Šutnja je najjače oružje

Sredinom lipnja u Ljubljani javnosti je predstavljena “Rasprodaja”, knjiga slovenskih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage, prva iz trilogije “U ime države”. Preostale dvije knjige trilogije koja se bavi trgovinom oružjem tijekom embarga UN-a u vrijeme ratova na području bivše SFRJ, ljubljanska izdavačka kuća “Sanje” trebala bi objaviti do kraja 2011. U “Rasprodaji” se značajan dio sadržaja odnosi na trgovinu između Slovenije i Hrvatske, a novinarsko je istraživanje pokazalo da su u poslovima “u ime države” mnogi zadovoljili svoje privatne interese, među kojima su i osobe koje su još značajne političke figure. U radu na knjizi slovenskim je autorima pomagalo i nekoliko novinara iz drugih zemalja, među njima i hrvatski slobodni novinar Saša Leković, čije je istraživanje financirala Udruga istraživačkih novinara Danske kroz projekt SCOOP.

Uz dopuštenje autora knjige i izdavača, “Novosti” objavljuju tekst Saše Lekovića o nekim činjenicama vezanima uz Hrvatsku, koje su dosad bile malo poznate ili potpuno nepoznate.

S obzirom na to kako je slovensko-hrvatska granica postavljena, kao najbolja mjesta za transport oružja, municije i opreme određeno je nekoliko točaka na rijeci Kupi (npr. kod Ozlja, kod Broda na Kupi…). Korišteni su lokalni granični prijelazi (tzv. prijelazi za malogranični promet), a na mjestima gdje se nije moglo preko Kupe kamionom, tovar bi s jedne na drugu stranu rijeke bio prenošen na rukama, pa tovaren u kamione koji su čekali na drugoj obali. Osim iz Slovenije, transporti oružja u Hrvatsku su dolazili kamionima iz Mađarske, a ekipu za tajno praćenje određivao je osobno Josip Perković (u nekadašnjoj Udbi šef odjela za praćenje djelatnosti ekstremne emigracije, a početkom rata u Hrvatskoj prvi obavještajac Hrvatske).

Godinama kasnije, autoru ovog teksta umirovljeni časnik njemačke vojske ispričao je priču o tome kako su pošiljke korištenog oružja vožene početkom devedesetih iz Njemačke “na uništavanje” u Mađarsku. “To je bila providna laž jer nije bilo nikakvog razloga da to oružje ne bude uništeno u Njemačkoj”, rekao je taj njemački časnik.

Uloga Josipa Vukine

O kupovini oružja za potrebe hrvatske odbrane, pogotovo u samim počecima, mnogo zna Željko Tomljanović (tada pomoćnik ministra unutarnjih poslova). No Tomljanović, koji je nakon odlaska iz policije postao uspješan poslovni čovjek i ima nekoliko tvrtki u inozemstvu, nikada nije želio pričati o ovoj temi. Kao ni još jedan čovjek koji mnogo zna – Franjo Gregurić.

Prije rata direktor jugoslavenskog uvozno-izvoznog poduzeća Astra u Moskvi, kasnije premijer Hrvatske, pa doživotni član Uprave RH Alana, Gregurić o temi trgovine oružjem nije želio ništa reći ni kad je prije desetak godina autor ovog teksta objavljivao dokumentirane tekstove o kriminalnim aktivnostima pod firmom RH Alana. Naravno, koliko god bili važne karike u lancu trgovine oružjem, imena premijera i ministara teško je naći u postojećim dokumentima, uključujući i izjave neposrednih sudionika kupoprodaje. Posao na terenu obavljali su niže rangirani vojni i policijski časnici koji su ujedno bili pripadnici obavještajne zajednice.

