Koferi novca za preskupo oružje

Sredinom lipnja u Ljubljani javnosti je predstavljena “Rasprodaja”, knjiga slovenskih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage, prva iz trilogije “U ime države”. Preostale dvije knjige trilogije koja se bavi trgovinom oružjem tijekom embarga UN-a u vrijeme ratova na području bivše SFRJ, ljubljanska izdavačka kuća “Sanje” trebala bi objaviti do kraja 2011. U “Rasprodaji” se značajan dio sadržaja odnosi na trgovinu između Slovenije i Hrvatske, a novinarsko je istraživanje pokazalo da su u poslovima “u ime države” mnogi zadovoljili svoje privatne interese, među kojima su i osobe koje su još značajne političke figure. U radu na knjizi slovenskim je autorima pomagalo i nekoliko novinara iz drugih zemalja, među njima i hrvatski slobodni novinar Saša Leković, čije je istraživanje financirala Udruga istraživačkih novinara Danske kroz projekt SCOOP.

Uz dopuštenje autora knjige i izdavača, “Novosti” objavljuju tekst Saše Lekovića o nekim činjenicama vezanima uz Hrvatsku, koje su dosad bile malo poznate ili potpuno nepoznate.

Šef slovenskih vojnih obavještajaca Andrej Lovšin imao je dopuštenje vrha države da 1991. prodaje oružje hrvatskim kupcima, ali nije postojao transparentni cjenik. Tako je Lovšin Paraginom HOS-u svaki “kalašnjikov” naplatio 1.200 njemačkih maraka. Velenjski Orbis hrvatske je kupce “derao” još više.

Kad su slovenski kriminalisti direktora Orbisa Ivana Draušbahera osumnjičili da je za sebe zadržao dio gotovine koju su hrvatski kupci davali za oružje i da je uništio dokumentaciju o tim transakcijama, posredstvom Interpola zatražili su pomoć u istrazi od hrvatske policije. Zamolili su hrvatske kolege da im pošalju što više dokumenata o Orbisovim poslovima u Hrvatskoj i kupcima oružja. Tom su zahtjevu priložili podatke o šest poduzeća i sedam općinskih kriznih štabova u Hrvatskoj za koje su imali dokaze da su kupovali oružje od Orbisa. Od hrvatske policije slovenski su kriminalisti, međutim, dobili vrlo malo podataka i svi su se odnosili na vrlo male količine oružja – nekoliko desetaka pušaka ili nekoliko desetaka tisuća komada streljiva.

Astronomske cijene

No, novinarsko je istraživanje pokazalo da su Orbisovi poslovi s hrvatskim kupcima bili daleko opsežniji. Primjerice, 30. kolovoza 1991. zagrebačka Industrogradnja na Orbisov je račun uplatila tri milijuna jugoslavenskih dinara. Oružje je isporučeno u tri pošiljke do kraja listopada, a račun je ispostavljen u njemačkim markama. U jednoj od pošiljaka bio je mitraljez MGV-176, deklariran kao slovenski proizvod po austrijskoj licenci. Cijena je bila astronomska: 3.500 DEM. Laserke ciljnike u prvoj pošiljci od 11. rujna Orbis je Industrogradnji zaračunao 2.200 DEM po komadu, a samo 14 dana kasnije – čak 5.200 DEM! U posljednjoj pošiljci, 24. listopada, Orbis je Industrogradnji zaračunao “kalašnjikove” po 1.300 DEM, a komad streljiva 7,62 mm, koji je tada koštao između pola marke i marku, Industrogradnja je platila marku i pol.

