Zakon za evropske pohvale

Skupština Srbije prije nekoliko dana napokon je usvojila Zakon o restituciji imovine oduzete nakon Drugoga svjetskog rata. Bio je to zahtjev Evropske unije, pa su nadležni na brzinu, u samo nekoliko mjeseci, proizveli novi prijedlog – zanemarivši ranije, koji su u parlament stizali proteklih deset godina, ali se nikada nisu našli na dnevnom redu – koji je prihvaćen uz neznatne amandmanske izmjene.

Prema službenim podacima, dosad je u Srbiji podneseno oko 140.000 prijava za povrat oduzete imovine, a procjenjuje se da više od pola milijuna građana traži oduzeto. Država je zahtjeve primala dvije godine, od 2006. do 2008., da bi se vidjelo koliko se toga uopće potražuje: tu su šume, građevinsko i ostalo zemljište, kuće i stanovi, tvornice i mlinovi, a tu je i imovina koju potražuju vjerske zajednice u Srbiji. Najviše potražuje Srpska pravoslavna crkva (kojoj je jedinoj dosad vraćen mali dio imovine), potom Rimokatolička te Židovska zajednica u Srbiji.

Spomenik umjesto imovine

Prema usvojenom Zakonu, preferirat će se vraćanje u naturi, a u slučajevima kad to nije moguće, bivši će vlasnici dobiti obeštećenje u novcu i obveznicama i to po sadašnjoj tržišnoj vrijednosti, a obveznice će biti emitirane u eurima. One će za starije od 70 godina dospijevati u roku pet godina, a za starije od 65 godina u roku deset godina.

U burnoj parlamentarnoj raspravi postavljeno je pitanje zašto se vraćanje imovine odnosi samo na oduzeto nakon 9. ožujka 1945. (primjenom propisa o agrarnoj reformi, nacionalizaciji, sekvestraciji i drugih), a ne i na imovinu oduzetu od 1941., pogotovo židovsku. Na kraju je prihvaćen amandman Liberalno-demokratske partije da će se Zakon o restituciji primijeniti i na vraćanje imovine čije je oduzimanje posljedica holokausta na teritoriju Srbije za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali će način vraćanja biti uređen posebnim zakonom.

Mnogi od oko 30.000 Židova iz Srbije pobijenih u logorima (i u Srbiji) nemaju nasljednike koji bi mogli tražiti oduzetu imovinu. Vlada Srbije za taj je problem našla originalno rješenje: osnovat će se, praktički u zamjenu za tu imovinu, memorijalni centar i poseban fond za upravljanje tim centrom.

– To je kao kad nekoga ubiješ, otmeš mu imovinu, a onda mu od tog pokradenog novca podigneš spomenik – jasno je definirao Ivan Andrić, zastupnik LDP-a u Skupštini.

Ispostavilo se u raspravi i to da je davno, odmah po oslobođenju 1945., tadašnja Federativna Narodna Republika Jugoslavija donijela propis kojim su poništene sve okupacijske odluke o oduzimanju židovske imovine, ali on u bivšoj Jugoslaviji, pa tako ni u Srbiji, nikad nije doveo do vraćanja imovine malobrojnim preživjelima i Židovskoj zajednici.

Rasprava nije mogla proći bez fašističkih radikalskih tonova. Tako su radikali tvrdili da Srbija u Drugom svjetskom ratu nije imala ništa s logorima u kojima su ubijani Židovi, Romi i drugi, nego da su za sve odgovorne njemačke i vlasti tzv. NDH te odštetu valja potraživati od današnje Njemačke i Hrvatske. Usput su se grozili vraćanja imovine uopće, tvrdeći, primjerice, da će Vojvodina postati njemačka zemlja kad povrat zatraže folksdojčeri, koji su morali napustiti tu pokrajinu nakon rata.

Mazanje očiju Evropi

Pravo na restituciju, što je također izazvalo žestoku raspravu, neće imati osobe koje su bile pripadnici okupacijskih snaga koje su djelovale na teritoriju Srbije za vrijeme Drugog svjetskog rata i njihovi potomci, a imat će ga potomci rehabilitiranih osoba (po važećem, vrlo spornom Zakonu o rehabilitaciji). To rješenje je prihvaćeno nakon što je Vlada Srbije povukla svoj amandman na prijedlog zakona, koji je predviđao da samo strani državljani koji su bili pripadnici okupacijskih snaga neće imati pravo na povrat imovine. Prvobitno su Vladino rješenje zastupnici LDP-a i Lige socijaldemokrata Vojvodine napali, ističući da bi se time revidirala povijest i relativizirala antifašistička borba, a socijalisti su ga nazvali “ideološki neprihvatljivim”.

Zakon je usvojen, ali čini se da se time samo zamazalo oči Evropi, jer nitko njime nije zadovoljan: ni vjerske zajednice, ni bivši vlasnici čija je imovina u velikoj mjeri već rasprodana pa, bez obzira na vrijednost oduzetog, neće moći inkasirati više od pola milijuna eura u obveznicama, ni građani koji ne potražuju ništa, ali će u budućnosti oni i njihovi potomci iz svoga džepa plaćati ovakvu restituciju.