Desničarstvo danas

Drame u stranačkim vodstvima. Svi protiv svih i svatko za svoje mjesto na izbornoj listi. Tako će ovu jesen izgledati “politički život” u zemlji. Unutarstanački, važniji, i međustranački, manje važni, ratovi za pozicije vlasti i moći. Barem one manifestne. Jer, nema te krize koja bi proizvela manjak kandidata za potencijalne državne i partijske funkcionere. A iza te uglavnom estradne drame, čije političke beznačajnosti su svjesni čak i aktivni sudionici tog rutinskog spektakla, iza te blage bure u omanjoj čaši ustajale vode koja, čaša, i sama plovi nemirnim oceanom stvarne krize, razotkrit će se još nekoliko “izgubljenih mjeseci”.

Izgubljenih za što? Nemisaoni zagovornici ionako već vladajućih neoliberalnih “reformi” galame: za nužne bolne rezove. Tako se cijeli politički život opet stiska u trubu. Ali ta truba sada više ne trubi da smo svi (na ubojstva spremni) rodoljubi. Ne, parola dana više nije: “Napravite mi ovu zemlju ponovno hrvatskom!” Nova parafraza iste mračne povijesne inspiracije sada pišti: “Napravite mi ovu zemlju ponovno reformiranom!” Samo što su, kao u priči o pastiru koji viče to je vuk i kada ovoga ima i kada ga nema, mase izgubile volju da hvataju vuka koji, eto jedini, smeta ovcama da se reformiraju. Polako, ali sigurno i one shvaćaju da su tretirane poput ovaca. I da problem nije u vukovima, već u pastirima. Jer, više se na “tržnici ideja” ne traži meso, već samo vuna. A dok je ovaca, misle naši pastiri, bit će i vune.

Kontrarevolucija je ušla u post-kontrarevolucionarno razdoblje. A to znači da je romantizam kontraudara, u liku povijesne maškarade povampirenja raznih replika vitezova i ustaša, odigrao svoj kratki zanosni pir. Vrijeme je otrežnjenja, vrijeme hladne kalkulacije kao prave istine proze građanskog života u kojoj, od sada do vječnosti, treba živjeti. U dugom razdoblju mamurluka, koji je među orgijašima crnila tek počeo vladati, mnoga je crna košulja (nošena u srcu, ako ne na tijelu) zamijenjena odijelom poslovnog čovjeka. A mnogi su ta dva odijela imali na sebi cijelo vrijeme, samo ih mi, u razložnom strahu od svake uniforme, nismo dobro uočili. Onda bismo od početka znali da je Kutle, jednako kao i Tuđman, bio zakonito dijete tranzicije. I da tek njih dvojica, poput dvije polovice uzete zajedno, čine jedno cijelo novo tijelo – ono nove vladajuće klase.

To je ta dijalektika smjene dva oblika građanske vladavine – one fašizma i one liberalizma – o kojima je još prije nekoliko decenija pisao Reinhard Kühnl, svjestan da je problematika fašizma na nove načine nastavila živjeti i nakon njegovog vojnog poraza 1945. Ono čega autor 1971. godine nije mogao biti svjestan, jest da će organizirani kapitalizam budućnosti trebati toliko regresije u naoko pretkapitalističko društvo e da bi još jednom trijumfirao. Da je moguć ne samo jedan povijesni ćorsokak liberalizma, koji svršava u povijesnom fašizmu, već i još jedna repriza crnog mračnjaštva, ali ovaj put kao puki uvod – poput žetona za iznajmljena kolica u šoping-centru – u jedan obnovljeni globalni kapitalizam. Sada to zovemo neoliberalnom globalizacijom. A ona, naročito na rubovima centara kapitalske moći, nije moguća bez različito ispoljenih fenomena jednog pra-fašizma, kako novu autoritarnost našeg vremena naziva Umberto Eco.

