65 godina od savezne kolonizacije u Hrvatskoj (5)

Na Kordunu je narod u vrijeme kolonizacije pjevao ovu pjesmu:

Željeznico pusti dima dosta

da ne vidim đe mi Kordun osta.

Kad se sjetim Gradine planine

zaboravim pola Vojvodine.

A poslije i ovako:

Porodice mnoge odseliše,

zemlju, kuću u Bačkoj dobiše…

Mili kraju, sad te ostavljamo,

Al’ te nikad ne zaboravljamo.

Kolonizacija je za mnoge kordunske, uostalom kao i za druge ratne stradalnike, bila jedini izlaz iz bijede. O uvjetima života prije kolonizacije prof. dr. Svetozar Livada kaže: “Agresor je nelikvidirane ljudske živote i materijalnu osnovu htio vratiti u kameno doba. Prema tome kolonizacija je za njih predstavljala prekid s daljnjim ‘svijanjem oko grobova svojih mrtvih’, prekid brutalnog života pradjedova krajišnika: ‘s krvlju ručah, s krvlju večerah, svak krvave žvače zalogaje’. Kolonizacija je, dakle, bila optimalno rješenje, ona je bila snaga koja je mogla dobrovoljno čupati iz korijena i gasiti stara ognjišta, a paliti nova na drugom i dalekom mjestu. To je bio socio-ekonomski, socio-psihološki i socio-kulturni činilac organizacije kolonizacije…”

4.829 molbi s Korduna

Do početka prosinca 1945. godine u Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva pristiglo je gotovo 24 hiljade molbi od čega samo s Korduna 4.829 ili nešto malo više od 21 posto. Međutim, samo je dio molbi zadovoljavalo najoštrije uvjete za kolonizaciju. Kordun je u vrijeme rata bio gotovo potpuno opustošen, i demografski i materijalno, pa je stoga njegova prvotna kvota za preseljenje povećana sa 1.600 na 2.200 obitelji, i to na račun Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, a poslije i Slovenije. Naime, Gorani su imali pravo preseliti hiljadu obitelji, a toliko je stiglo i molbi, od kojih neke nisu ni uzimane na razmatranje jer nisu bile u skladu s propisanim uvjetima kolonizacije. Isto tako, iz Hrvatskog primorja je stiglo 600 molbi, od čega je samo 300 bilo boračkih, iako je za kolonizaciju bilo planirano 600. Zbog svega toga došlo je do promjene u planiranoj kvoti za pojedine dijelove Hrvatske, pa je iz Gorskog kotara i Hrvatskog primorja osjetno smanjen broj kolonističkih obitelji. Ipak, najveći broj je “uzet” od Slovenije, koja je odustala od svojih tri hiljade mjesta, zadovoljivši se samo sa 1.500. U novoj preraspodjeli Hrvatskoj je pripalo još 500 slovenskih mjesta, od čega su najviše dobili Kordun, Lika i Dalmacija. Ta je nova promjena izazvala još jednu – ni nacionalni sastav kolonističkih obitelji nije više bio onakav kako se u početku zamišljalo.

Kordun je bio ustanički kraj, pa je stoga – uostalom kao i u drugim područjima Hrvatske – trebalo posebno voditi računa o tzv. boračkim kolonistima. Od 24 hiljade žrtava fašističkog terora gotovo najveći dio otpadao je na područje tadašnjeg kotara Slunj. O kolonizaciji obitelji s tog područja vrlo zanimljiva sjećanja iznosi prof. dr. Svetozar Livada i kaže: “Predsjednik kotarske komisije za kolonizaciju bio je Rade Klarić, a agrarni referent-izvjestilac Ante Stojaković. U delegaciji Slunja, koja je upućena u Vojvodinu kako bi organizirala kolonizaciju bili su Todor Milašinović i Todor Klisurić. Glavna komisija uputila je ovu dvojicu delegata u naselje Kljajićevo i Čonoplju, kao konačna odredišta za kolonizaciju agrarnih interesenata iz Slunja. Inače, prvotno je bilo predviđeno da se kolonisti iz Slunja nasele u Bački Brestovac, Srpski Miletić, Stanišić i Bezdan. Međutim, konačno je ipak određeno da se nasele u Kljajićevo i Čonoplju. Dogodilo se to zbog toga što su kolonisti iz nekih područja došli i prije nego što su bili obavljeni pripremni radovi, organizacija prihvata, razmještaja i drugi poslovi vezani za razdiobu zemljišta, kuća i uvođenja u posjed…”

