Stiješnjeni stihovi
Neda Miranda Blažević-Krietzman: “Vezuvska vrata” (Fraktura, Zaprešić, 2011)
Književnica, slikarica, skulptorica, fotografkinja i sveučilišna profesorica s američko-zagrebačkom adresom, Neda Miranda Blažević-Krietzman, autorica je petnaestak knjiga na više jezika, a “Vezuvska vrata” deseta su joj pjesnička knjiga. Ova maksimalno reducirana biografska notica nije sasvim nebitna za iščitavanje ove knjige: lijepo nas uvodi u heterogenost i (istovremeno) homogenost i raspršenost njezina širokoga referencijalnog polja, njezin akademizam te proklamiranu bezdomnost. Obzor koji sam, možda ne sasvim precizno, nazvao akademskim, također je i njezin najveći problem.
Dvojbene teze
“Vezuvska vrata” su, mjestimice do granice nečitljivosti, preopterećena paratekstualnim aparatom: gotovo svaka pjesma uokvirena je citatom (u rasponu od Pounda, preko Slave Raškaj do Wikipedije); gdje isti izostaje, javljaju se posvete ili datacije, a mjestimice se pjesme u fusnote dislociranim bilješkama opterećuju i sasvim suvišnim navođenjem referenci i izvora. Ovaj, nesumnjivo eruditski, no izrazito zamoran višak eksplikacije stihovima pruža izlišno interpretacijsko ukotvljenje (i je li zaista uz Shakespeareovo ime potrebno pojašnjenje engleski pjesnik i dramatičar (1564 – 1616)?) te dominantu nerijetko pomiče s poetske na referencijalnu i analitičku funkciju.
Ilustracije radi, u knjigu nas uvodi dvodijelna bilješka koja izravno razjašnjava naslov. Međutim, već njena uvodna tvrdnja teško podnosi samonametnuti okvir knjige: insistiranje na logici i filozofskoj ukotvljenosti koje, sasvim ispravno, u popratnoj bilješci, detektira i urednik Delimir Rešicki. Ukratko, ako Phantastikon počinje sa stoicizmom, a tvrdi se da je isti temelj na kojem su nastajale legende, bajke, mitovi, magija, okultizam, misticizam itd., to implicira da navedeno prije goredatiranog početka Phantastikona nije postojalo. Ako bi, nadalje, stajala sljedeća tvrdnja da je umjetnost prvorođena kći phantasie (imaginacije) i phantastikona, to bi zahtijevalo da se iz legendi, bajki, mitova itd. isključi imaginacija što je, također, u najmanju ruku dvojbena teza…
Anglosaksonska tradicija
Sastavljena od triju ciklusa, “Vrata” donose mahom duže, narativne pjesme koje nam, najčešće u okvirima historijske mistifikacije, predstavljaju plejadu likova, uglavnom etabliranih dionika zapadne kulture i umjetnosti, nad kojima dominira najčešće ekstradijegetski, sveznajući narator-tvorac. Prvi, najopsežniji i eponimni, dominantno je referentno ukotvljen u umjetnostima, drugi, naslovljen “Afrodita, plavet”, u samo tri duge pjesme donosi varijacije utemeljujućih mitova i mitema Zapada (no u tome se uglavnom i iscrpljuje), dok je treći, “Prašina i fotografiranje”, motivski i izvedbeno raspršeniji te pokriva, ugrubo, stihovanje putopisnih veduta i deteritorijaliziranog iskustva. Autorica koja, da ne bude zabune, nerijetko jako dobro, pa i zavodljivo barata stihovnom izvedbom (kao u snovitom pseudo-bildungs psihogramu Slave Raškaj, ili u free-jazz sinkopi izvedenoj “Take the A Train”), mnogo više, čini se, duguje anglosaksonskoj nego domaćoj pjesničkoj tradiciji. Ne može ipak promaći svojevrsna sličnost sa specifičnom centripetalnom svjetotvorbom Gordane Benić, iako bez njezine mistične aure.
Iako sadrži dobar broj i više no solidnih pjesama, sumnjam da ćemo “Vezuvska vrata” predugo pamtiti. Jedan od razloga je zasigurno u tome što će, vjerojatno, i mnogokoji strastveni čitatelj stihova odustati prije no što ih do kraja otvori.