Privatizacija u službi norvalskih ciljeva

Rezultati višegodišnjeg sustavnog ispiranja mozgova mogu se pronaći i na mjestima gdje bi ih čovjek najmanje očekivao. Jedan od njih je i sljedeća tvrdnja iz “Novog lista”, na koju je ovog autora upozorio doajen hrvatskog novinarstva, časni Ivo Horvat, koji se cijelog života žestoko zalagao za samoupravljanje: “S voditeljem zagrebačkog ureda HBS-a Vedranom Horvatom razgovarali smo o prisvajanju javnih i zajedničkih dobara, počevši s trenutkom kad je hrvatsko društvo jednoglasno pozdravilo pretvorbu društvenog vlasništva u privatno.” HBS je Heinrich Böll Stiftung, njemačka zaklada pridružena stranci zelenih, a u inače zanimljivom tekstu govori se kako krupni kapital guta naše prirodne resurse. Ali kako se tu našla konstatacija da je taj proces, navodno, na početku “jednoglasno podržalo” cijelo hrvatsko društvo? Ako je zaista tako, trebalo bi vjerojatno zaključiti da sada imamo ono što smo zaslužili. A i nekadašnji su samoupravljači, kao bitan dio društva, po toj tvrdnji jedva dočekali trenutak da se oslobode briga i predaju vlasništvo u kompetentne i brižne ruke majke države.

Kalogjerin model odbijen

Je li to istina? O tome što se zaista događalo ima dovoljno još živih i aktivnih svjedoka, a ostale su zabilježene i njihove brojne priče. Najbolje je početi s nekadašnjim ministrom zaduženim za privatizaciju u prvoj Vladi samostalne Hrvatske, dr. Draženom Kalogjerom: “U Vladu me pozvao pokojni predsjednik Tuđman, odmah nakon prvih višestranačkih izbora, i to kao nestranačkog ekonomistu. Prihvatio sam imenovanje s jasnom vizijom kako bi trebalo provesti privatizaciju i osigurati razvoj. Kad to nije prihvaćeno, podnio sam ostavku, pa sam tako bio ministar samo pet mjeseci.” To je rekao u intervjuu za tjednik “Feral Tribune” u siječnju godine 2000. Što je on predlagao i zašto je to bilo neprihvatljivo? Predlagao je da se društveno vlasništvo ne pretvara u državno, već da se izravno podijeli onima koji su ga stvarali. Kalogjera kaže: “Ja sam smatrao da se mora sačuvati ono što je već postignuto i na tome graditi dalje. Naša je privreda krenula u nužne promjene već pedesetih godina, kad je u bivšoj Jugoslaviji ukinuta centralna, planska ekonomija. Od tada, poduzeća su postajala sve samostalnija, sa sve jačom tržišnom i izvoznom orijentacijom. Moj je stav bio, da se ne smijemo vraćati na državno vlasništvo, već da društveno vlasništvo treba izravno prenijeti na one koji su ga stvarali. Nije ga stvarala država, već hrvatski građani i oni su ga morali dobiti, kao svoje privatno vlasništvo. Predlagao sam, dakle, masovnu privatizaciju, podjelu dionica i istovremeno stvaranje financijskog tržišta. Tako bi do okrupnjavanja vlasništva dolazilo po tržišnom, a ne tajkunskom modelu.”

Suprotno tvrdnji da je cijelo hrvatsko društvo podržalo podržavljenje društvenog vlasništva, ponašali su se i neki drugi nestranački ministri (npr. dr. Stjepan Zdunić), a podržavao ih je i premijer Stjepan Mesić. Ali on je nakon samo tri mjeseca napustio dužnost, a zamijenio ga je Josip Manolić. Tada je u Vladi prevladalo stajalište da sve treba proglasiti državnim, pa će onda država prodavati kome i kako bude htjela. “Rušili su nas”, kaže Kalogjera, “s najprizemnijim argumentima. Na sjednicama Vlade, uglas se tvrdilo da ljudima ne treba dati dionice, jer će ih oni zapiti. Doslovno tako. Ja sam odgovarao da će zapiti svoju, a ne državnu ili Vladinu imovinu, a da će i tim putem dionice doći u ruke onome tko ih neće zapiti. Rekao sam: ‘Nitko ne pita ljude ni što će napraviti sa svojom plaćom, osim, možda, njihove obitelji. To je njihovo, a ne državno vlasništvo.'”