Očajanje starijih što napuštaju rodni kraj

Planovi naseljavanja predviđali su da se Kordunaši nasele u sela Krnjaja, poslije Kljajićevo (850 obitelji), Bezdan (200) i Prigrevica (670). Od ukupno 28 kolonističkih transporta, koliko ih je u 1945. organizirano u Hrvatskoj, s Korduna ih je bilo devet. Do kraja te godine s Korduna je u Vojvodinu otišlo 5.600 članova kolonističkih obitelji. Tako je iz Slunja – a navodimo ga samo kao jednu od paradigmi – u Kljajićevo kolonistički transport kretao iz Plaškog, prvi 18. studenoga 1945, a drugi mjesec dana kasnije, 22. prosinca 1945. U oba transporta ukupno je ukrcano 356 obitelji i 456 grla stoke, te 45 komada raznog poljoprivrednog oruđa, a za prijevoz su korištena 92 teretna i putnička vagona. “Organizaciju pokreta ovih ešalona, od formiranja do polaska vlakova, pratile su brojne nevolje i problemi”, piše prof. Livada. “Neizvjesnosti, napori, duga i zamorna pješačenja, klonulost, nevrijeme, veliki broj oboljelih, invalida, ostarjelih, malodobne djece, problemi sa stokom i inventarom, sa ličnom prtljagom… Mnogi se sjećaju očajanja starijih što napuštaju rodni kraj. Zbog toga je bilo i slučajeva odustajanja u posljednjem momentu, prilikom formiranja ešalona, vraćanja sa sabirnog mjesta (željezničke stanice) ili nakon istovara u mjestu odredišta. Da organi vlasti, a naročito vojska, nisu izdašno pomagali, da partijski i skojevski agitatori nisu uporno ubjeđivali i pomagali, ovaj golemi pothvat ne samo da ne bi bio sproveden u tako kratkom vremenu ogromne oskudice, bespuća i besprizorja, siromaštva i očaja, nego ne bi uopće uspio. Kada danas slušamo sjećanja o nevoljama koje su pratile tu ‘masu u pokretu’, ipak se doima da nije bilo košmara, nego da je vladala primjerena organizacija… Socio-psihološki gledano bio je to prelomni trenutak ogromne mase deficijentnih i osakaćenih porodica, koje su zbog niske opće kulture, nepismenosti, stoljetne imobilnosti, a napose četirigodišnjeg proganjanja, kao zvijeri bile desetkovane i lišene najbolje biološke, fizičke i intelektualne osnove (sinova, kćeri, braće, sestara, očeva i majki, a nerijetko i svih srodnika do devetog koljena), krenule u neizvjesno konačno gaseći već napola ugašena ognjišta…”