Ime koje je poznato svim slovenskim sugovornicima u priči o trgovini oružjem, a pojavljuje se i kasnije u poslovima s oružjem Ministarstva odbrane RH i njegove tvrtke RH Alana, jest Josip Vukina. Rođen u zaseoku Kačkovcu kod Klanjca, izučio je za vodoinstalatera, ali se tim poslom nije nikada bavio. Stanovnici zagorskih sela sjećaju ga se kao čovjeka koji je na seoskim sajmovima trgovao životinjama, najviše svinjama. Vukina je sve ove godine uspio biti ne samo nedostupan medijima, već i posve anoniman lik kojega nije moguće prepoznati na ulici. Ne pojavljuje se u javnosti, a njegove su fotografije prava rijetkost. Jedna od rijetkih fotografija na kojima se vidi snimljena je u zagrebačkoj zračnoj luci 15. travnja ove godine. Na fotografiji je general Ivan Čermak koji daje izjavu novinarima nakon što je sletio iz Haaga, gdje je oslobođen svih optužbi. Nekoliko metara iza njegovih leđa stoji jedan čovjek ruku prekriženih na stomaku, odjeven u tamno odijelo – to je Josip Vukina.

Samo u Sloveniju Vukina je donio na milijune njemačkih maraka za kupnju oružja. Slovenski vojni obavještajci Vukini su prodavali oružje, a policajci su pratili njegovo kretanje i prisluškivali telefonske razgovore. Tako je u jednom policijskom izvještaju zapisano da su Vukinu slovenski policajci zaustavili 24. listopada 1991. ujutro na graničnom prijelazu Obrežje u kombiju “C 25”. Rekao im je da se vraća iz slovenskog Ministarstva odbrane. Sat kasnije, Vukina se vratio na granicu iz pravca Zagreba, ali ovaj put u “Hondi civic” koju je vozio Tomislav Stanić, inspektor za droge iz hrvatskog iz MUP-a. Vukina je slovenskim policajcima rekao da ima tri milijuna njemačkih maraka i nalog za kupovinu oružja. Nakon što je dogovorio posao u slovenskom Ministarstvu odbrane, Vukina je usred noći probudio ministra financija Jozu Martinovića kako bi ovaj sredio da Vukina ujutro u banci može podići novac za oružje. Pet dana kasnije, pet kamiona ljubljanskog Viatora preko graničnog prijelaza Obrežje prevezlo je artiljerijsko streljivo za potrebe MORH-a. Kao odgovorna osoba transport je pratio Josip Vukina.

Nedugo potom dogodilo se nešto neobično. Bio je 4. studeni 1991. Vukina je bio u Sloveniji, u pratnji pripadnika MUP-a Hrvatske Darka Skrbete i Stipe Poljaka. Njih dvojica odlučili su otići na spavanje u motel Grosuplje, gdje su sva trojica imala rezervirane sobe. Josip Vukina odlučio je otići na večeru u restoran “Alkar” u ljubljanskom predgrađu. Nakon dobre riblje večere, sjeo je u bijeli “golf” zagrebačke registracije i za manje od pola sata bio pred motelom u Grosuplju.

Krađa rokovnika

Zaustavio je auto na parkiralištu i posegnuo rukom na stražnje sjedište. No, tamo nije bilo ono što je tražio – rokovnik s crnim koricama i malim kalkulatorom te snopom dokumenata priloženim unutar korica. Osvijetlivši unutrašnjost automobila baterijskom svjetiljkom, pretražio je pod i prostor između sjedala, ali rokovnik u kojem je bilježio sve važne podatke vezane uz kupovinu oružja nije pronašao.

Oko ponoći probudio je Darka Skrbetu i zajedno su otišli pred restoran “Alkar”, nadajući se da je možda neki lopov bacio rokovnik i dokumente ne našavši novac. Nisu našli ništa, a kasnije je policija utvrdila kako je netko vrlo stručno provalio u auto, jedva vidljivo oštetivši plastiku kod brave na prednjim desnim vratima. Iz automobila nije ukradeno ništa osim rokovnika s Vukininim bilješkama i dokumenata, među kojima su bili razni reversi za vojnu opremu štabova TO iz Maribora, Ptuja, Slovenske Bistrice, tri nepotpisane fakture hrvatskog Ministarstva odbrane, popis opreme i novca danog za tu opremu, te vizitke direktora Petrola i Slovenskih željeznica.

Posljednji dokument koji je nedostajao, po izjavi Josipa Vukine ljubljanskim policajcima, bila je potvrda o plaćanju 321.000 njemačkih maraka koju su potpisali onaj tko je predao novac u ime hrvatskog Ministarstva odbrane – Josip Vukina i onaj tko je novac primio u ime slovenskog ministra odbrane – pomoćnik ministra Andrej Lovšin.

(Kraj feljtona)