Hvala vam, gospodine Šekse
DNEVNIK NOVE TV
U stomilijuntom napadu Mislava Bage na nekoć najgledanijih pola sata, točno u 19.30, pred kamere Nove TV staje stara uzdanica Šeks Vladimir. On se kao pura dreku čudi da se oporba veseli nevoljama HDZ-a (hm, pa nisu baš ni oni tolike budale da se ne bi veselili takvom karambolu svojih arhineprijatelja). Kao ilustraciju himbene naravi ove skupine Šeks navodi da je “predsjednik korupcijskog vijeća Jovanović zatražio da mu se povuču optužbe jer je nazvao HDZ zločinačko-kriminalnom organizacijom”. Na to mu Bago kulturno zahvaljuje riječima: “Hvala vam, gospodine Šekse.”
Inače duhovitom i pristojno obrazovanom Šeksu bilo bi korisno da povuče neku prašnjavu knjigu s police i vidi kako se točno sklanja riječ “povući”. Ni Bagi ne bi bilo zgorega da se malo prihvati gramatike, čisto da poboljša umjetnički dojam inače solidne tehničke izvedbe nastupa u kojem je bilo nekoliko zgodnih pirueta. Za trijumf mu je ipak trebalo još nekoliko, kako bi rekla Milka Babović, dvostrukih aksla: npr. sjajno bi leglo pitanje Šeksu kako to da se ne sjeća da je baš on osobno, glavom i bradom, sa Sanaderom skupljao novac za partijski crni fond.
Prema jednom članku iz “Nacionala”, objavljenom prije nekog vremena (autor Berislav Jelinić), Šeks je bio sa Sanaderom kada je, 2003. godine, u nekoj birtiji, današnji remetinečki uznik tražio od vlasnika jedne osiguravateljske kuće milijun maraka za financiranje stranke! Kada bi Šeks otišao na WC, Sanader bi dodavao: “A 100.000 za mene.” Takav je tekst teško zaboraviti, jer prije nalikuje na komunikaciju iz filma “Vidimo se u čitulji” nego na parlamentarni diskurs. Kada je osiguravatelj odbio ponudu koja se ne odbija, premijer je navodno rekao: “E, jebat ćemo mu majku.” I to, na Šeksovu žalost, zvuči nezaboravno. Nitko taj “Nacionalov” tekst nije demantirao, ni osiguravatelj, ni Sanader, ni Šeks. Pa ipak, sada se potpredsjednik Sabora ponaša kao Crvenkapica koja je kroz gustu šumu nevina prošetala s najvećim vukom. Neće biti da je tako bilo, gospodine Šekse!
KAMIONDŽIJE
Paja i Jare parkiraju kamion uz obalu rijeke, u nekom gustišu. Nakon povratka iz šetnje, kamiona nema. Kao zvučnu kulisu u nekoliko uzastopnih sekvenci čujemo pjev ptica. Ptice cvrkuću, cvrkuću i cvrkuću… i sve se doimlje jako prirodno. Kakva idila! Iz svake slike ove dramske serije nazire se siromaštvo. Vozni park na cestama je očajan, osobni automobili su poluraspadajuće krntije (“Volkswagenove” bube, fiće, zastave, FAP-ovi kamioni, tatre, wartburzi…). Pa ipak, to su sretni ljudi. Oni su spokojni, i to je lako uočiti. Bore se za život, ali tu nema grča. Nigdje, također, nema penzionera koji kopaju po deponijima. To je fenomen usko vezan za liberalnu tranzicijsku demokraciju.
Mnogi ljudi ni danas nisu svjesni smisla epohalne promjene koja nas je zadesila 90-ih godina prošlog stoljeća. Prošli se poredak legitimirao solidarnošću (ispomažući se pritom i pendrekom). U novome solidarnosti nema. Kapitalizam je predatorsko društvo. U svojim boljim izdanjima, skandinavskim na primjer, on je sjajan, neusporediv, ali iz ove kaljuže tog se cilja nećemo nikada dočepati. Mi nemamo viziju koje bismo se dohvatili.