Obustavite svako samovoljno preseljavanje

S područja Korduna u Vojvodinu se uputilo i dosta tzv. samovoljnih kolonista. Oni su dolazili ravno u Ministarstvo kolonizacije u Beogradu, tražeći “hitnu pomoć i preseljenje u Vojvodinu”. Zanimljivo je da su te obitelji imale uredne dokumente i preporuke svojih narodnih odbora, ali nisu poštivale planiranu proceduru. Neki čak i nisu odlazili u ministarstvo u Beogradu, već ravno u vojvođanska sela i na silu zaposjedali prazne kuće i zemlju. To je stvaralo brojne probleme regularnim kolonistima i unosilo pravu pometnju u planove kolonizacije. Svojim su zauzimanjem objekata i zemlje narušavali već unaprijed utvrđena pravila o dodjeli posjeda. Stoga je čak morao intervenirati predsjednik Glavne komisije za naseljavanje boraca u Vojvodinu Dimitrije Bajalica. On je 4. listopada 1945. poslao brzojav Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske u Zagreb, navodeći: “Iz sreza plaškog i slunjskog, kao i ostalih srezova, stalno nam pristižu po pet, šest do deset familija bez ikakvih uputa i obaveštenja. Obustavite hitno svako samovoljno preseljavanje.”

Događalo se čak i to da su se neki samovoljni kolonisti na silu usput ukrcavali u postojeće organizirane transporte, što je često izazivalo sukobe, pa čak i fizička razračunavanja. Tome se jedino moglo stati na put uvođenjem nekih novih pravila. Jedno od njih je bilo da je svaka kolonistička obitelj ubuduće morala imati i posebnu dozvolu za putovanje.

(Nastavlja se)

Uzalud je muka

“Imam devetoro djece – Radu (21 godina), Bogdana (19), Petra (17), Desu (12), Zorku (10), Milana (8), Ljubu (6), Maricu (3) i Jovu (dva mjeseca). S njima bih se i ženom Savom želio naseliti u Vojvodini. Sin Bogdan je invalid od 1943, a sin Rade sedam puta je ranjen i danas se nalazi u Jugoslavenskoj armiji. Inače, imovinski sam opljačkan do temelja, a kuća je oštećena 1942. Ja tražim zemlju za svoga sina invalida i zato što imam 11 članova porodice i što sam imovinski oštećen u domovinskom ratu…”, piše Mile Lalić (r. 1902.), zemljoradnik iz sela Lipovača, u svojoj molbi podnesenoj 21. rujna 1945. u Grabovcu.

Udovica Naka Livada (r. 1908.) iz Gornjeg Primišlja, čijeg su muža Petra 1942. ubili ustaše, također traži da se preseli u Vojvodinu, zajedno s još 11 članova kućne zajednice: s troje svoje djece i još osmero članova najuže rodbine. “Živim u bajtici, imam 11 rali slabe zemlje. Kuća mi je popaljena, a s njom i štala, šajer, sijeno, obor, a popljačkana roba, žito i blago. Tražim zemlju jer imam veliku obitelj, a nemam muža…”

Prvoborac i ratni vojni invalid Sava Milković (r. 1914.), zemljoradnik iz Tobolića, u molbi navodi da ima 17 članova kućne zajednice, od najstarijeg djeda Samoila (76 godina) do najmlađe sinovice Smiljane (4), s kojima bi se preselio u Vojvodinu. Kao razloge za preseljenje ne ističe samo brojnost porodice i to da mu je brat Ignat strijeljan, a snaha Danica umrla od tifusa, već i da živi u maloj bajti “jer mu je kuća spaljena, dvije štale i sjenik također, a cijela imovina opljačkana. Na četiri rali zemlje tolika familija ne može živjeti.”

“Brat Đuro mi je poginuo 1943. kod Josipdola, a drugi brat Dušan pao u borbama negdje u Crnoj Gori iste godine. Imam oca, još četiri brata – Milu, Svetozara, Miloša i Rafajla – i jednu sestru, Mariju, koji bi zajedno sa mnom, kao i snajom Savom i njezinom dvogodišnjom kćerkom Bojom – htjeli u kolonizaciju”, kaže u svojoj molbi Nikola Pjevac (r. 1916.), obućarski radnik iz Tobolića, i nastavlja: “Smatram da imam pravo da mi se dodijeli zemlja, jer sam podizao ustanak u ovom kraju 1941. a sa druge strane ostao sam bez zdravlja u ovom ratu, a uz to nemam ovdje sredstava za život, jer je uzalud muka.”