Pljačka može početi

Još jedan svjedok iz tog vremena, dugogodišnji direktor Ekonomskog instituta Zagreb, dr. Dragomir Vojnić, kaže kako mu je premijer Josip Manolić rekao da nema političku podršku za prijedlog privatizacije koji su izradili stručnjaci Instituta. Bilo je to isto rješenje koje je zastupao dr. Kalogjera, inače, kao i dr. Zdunić, kadar Ekonomskog instituta. “Tek poslije sam doznao zašto smo odbijeni”, rekao je Vojnić. “Mi smo polazili od toga da imovina pripada građanima i radnicima koji su je stvarali, a oni su se u Norvalu, u Kanadi, s Gojkom Šuškom i njegovim društvom, unaprijed dogovorili da će je, čim dođu na vlast, podijeliti između sebe, odnosno kome oni žele. I, naravno, onima koji su im pomogli, financijski i na druge načine, da dođu na vlast. Čitava ekonomska politika postavljena je u službu norvalskih ciljeva. Tu je i odgovor na pitanje, kako je došlo do toga, da je granica Evropske unije u predgrađu Zagreba…”

Iste večeri kad je u Saboru donesena odluka da se društveno vlasništvo proglasi državnim, da se dakle “pretvori”, nastupio je na televiziji kratkotrajni premijer Hrvoje Šarinić (travanj 1992. – kolovoz 1993.) s trijumfalnom izjavom: “Samoupravljanja više nema!” To je bio znak da pljačka stoljeća može početi. Niz ljudi tada je podnijelo tužbe Ustavnom sudu, tvrdeći da je riječ o protuustavnoj nacionalizaciji. Da društveno vlasništvo pripada svim građanima i da im ga država ne smije oduzeti. I to još u trenutku kad privatno vlasništvo postaje temelj društva. Najpoznatiji među njima bio je pokojni dr. Branko Horvat, jedini hrvatski (i jugoslavenski) ekonomist koji je bio u najužem izbora kandidata za Nobelovu nagradu. Ustavni se sud na sve to oglušio.

Tada su, preko noći, počeli nastajati prvi hrvatski bogataši, Miroslav Kutle, Josip Gucić i mnogobrojni drugi miljenici Tuđmanove vlasti i umjetnici života. O tome kako im je država pogodovala zna se sve i znaju svi. Pa i oni koji su jučer rođeni. Tko je bio pogodan vlasti kupovao je poduzeća na način koji se danas smatra kriminalnim, novcem tog istog poduzeća. Osobe bliske imperatoru dobivale su ih badava. U igru su bile uključene i banke s tzv. menadžerskim kreditima, kao i druge ustanove u kojima je bilo novca. Tako je gospodin Kutle svoj prvi kredit dobio iz državnog fonda za socijalno nezbrinute. Ali sve je to stari, prljavi snijeg.

Tako su se u poduzećima pojavili većinski vlasnici. To nije značilo da su imali više od 50 posto dionica. Bilo im je dovoljno da se prvi dokopaju nekog paketa dionica, makar i samo sedam ili osam posto. Tad je nastupio trenutak da se dionice ponude i zaposlenima. Videći što “većinski vlasnici” rade u njihovim tvrtkama, nesretni su se ljudi zaduživali da bi kupili dionice, nadajući se da će tako zadržati posao. Ali samoupravljanje je bilo mrtvo, pa su u poduzeća navalili torbari. Oni su otkupljivali dionice u ime “većinskih vlasnika” za pola, trećinu ili čak desetinu cijene. U jednom slučaju, paket od 20.000 plaćali su samo 200 maraka. Tko ih odbije, dobiva otkaz odmah. Ali ni onima koji su prodali sudbina najčešće nije bila bolja. Sjajan svjedok za sve to je ondašnji sindikalni lider, a danas predsjednik Hrvatskih laburista, Dragutin Lesar.

Rijetke iznimke

Iznimke su bile poduzeća koja su se požurila da provedu privatizaciju u zadnjim mjesecima bivše Jugoslavije. Po zakonu njenog zadnjeg premijera Ante Markovića, društveno vlasništvo nije pretvarano u državno, već su vlasnici postajali sami zaposlenici. Takva iznimka bila je, na primjer, Tvornica duhana Rovinj i takav je bio – “Novi list”. Gdje god je mogao, vladajući je HDZ poništio privatizacije po Markovićevom zakonu, pa je, na primjer, već privatizirana “Slobodna Dalmacija” oduzeta legalnim vlasnicima i poklonjena notornom Miroslavu Kutli.

Za sve to postoji osobna i zapovjedna odgovornost onih koji su tada dobili državu u ruke. Strategija njihove obrane je da za sve optuže socijalističko naslijeđe. Naciji se pere mozak tvrdnjom da nisu oni krivi, jer su naslijedili ekonomiju u raspadanju i propala poduzeća. Zato je i cijelo “hrvatsko društvo jednoglasno pozdravilo pretvorbu društvenog vlasništva u privatno”. Ništa od toga nije istina.

Ključno je pitanje, međutim, zašto se dotadašnji samoupravljači nisu suprotstavili planiranoj pljački? Gdje su bili oni kad su im otimali i vlasništvo i radna mjesta? Bili su mahom na fronti. Umjesto imovine, njima je dodijeljen rat.