Iako su slovenski i hrvatski kriminalisti dogovorili da će razmijeniti svu raspoloživu dokumentaciju o trgovini oružjem s početka devedesetih kako bi temeljito istražili što se sve događalo i tko je sve zarađivao na tom poslu, do danas se to nije dogodilo. Mitja Klavora, koji je bio prvi pomoćnik direktora kriminalističke službe u policiji samostalne Slovenije, a kasnije, do 1994., i prvi čovjek slovenskih kriminalista, autorima knjige izjavio je kako mu je tadašnji šef hrvatske kriminalističke policije Marijan Benko rekao da je razmjenu policijskih podataka zabranio osobno prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. To je vjerojatno istina, ali Tuđmana već odavno nema, a istraga o trgovini oružja između Slovenije i Hrvatske u Hrvatskoj se nije pomakla ni za pedalj.

Prve pošiljke oružja iz Slovenije za Hrvatsku krenule su mjesecima prije svibnja 1991. godine i događaja u Pakracu te potom na Plitvicama, koji su najavili krvavi rat. Još 10. rujna 1990. iz skladišta u Kočevskoj Reki prema nedalekoj hrvatskoj granici krenula su tri kamiona puna oružja i streljiva. Na ceradi jednoga od njih bio je uočljiv natpis – Čazmatrans. Politički protivnici Janeza Janše nisu mu to nikad zaboravili, optuživši ga da je Hrvatskoj prodavao oružje neophodno Sloveniji koja se spremala za otcjepljenje. I ne samo što je oružje prodavao Hrvatskoj, nego nitko ne zna gdje je završio dio novca kojim su ga hrvatski kupci preskupo plaćali.

Dogovori o suradnji Slovenije i Hrvatske na putu k nezavisnosti započeli su već prije prvih višestranačkih izbora 1990. godine. U travnju te godine u slovenskom gradiću Otočcu sastale su se delegacije Slovenske demokratične zveze (SDZ) i HDZ-a. JNA je 17. svibnja te godine praktično razoružala hrvatsku Teritorijalnu odbranu preuzevši kontrolu nad skladištima u kojima je bilo naoružanje za otprilike 200.000 rezervista. Promjenom brava na skladištima TO, JNA je razoružala i većinu od oko 70.000 slovenskih “teritorijalaca”.

Tko je bio na sastancima

Samo devet dana kasnije, u Otočcu su se ponovno sastali predstavnici SDZ-a i HDZ-a, ali ovaj puta kao predstavnici slovenske i hrvatske vlasti, jer su te stranke na izborima osvojile vlast i dobile većinu ministarskih mjesta. Tog 26. svibnja 1990. dogovorena je suradnja Slovenije i Hrvatske, uključujući razmjenu sigurnosno-obavještajnih podatka i svu ostalu pomoć na putu k punoj samostalnosti. Pošiljka oružja koja je iz skladišta u Kočevskoj Reki krenula nekoliko mjeseci kasnije put Hrvatske dio je operacionalizacije tog dogovora. Načelni dogovor o međusobnom pomaganju potkrijepljen je nizom sastanaka na kojima se govorilo o vrlo konkretnim potezima koji su uključivali i oružje. Najčešće su na tim sastancima sudjelovali ministri odbrane i unutarnjih poslova: sa slovenske strane Janez Janša i Igor Bavčar, a s hrvatske general Martin Špegelj i Josip Boljkovac.

Na sastanku 23. kolovoza 1990. njih četvorica su, u ime svojih državnih vlasti, dogovorili zajedničku aktivnost Slovenije i Hrvatske u slučaju agresije JNA na Sloveniju. Zauzvrat, Slovenija se obavezala pomoći Hrvatskoj oružjem i vojnom opremom. Krajem 1990. godine planirano je čak i formiranje konfederacije Slovenije i Hrvatske, a 20. siječnja 1991. Janša, Bavčar, Špegelj i Boljkovac potpisali su sporazum o vojnom savezništvu Slovenije i Hrvatske. Samo 13 dana kasnije, 12. veljače 1991., u Otočcu su se sastali predsjednici Kučan i Tuđman. No, kad je u Sloveniji počeo “desetodnevni rat”, Tuđman je odlučio da se Hrvatska ne miješa (autorima knjige i autoru ovog teksta to je potvrdilo nekoliko neovisnih izvora).  Smijenio je Špegelja, protiveći se njegovoj ideji o zauzimanju vojarni JNA i skladišta oružja. Kad je buknuo rat u Hrvatskoj, Slovenci su slali tovare oružja u Hrvatsku, ali po paprenim cijenama. Dio novca koji je iz Hrvatske donesen doslovno u koferima završio je na privatnim računima.