Paja i Jare imaju dvije male, privatne utopije. Paja u mirovini želi pecati ribu na Dunavu, Jare želi kopati po vrtu. Današnjem je čovjeku, međutim, oduzeto pravo na utopiju. Nacionalisti su nekoć imali utopiju postkomunizma i nacionalne države. Ona se danas raspala na jeziv način. Antituđmanisti su imali utopiju posttuđmanizma. I to je ispalo božemesačuvaj; račanovska je distopija bila otrežnjenje kao što će biti i ona izvjesno predstojeća, milanovićevska. Radnici, bijelih ili plavih ovratnika, mogu samo strahovati od naših mirovinskih fondova, od perspektive naše državne blagajne, od sutrašnjice. Jaka prisutnost smisla ljude može održati na životu čak i u paklu najgoreg konclogora, kako pokazuju knjige Viktora Frankla. “Uvijek je moguće naći odgovor na pitanje ‘kako’ ako prije toga znamo odgovor na pitanje ‘zašto'”, kaže Frankl. No, naš čovjek na društvenom planu više nema odgovor na pitanje “zašto”, sve izgleda besmisleno i zato smo tako depresivni.
I zato tako rado gledamo serije u kojima cvrkut ptica zvuči tako prirodno, tako nepatvoreno, tako radosno, iako je siromaštvo prilično, a poredak nedemokratski.
DOBRO JUTRO, HRVATSKA
Pohvaljujemo i odlikujemo dirljiv prilog “Sveti Ante Neretvanski”. Ante Gabrić, isusovac rođen 1915. godine, otišao je u Indiju, gdje je proveo cijeli život. Pomagao je potrebite. Volio je bicikl. Na kraju mu je ostalo stvari koliko stane u jednu vrećicu i to, kako je rekao TV novinar na otvorenju izložbe fotografija tog kandidata za blaženika, u “manju vrećicu”.
Likovi pravih kršćana i komunista – ako se ovom svjedočanstvu može vjerovati – tako su rijetki da im treba odati počast. Oni su se oduprli iskušenju postvarenja, reifikacije, besmislene opsjednutosti stvarima zbog čega je stradao mnogi naš smrtnik, eno ih pun Remetinec. Bolje bi bilo da su, jadni, malo više dumali o svetom Anti Neretvanskom nego o zlatnom teletu, ali sada je kasno da se kaje.
DNEVNIK 3
U najavi Dnevnika, a nešto kasnije i u najavi priloga, Edi Škovrlj veli: “Janez Janša prebacuje krivnju za uzimanje mita od finske Patrie na Hrvatsku.” U prilogu, međutim, čujemo da Janša tvrdi da se iza šifre “J” (zaštićenog ortaka kojemu je biznismen Walter Wolf trebao isplatiti proviziju) ne krije on, Janša, nego Bartol Jerković, direktor u “Đuri Đakoviću”. E sad, kakva je tu stigma prebačena na Hrvatsku? Savršeno nikakva. Janša je lijepo, mesićevski rečeno, individualizirao krivnju – uperio je prstom na čovjeka s imenom, prezimenom, funkcijom, licem, odijelom i kravatom – “Nisam ja u tom filmu”, lakonski je rekao Jerković – ali sva ta precizna topografija krivnje nije voditelju pomogla da prokazanog krivca ne vidi u napaćenoj voljenoj zemlji.
Nema tu pomoći. Čim se u igri pojavi kakav tuđinac, sva pamet ode u trubu; osjetila vida, sluha i razmišljanja zamru i stvari se vraćaju na početak, ma kako se inače činimo zrelima za katarzu. Kolektivizam i sljepilo bili su najmoćniji instrumenti pljačke ove zemlje od njene vlastite elite i pokazuju se, kada god im se da prilika, moćnim i razornim oružjem. Ništa se tu promijenilo ne bu. Ne raspadnu li se, za dvije-tri godine naši će junaci, oni s rukom na srcu, opet na vlast, a druga će ruka prema našem džepu, po staroj navadi…