Bilo jednom u Galiciji
“Josef”, igrani film Stanislava Tomića
Na jednom od ranih izdanja Dana hrvatskog filma sredinom 1990-ih, Stanislav Tomić, tada student prve godine ADU-a, istaknuo se kratkim igranim filmom “Cement, umker, kokain”, jednom od najboljih Akademijinih vježbi na temu potjere koje smo tog desetljeća mogli vidjeti na Danima. Sljedeći put za Tomića se čulo potkraj 1990-ih, kad je u autorskoj suradnji s Daliborom Matanićem i Tomislavom Rukavinom polučio dva zapažena igralačka dokumentarca, “Sretno” i “Bag”. Nakon toga nema ga sve do 2005, kad se pojavljuje s TV filmom “Otac”, solidnom zatvorskom triler-dramom koja ga je najavila kao potencijalno važnog igrača na probuđenoj domaćoj filmskoj sceni, no nakon nje ponovno prolazi (više od) pola desetljeća do njegova novog projekta, ovaj put konačno “onog pravog” – debitantskog dugometražnog igranog kino-filma “Josef”.
Muški kod
Stanislav Tomić, koji je prije “Josefa” bio i jedan od režisera-najamnika na “Dobrim namjerama”, možda najvažnijoj TV seriji od hrvatske samostalnosti, u mladim je godinama prijateljevao s nešto starijim Kristijanom Milićem i dijelio s njim naklonost prema dojmljivo stiliziranim stripovima i žanrovskim filmovima, obilježenim grubim momcima i žestokim prikazom nasilja, pa nije čudno da je njegov “Josef” načelno srodan Milićevim “Živima i mrtvima”. Oba filma bave se ljudima u ratu, oba promoviraju spoj naturalizma i stilizacije, oba nose vizualni pečat sjajnog snimatelja Mirka Pivčevića, oba su fascinirana “muškim kodom” i ne mare puno ili čak uopće za ženske likove, u oba se može naslutiti stanovito ideo-političko nagnuće udesno. Ipak, radeći prema debitantskom scenariju Marija-Marka Krce, Tomić je konstruirao bitno različit film od Milićeva.
Njegov “Josef” svojevrsni je film-pjesma koji se, prožet kontinuiranim bombastičnim etno scoreom Marka Perkovića Thompsona, odvija s intenzivnom fluidnošću, oslanjajući se na kombinaciju naturalističke poetičnosti i patosa na način načelno usporediv s onim špageti vesterna i Mannova “Posljednjeg Mohikanca”, no znatno se manje posvećujući karakterizaciji likova. Tomić tako gradi narativ o štafetnom šetanju naslovnog imena od jednog do drugog hrvatskog vojnika austrougarske armije na istočnom frontu u Prvom svjetskom ratu, da bi se na kraju ispostavilo kako je riječ o imenu Josipa Broza, koje u konačnici prisvaja osebujni ruski oficir povezan s Čerkezima (oni u “Josefu” zauzimaju poziciju Indijanaca u američkom /pred/vesternu).
Kritika i fascinacija
Tomićev prikaz ljudi u ratu, koji stoji i kao prikaz egzistencije uopće, najčešće je nemilosrdan: razni oblici agresivnosti, bijeda, tupost, prijetvornost i lukavost najnaglašenije su ljudske osobine, a među tim “štakorskim” spodobama (štakori su na početku filma metaforički snažno istaknuti) preživjet će onaj najžilaviji i najprilagodljiviji – budući Tito. On će se na samom kraju naći u društvu budućeg Führera, i to međusobno povezivanje desnog i lijevog te jednog i drugog sa “štakorizmom” ona je spomenuta desna politička nota filma. Građanski desna nota kad bismo političko gledali izolirano, no u autorskom svijetu obilježenom “muškim principom” može se govoriti o jednom znatno tvrđem konzervativizmu koji se istovremeno afirmira i kritizira.
Nedvojbeno je, naime, da Tomić ima kritički stav prema onom što prikazuje, ali nedvojbeno je da je time istodobno i fasciniran, pa njegov film nije lako smjestiti u strogo određeni ideo-politički pretinac. U ukupnosti pak svog umjetničkog postojanja, “Josef” je jedan od zanimljivijih hrvatskih filmova posljednjih godina.