Već je tada i u Hrvatskoj bilo posrednika koji su se “ugradili” preprodajući skupo plaćeno oružje po još većoj cijeni očajnim braniteljima na prvim linijama bojišta. To je bio uvod u kasnije do detalja razrađene crnotržišne aktivnosti “sposobnih” Hrvata, koje su kulminirale kroz famozno vojno poduzeće RH Alan. Za razliku od “slovenske epizode” koja do sada nije dobila nikakav pravosudni epilog, bivši šef RH Alana, najodlikovaniji hrvatski general Vladimir Zagorec, koji ni dana nije proveo na bojištu, osuđen je na sedam godina zatvora zbog krađe dijamanata, koje je navodno poznati trgovac oružjem ostavio u zalog kao osiguranje da će nabaviti određenu količinu oružja neophodnog Hrvatskoj. Problem je samo u tome što je Zagorec osuđen bez ijednog dokaza ne samo da je dijamante ukrao, nego i da su uopće postojali. Tako je, naoko, za kriminal vezan uz trgovinu oružjem netko ipak odgovarao, nitko u Hrvatskoj više ništa o toj temi ne pita, Zagorec je sretan jer je s obzirom na sve još dobro prošao, a ostali ratni profiteri (oni koji nisu umrli), neometano uživaju u novcu ukradenom od onih koji su branili i odbranili Hrvatsku.

U prvoj većoj pošiljci oružja koja je u Sloveniju stigla iz inozemstva bile su automatske puške SAR-80 singapurske proizvodnje. Zanimljivo je da je taj transport išao preko Hrvatske. Avion s puškama SAR-80 doletio je iz Tanzanije u zagrebačku zračnu luku Pleso. Tada je JNA još uvijek bila na vojnom dijelu zračne luke u Velikoj Gorici, koji je od civilnog dijela udaljen manje od kilometra. Vojnici JNA su shvatili što se događa tek kad je pola transporta već bilo u Lučkom, a druga polovica u Rakitju, u bazama specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Smrt Josipa Jovića

Hrvatski policijski specijalci koristili su najveći dio kontingenta pušaka SAR-80 koji je ostao u Hrvatskoj, ali prema više hrvatskih izvora, otprilike pola pošiljke proslijeđeno je u Sloveniju, no nema točnih podataka o ukupnom broju singapurskih pušaka dopremljenih iz Tanzanije. Bivši agent SZUP-a hrvatskog MUP-a Željko Kekić Pauk pamti tu epizodu u kojoj su, kako kaže, “Slovenci ispali kurve”, jer specijalcima iz Lučkog koji su im dopremili pun kamion oružja nisu dali prazan kamion da se vrate u Zagreb, nego su morali čekati kamion iz baze u Lučkom da dođe po njih.

Puške SAR-80 bile su loše kvalitete. Uz to, nisu bile prilagođene temperaturama u našem podneblju pa su, natopljene konzervansom i u dodiru s velikom hladnoćom koja je te godine potrajala čak do svibnja, pravile probleme. Hrvatski policajci koristili su ih u okršaju sa srpskim pobunjenicima na Plitvicama u svibnju 1991. Prema svjedočenju više izvora, među kojima su i policajci koji su dužili SAR-80, “puška nije pucala svaki put kad si stisnuo okidač”. Moguće je da je baš ta loša kvaliteta singapurske puške razlog smrti Josipa Jovića. Ovaj hrvatski policajac koji je poginuo u plitvičkom okršaju s pobunjenicima proglašen je “prvom hrvatskom žrtvom velikosrpske agresije”, no sve do danas službena verzija događaja prikriva pravu istinu: Jovića nisu ubili srpski pobunjenici, već je poginuo od “prijateljske vatre”. Naime, javnosti zatajeni balistički nalaz nedvojbeno dokazuje da je Jovića usmrtio metak iz oružja kakvo su tada u Hrvatskoj imali samo hrvatski policajci – iz automatske puške SAR-80.