U svome istoimenom eseju, pisanom sredinom 1990-ih, on se pita zašto je riječ “fašizam” postala sinegdoha, pars pro toto naziv za različite totalitarizme. Ne vrijedi reći da fašizam u sebi nosi sve elemente budućih totalitarizama, u njihovoj kvintesenciji. Naprotiv, fašizam nije posjedovao nikakvu kvintesenciju, pa čak ni običnu bit. Fašizam je, misli Eco, bio fuzzy (nejasan, zbrkan, neodređen) totalitarizam. On nikada nije bio monolitna ideologija, već prije kolaž različitih političkih i ideoloških ideja, košnica proturječnosti. Eco je ipak pokušao sastaviti spisak obilježja karakterističnih za “vječni fašizam”. To su: kult tradicije, odbacivanje modernizma, kult akcije radi akcije, netrpljenje kritičnosti (neslaganje je izdaja!), strah od drugačijeg, poziv upućen frustriranim srednjim klasama, opsjednutost zavjerom, ksenofobija, proglašavanje neprijatelja naizmjence prejakim i preslabim, proglašenje permanentnog rata, elitizam (u paradoksalnom obliku “narodnog elitizma”), lažno herojstvo, mačizam, medijski populizam, “novogovor”. Eco zaključuje da ne trebamo čekati da netko javno kaže kako hoće otvoriti novi Auschwitz da bismo shvatili da je pra-fašizam stalno moguć. Dovoljno je citirati svojedobnog američkog predsjednika Theodorea Roosevelta, koji je još 1938. mogao reći: “Usuđujem se reći da ako bi američka demokracija prestala da se razvija kao živa snaga koja svakodnevno pokušava mirnim sredstvima poboljšati životne uvjete naših građana, u našoj zemlji bi ojačale fašističke snage.”

Shvatimo li pod građanima većinske radne mase, a ne manjinu vladajućih, u državi i u špekulativnoj privredi uzetima zajedno, njima se, tim masama, ni u pravoj, ni u našoj samostalnoj “Americi” već najmanje tri desetljeća životni uvjeti ne popravljaju. Dapače, kažu nam da je prošlo desetljeće, ono od 2000. do 2010., bilo “zlatno doba” našeg kapitalizma, iako to radna većina nije stigla primijetiti. I da sada više ne može dalje tako. Da su se baš svim vrstama privatizacije ne jednom razvlaštene i opljačkane radne mase previše “naužile” potrošnje nezarađenog. Pa će sada svoje stanove i aute koje, masovno potplaćeni i u društvu bezobzirno zgažene društvenosti, nisu mogli steći bez enormnog zaduživanja u lihvarskih banaka, sada morati, opterećeni hipotekama, vratiti svojim “dobročiniteljima”. Teret krivog poslovanja banaka i krivog upravljanja supsidijarnom državom, teret krize društva koje slobodnotržišno poslovanje, zasnovano na svetinji privatnog vlasništva, ne samo da nije pokrenulo, već ga je uništilo, sada trebaju opet plaćati najslabiji. A čime? Pa samo povećanom eksploatacijom, na radu i izvan njega. S više rada, a manjim nadnicama i manjim socijalnim pravima. Tako se naša sirotinja integrira u svjetsku. A kome će odgovarati oni izabrani na sljedećim parlamentarnim izborima? Svojoj izbornoj bazi, za programe sprovođenje kojih ih nikako ne obvezuje ni prije, a još manje nakon izbora.

Ako je ikada vrijedila ona Marxova definicija države kao izvršnog odbora vladajuće klase, ona vrijedi danas. Sloj od deset do 20 posto stanovništva ima svoju državu i imat će je ma tko pobijedio u kapitalo-parlamentarističkom takmičenju. Zato u tom vladajućem, hladnom i proračunatom, u biti rasističkom elitizmu političkog i medijskog, evropski integriranog mainstreama, treba tražiti bitne izvore desničarstva danas. Pa, makar samo u figuri naknadne pameti, i jučer. A ne samo u još pokojem zaostalom pijancu iz 1990-ih, ma koliko taj svojedobno mogao biti krvav.