba savjesti, do dramatičnih situacija u kojima se čovjek mora opredjeljivati između razuma, racija i emosa”, rekao je Šeks, imajući negdje na umu odricanje od Glavaša, svog najboljeg prijatelja, Tomislava Merčepa, Luke Bebića, ali (možda!) i oslobađanje ubojica obitelji Zec i 12-godišnje Aleksandre, Pakračku poljanu, optužnice protiv novinara, pokušaj puča protiv Tuđmana 1992. i “svega u što je vjerovao”, ako je ikada u išta ozbiljnije vjerovao.

Ni sa kim iskreno

Vladimir Šeks samo je dva puta u posljednjih 40 godina kao javna ličnost bio iskren. Inače sa svakim lijepo, ni sa kim iskreno. Drugi put otvorio se nedavno, u spomenutom intervjuu “Globusu”, a prvi put bio je iskren kada je, kao mladi zamjenik državnog tužitelja u Osijeku, 1970. godine povjerovao da partija i država misle ozbiljno s tajnošću privatne prepiske i s progonom “uzurpatora privatnosti”, pa je pokrenuo istragu protiv nekog udbaša koji je kontrolirao pisma građana. Šeksa su nakon obračuna s maspokom zbog tog čina izbacili iz partije, u koju je ušao sa 20 godina. Neautorizirane biografije u tom razdoblju prisilne disidencije vide početak navodne Šeksove suradnje s Udbom, o kojoj je u aluzijama govorio i sam predsjednik Tuđman. Najotvorenije 1. kolovoza 1991, kada se branio od Šeksova pokušaja rušenja. Transkript kaže da se razgovor odvijao ovako:

Šime ĐODAN: (…) Ja sam sinoć dobio skoro dva puta batine, rekli su mi da mi jebu majku, da ja u 13 općina slavonskih ne smijem doći, ni Tuđman, da ja podižem Vekića, da rušim Šeksa. Ja kažem, kako ja podižem Vekića, kada ja padam. Ha, tebi su obećali drugu funkciju, ti rušiš Šeksa, ti si izdajnik.

Franjo TUĐMAN: Ma, tko ti je to rekao?

Šime ĐODAN: Ma 30-40 ljudi, molim vas.

Antun VRDOLJAK: Ja sam prisustvovao, molim.

Franjo TUĐMAN: Dobro, tko, tko konkretno?

Antun VRDOLJAK: Ljudi oko Šeksa, oko Šeksa, jer se tražilo da se Šeksa predloži, kada si ti otišao, stvarale su se grupe dolje da se Šeksa predloži za ministra unutrašnjih poslova, i to je zahtijevano, nikakav Glavaš.

Franjo TUĐMAN: On zaista ima, ima i drugih, koji imaju ne samo ambicije, nego i sklonosti za suradnju s tim organima, a on ponajviše.

Antun VRDOLJAK: Ja sam to počeo onda reći i govoriti, da je to glupost, da se tako ne stvara Vlada, da se to ne radi u kuloarima nego da se iznosi na javnim mjestima, tamo gdje se otvori diskusija. Na to mi je Šeks prišao i rekao mi je doslovce da će me ubiti. Rekao mi je: Ja ću tebe ubiti, ja sam naoružan, mi smo u ratu, ja ratujem, ja ću te ubiti, majku ti jebem, ja ću te ubiti, to mi je rekao. Ja sam se smijao…

Pregažena djeca komunizma

Apokrifni izvori tvrde da je Vladimir Šeks za Udbu zavrbovan 12. prosinca 1972. godine – to je takozvani dossier sova – no da su ga tretirali kao neiskren i problematičan izvor. Tada još nije hapšen, no nakon pijanog trabunjanja o Hitlerovoj vojsci početkom osamdesetih (“Hitler je imao vojsku, on i Goebbels bili su vođe, znali su kako treba s omladinom!”) i pokuda sustava (“Svi ste vi truli, i vojska i policija! Takvo društvo mora da propadne”, što je očito bila sasvim točna i proročanska objekcija) osuđen je na zatvorsku kaznu. Šeks se tu zavjetovao na osvetu: “Kada dođe neko drugo vrijeme, dovest ću na optuženičku klupu ljude koji se bave ovako prljavim poslovima!”