Kasnije su Slovenci nabavljali SAR-80 i direktno, preko Luke Koper, u aranžmanu Sandija Grubeliča, vlasnika tvrtke Trend koji se “proslavio” prodajom automobila na lizing, od kojih mnoge nikad nije isporučio kupcima, te je s oko 30 milijuna tadašnjih njemačkih maraka od prevarenih kupaca pobjegao u Švicarsku. U Trendu je radio brat Janeza Janše Rajko Janša. Nakon kraha Grubeličeva poduzeća, on je našao posao u vojno-obavještajnoj službi slovenskog Ministarstva odbrane, najvećeg prodavatelja oružja Hrvatskoj, na čijem je čelu bio njegov brat.

Zadrani tužili Orbis

Ljuti zbog visokih cijena koje su morali plaćati za oružje i vojnu opremu kupljenu u Sloveniji, hrvatski kupci ponekad su prosvjedovali, ali posao nisu prekidali jer im je oružje trebalo. Početkom studenoga 1991. čak su se sastali predsjednici dviju Vlada,Lojze Peterle i Franjo Gregurić, kako bi pokušali zagladiti nesporazume u vezi kupoprodaje oružja. Premijeri su uspjeli dogovoriti da se dio oružja umjesto gotovinom ili uplatama na račun švicarske kompanije Cranex kompenzira naftom, ali problem previsokih cijena nikad nije riješen do kraja, a neki hrvatski kupci čak nisu dobili oružje koje su naručili i platili. Najbolji primjer je “zadarski slučaj”.

U rujnu 1991. godine, nakon što načelnik 9. kninskog korpusa JNA Ratko Mladić nije uspio u svom bahatom naumu da popije “kafu na trgu u Šibeniku”, navalio je svom snagom na Zadar. Zadarska vlast je 12. rujna 1991. na račun u jednoj inozemnoj banci uplatila milijun i 812.000 dolara za oružje neophodno za obranu grada, a iz velenjskog Orbisa obećali su da će plaćeno oružje stići desetak dana nakon uplate. No, Orbis je zaračunao Zadranima oružje po mnogostruko višim cijenama od ugovorenih (npr. lanser strijela 2M prema ugovoru trebao je koštati 6.000 američkih dolara po komadu, a Orbis je na kraju tražio 26.250 dolara).

Ali to nije bilo sve. Kako ni godinu dana nakon što je isporuka oružja trebala biti završena Orbis nije u Zadar isporučio sve plaćeno oružje, sekretar za obranu Općine Zadar Ante Ivković pisao je 14. rujna 1992. slovenskom ministru odbrane Janezu Janši tražeći povrat 642.346 američkih dolara s pripadajućim kamatama. Unatoč obećanju, od povrata novca na kraju nije bilo ništa, pa je tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Zadar Šime Prtenjača poslao ogorčeno pismo direktoru OrbisaDraušbaheru. Tražio je povrat novca za neisporučeno oružje i najavio prekid suradnje zadarskih vlasti s Orbisom. Zadrani su na kraju tužili Orbis, ali su nakon četiri godine natezanja po sudovima ostali bez novca jer je Orbis otišao u stečaj.

Savjetnik Milana Kučana, dr. Rotar dolazio je u Hrvatsku ne bi li nagovorio još neke prevarene kupce oružja da svjedoče protiv Janše, ali ta akcija nije polučila uspjeh. “Nisam htio sudjelovati u unutarslovenskim političkim prepucavanjima”, rekao je autoru ovog teksta jedan od onih koje je dr. Rotar bezuspješno pokušavao uvjeriti da terete Janšu.

(Kraj drugog dijela)