Državljanin sam svijeta

Aleš Šteger rođen je 1973. u Ptuju. Studirao je kom­parativnu književnost i njemački na ljubljanskom FF-u, a od 1995. objavio je zbirke pjesama “Šahovnice sati” (nagrada Slovenskog sajma knjiga za najbolji prvijenac), “Kašmir”, “Protuberance”, “Knjiga stvari” i “Knjiga tijela”, putopisnu prozu “Katkad je siječanj usred ljeta”, prozno-esejističke zapise “Berlin” i zbirku eseja “S prstima i petom”. Djela su mu prevedena na petnaest jezika, a urednik je i zbirke “Koda” u Študentskoj založbi.

Rezidencijalnu stipendiju prestižnog DAAD-ova programa za pisce iskoristio je stvarajući ekstenzivne mentalne mape grada, iz čega je proizašao “Berlin” (Meandar, 2007), knjiga koju, kako sugerira Zvonko Maković u predgovoru, i valja čitati upravo tako: kao mentalnu mapu, tj. njezinu moguću emanaciju.

– Stipendiju sam dobio 2006, no i prije sam više puta dulje boravio u Berlinu, studirajući njemački i prevodeći Benna, Bachmanna, Grünbeina, Huchela. Berlin je desetljećima sa mnom, u mojim ruksacima, džepovima, snovima i pismima prijatelja. Što je Pariz bio početkom 20. stoljeća, to je sada Berlin. Kao i svaka prijestolnica, i on je golemi stroj za proizvodnju literarnog mita o sebi. Pritom ne mislim na stariju ili aktualnu njemačku produkciju, nego na brojna djela stranih pisaca koji su pisali i još pišu o gradu koji im je izazov, demon, mjesto inspiracije, fascinacije, prezira i kritike. Takvom bi se literaturom mogla napuniti knjižara srednje veličine, pa mi je sve govorilo da nipošto ne smijem pisati o Berlinu. No, literatura je, očito, jača od volje, a nastanak knjige protiv koje se ustrajno boriš  ostaje misterij i samom autoru – kaže Šteger.

Oganj inicijacije

Što je za vas grad, urbano? Kada grad postaje poetskim mjestom ili sredstvom?

– Pojava pisma i književnosti neodvojivo je vezana uz grad. Pra-priča svakoga literarnog djela, ona o Babilonu, eklatantno je urbana. Dolazim iz kulture koja je paradoksalna: na jednoj je strani opterećenost mitom literata, pojavom nacije iz duha poezije (Prešeren, Cankar, Kocbek), a na drugoj je izrazita slovenska neurbanost, vezanost uz prirodu, rodbinsko-plemenske strukture. Devedesetih godina prošlog stoljeća puno se puta literarno pokušavalo uspostaviti Ljubljanu kao urbani centar. Ponekad se u tome djelomice uspjelo, iako ostaje jaz pisma i mjesta, literature i tradicije. Više nego kroz topos, slovenska literatura postaje urbanom u djelima autora koji su kozmopoliti u duši i koji imaju vanjsko iskustvo s kojim mogu umjetnički operirati u bilo kojem okruženju, pa i ruralnom.

Koliko ste u tekstovima instinktivni, a koliko namjerni?

– Najzanimljiviji dio pisanja je sve prije pisanja, istraživanje i uzrok knjige. Pravilo mi je da za svaku knjigu, poeziju ili prozu, tražim drugu jezičnu poziciju koja odgovara sadržaju. Intimno, taj princip uzrokuje strah od ponavljanja, iscrpljenosti, samozadovoljstva. Zato je sastavni dio pisanja nijekanje dosad napisanog, i to na razini spisateljske metode. To su zlatna vrata jezika, točno znam kako otvoriti kvaku i onda biti u magmi gdje je sve moguće. A moram se udariti po vlastitoj ruci i tipkati dalje, tražiti novi ulaz. To je kao skidanje s droge, apstinencijska kriza, deluzija i autodestrukcija. Ne želim ići starim i poznatim manevrima i tehnikama. Pronalaženje novog puta je instinktivno, kada ga nađem, sve postaje racionalno, nadzirana ekstaza i jasnoća. Nema prevare, sve se zna. Samo u tom stanju potpunoga individualnog pionirstva samostalno se komunicira s najvećima, s prethodnicima, uzorima i duhovnim srodnicima, bez obzira na vrijeme i prostor. Literarni kanon i osobne preferencije unutar kanona su kao duhovi. Njihov šapat, njihove naredbe treba kanalizirati, a to mogu  samo ako sam osnažen ognjem inicijacije. Naći nova vrata u jezik inicijacijski je trenutak koji se dogodi neočekivano i vodi me nepredvidljivim putovima.

Što vam je, osim topografije, bilo važno za pisanje “Berlina”?

– Berlin je socijalno angažiran grad, u kojem se ne morate sramiti; živi svoju povijest, pa i onu najtamniju. Za nekog s Balkana to je šok. Mi živimo u zajednicama koje si stalno prisvajaju i mijenjaju povijest. Berlin je sjecište slavenske i germanske kulture i grad okružen vodom no, prije svega, grad u kojem su ljudi navikli stvarati doslovno ni iz čega: dva tipa donesu jedno popodne u prazno dvorište stari stol za stolni tenis, dvije kašete piva i tranzistor i već je tu nova scena. Očaravajuća je ta spremnost na razigranost, uz istodobno stilsko improviziranje.

Između ovdje i ondje

Topografija je više fikcionalna nego stvarna?

– Topografija je rezultat truda, stvarni podaci su provjereni. Ono što fikcionalizira je perspektiva, fragment i konstrukcija. Možda se to više odražava na fotografijama nego u samim tekstovima. Fragmenti na neki način uklanjaju kontekst i zahtijevaju od gledatelja neku vanjsku, novu interpretaciju. Fotografije ne ilustriraju tekst, nisu neki njegov pripadak, nego autonomna pripovijest koja želi evocirati ravnu točku paradoksa, koja je majka svakog literarnog pisanja u nekom stvarnom mjestu. To je točka u kojoj opis nužno izmiče svojem objektu i postaje nešto autonomno. Dobri su putopisi, mislim, dobri upravo u toj dimenziji, da osvjetljavaju točku u kojoj počinje literatura.

Što vam, u odnosu na Berlin, znači vaše slavenstvo?

– Državljanin sam svijeta, moje je ime sastavljeno od slova i moje državljanstvo pripada svijetu literature. Putujem s putnom ispravom države u kojoj plaćam porez, a istovremeno pišem na slovenskom jeziku, što mi pruža puno užitka, fleksibilnosti i veselja. Berlin zavodljivo brzo nudi iluziju doma, što je rijetka kvaliteta, a Ljubljana vrlo brzo nudi traumu hitnoga samoizgona. Oscilacija između ovdje i ondje? Kao recept, ponekad kao mentalna strategija preživljavanja. Jer, samo se onaj tko već pri povratku razmišlja o ponovnom odlasku rado vraća. I, na kraju, zaustavlja gibanje.