Bog mu je dao poziciju s koje je mogao izvoditi ljude na optuženičku klupu, ali to nisu bili ovi koje je Šeks označio, oni koji se bave “prljavim poslovima”. Naprotiv, ti su mu postali saveznici u ljutoj borbi protiv nevinih ljudi, krivih još manje od Šeksa 1971. godine. Šeks je na optuženičku klupu izvodio novinare zbog verbalnog delikta – zbog čega je i sam stradao – a amnestirao ubojice…

To u što se Šeks prometnuo u velikoj je mjeri i rezultat patološke naravi bivšeg režima. Verbalni delikt, suđenja za brbljanje, za kafanske zvizdarije i pjevanje pjesama porodili su brojne među vodećim grobarima Jugoslavije. Stjepan Mesić osuđen je na dvije godine Gradiške zbog nekakvih idealističkih fantazija o “plamenu na kojem se svi mogu grijati, samo neka nam vatru ne gase”. Kasnije ju je rušio, iako se danas pričinja ordinarnim jugokomunističkim Hrvatom, a ne nekim fanatičnim suverenistom. Vojislav Šešelj teško je suđen zbog idealističke, skojevske borbe protiv malformacija sarajevskih komunista, pa potom teško mučen na robiji, da bi u ime osvete evoluirao u ljutog četnika. Sve su to bila odbačena pa pregažena djeca komunizma, koja su ga kasnije stajala glave. No, dok za Stjepana Mesića postoji granica koja se nikada ne prelazi – on je osobno novinama već početkom devedesetih doturao podatke o zločinima na nacionalnoj i drugim osnovama, za Šeksa je, jednom kada je kažnjen zbog idealizma, kao opcija ostao samo “bezdušni tehnicizam”, opstanak u onoj koteriji koja te hoće – stjecajem okolnosti desnoj – i pod bilo koji cijenu. Oslobađanje ubojica, laganje na sudu, odstrel protivnika – “tko god se nađe na putu naše nacionalne revolucije” – pa bio to i revolucionar Ante Gotovina, kojega treba “locirati, uhititi, transferirati”, eto, to je Aralica opisao kao “bezdušni tehnicizam” a ne farsu sa suđenjem ubojicama Aleksandre Zec.

Ogorčeni osvetnik?

Da u socijalizmu nije bilo verbalnog delikta, bi li ikada bilo ovog i ovakvog Šeksa, teškog, frustriranog, osvetoljubivog? Vladimir Šeks dekapitiran je politički jer je pokrenuo istragu oko jedne stvarne zloporabe, koja je bila sistemska stvar onda koliko i danas, a potom strpan na robiju zbog veličanja Hitlera, doduše u pijanstvu. Zatvor bi zbog toga možda fasovao i u Njemačkoj. No, politika je tom ambicioznom čovjeku ipak uništila 40 godina karijere – za sitan grijeh drakonska kazna – a karijera je očito ono do čega je najviše držao.

Anegdota koju o Šeksu pripovijeda bivši dužnosnik Vrhovnog suda dovoljno govori o njemu. On je sa Šeksom dugo ljetovao na moru. Svako bi jutro kupio “Vjesnik”, no Šeks bi ga uvijek čitao prvi. Kada je ovaj shvatio da nikada neće dobiti svoje novine prvi, počeo je kupovati dva “Vjesnika”. Dodaje da bi Šeks isto donje rublje nosio danima, a onda ga samo preokrenuo, onako prljavo. Politika, moć, moć, politika, prvenstvo – sve se to čita iz te anegdote, jedva ostaje mjesta za nešto drugo.

Unatoč svim problemima sa savješću, Vladimir Šeks ipak nikada nije pomislio da nije zaslužio mjesto predsjednika Sabora. Nema nevine vladavine, reći će Saint-Just i biti u pravu, ali mora li vlast biti baš tako opaka da oslobađa djecoubojice? Tko ima na umu spas duše nema što tražiti u politici, dodat će stoljeće kasnije Max Weber. Ali mora li baš prodati dušu vragu? Pa taj uvijek dolazi na naplatu!

Sav zarobljen u karijeru, zbog čijih padova utjehu sigurno nije tražio u vodi, Vladimir Šeks doživio je strašnu obiteljsku tragediju. Njegov sin Domagoj, panker s crvenom irokez frizurom, ljubimac gradskih ljevičara, poginuo je pod misterioznim okolnostima u indijskoj državi Goi. Ubojstvo nikada nije rasvijetljeno. Ono je vjerojatno Šeksa dotjeralo do zida: nakon sinove smrti shvatio je, čini se, da u životu više nema što izgubiti. Tu se nešto prelomilo.

Danas, kada sigurnom rukom navodi Jadrankin snajper za odstreljivanje dojučerašnjih saveznika a sada političkih protivnika, vjerojatno u ciljanju ne zamišlja nikakvu konkretnu metu, nego puca nasumce, kao ogorčeni osvetnik koji je životnu utakmicu u nizu preskupih pobjeda vodio do konačnog poraza. On će uvijek ostati broj dva, ali i ako bi negdje napredovao – što mu to sve sada vrijedi? Ili mu je još uvijek najvažnije da u mirovinu ode s pozicije predsjednika Sabora? Poznajući Šeksa, ni tu mogućnost ne treba isključiti.