“Mati mi Sofija poginula je u veljači 1943, a brat Nikola na Petrovoj gori 1942. Ja sam bez desne noge. Nemam ni kuću, ni kućišta, a zemlje samo četiri jutra. Opljačkan sam u IV. neprijateljskoj ofenzivi, a živim s još osam članova u porodičnoj zadruzi. Moje imovinsko stanje ne daje mi mogućnost za život, meni kao invalidu, mužu žene Jeke i kćeri Dare. Jer, zemlja je brdovita i neobradiva”, kaže u svojoj molbi Lazo Božić (r. 1919.), iz sela Miholjsko, nedaleko od Vojnića.

Na svoj su način zanimljive i molbe i obrazloženja Mile (r. 1908.), Nikole (r. 1912.) i Milana Grbe (r. 1906.) iz Međeđaka, te Stevana Gaćeše (r. 1898.) iz Tržića, Spase Klipe (r. 1923.) iz Kunića i Mile Radović (r. 1903.) iz Gojkovca. Prvi Grba kaže da je “pomalo pljačkan cijelog rata”. Drugi da je “imovinski oštećen, ali ne u velikoj količini”. Treći pak da “ima pet sinova, a kuću i zemlju zadružnu, što nije garant da će preživjeti”. Gaćeša kaže da je cijeloga rata “pljačkan i paljen detaljno”, a Klipa da je “opljačkan malo manje od temelja, ali da je njegova porodica pomagala NOB do krajnosti”. I na kraju, Mila Radović izrazila je želju da se naseli u Inđiji zato jer je “sarađivala i pomagala narodnu stvar”.

Dvije hiljade samovoljnih kolonista

Neki kolonisti nisu čekali organizirane transporte već su u Vojvodinu odlazili sami. Tako je u mjestima određenim za kolonizaciju – od Prigrevice do Riđice – bilo nekoliko kategorija kolonista. Neki su imali dozvole za naseljavanje, a neki su se naselili i bez dozvola. No, velika ih je većina imala sve uvjete da dobiju te dozvole. Neki podaci govore da se u Vojvodinu do kraja 1945. godine doselilo oko dvije hiljade takvih obitelji. Još krajem ožujka 1946. godine bilo je u pojedinim kolonističkim naseljima veći broj obitelji bez reguliranih molbi za naseljavanje: u Filipovu 119, u Bačkom Brestovcu 610, Krnjaji 71, Čonoplji 135… Do sredine studenoga 1946. predane su samo Predsjedništvu Narodne skupštine Vojvodine, odnosno Glavnoj komisiji za naseljavanje boraca u Vojvodini 1.292 molbe iz Hrvatske. Većina tih molbi pozitivno je riješena, pa je tako riješen položaj i tih obitelji. Inače, o problemu samovoljno koloniziranih obitelji s Korduna, ali i drugih krajeva Hrvatske – Banija, Lika i Dalmacija – zauzeo je stajalište i CK KPH, koji u svom brzojavu od 6. veljače 1946., upućen Blagoju Neškoviću, predlaže: “Mišljenja smo da koloniste iz Hrvatske koji su se svojevoljno naselili u Vojvodinu, a ne ispunjavaju za to uslove, treba odmah vratiti u njihove rodne krajeve. U vezi s tim predlažemo da se formira jedna komisija od tri člana Partije. Drug Triša Pocrnić, član OK Lika, nalazi se u Vojvodini, a iz okruga Karlovac i Banija poslat ćemo po jednog druga da se javi Oblasnom komitetu Vojvodine. Ova komisija će na licu mjesta utvrditi sve one koji ne ispunjavaju uslove za kolonizaciju i u zajednici s tamošnjim organima povratiti ih u njihove krajeve. One koji ispunjavaju uslove zadržite kao koloniste.”