Kult ličnosti

OLIVER FRLJIĆ, kazališni redatelj iz Zagreba, ovih je dana dobio vrlo ozbiljnu prijetnju koju mu je uputio Emir Hadžihafizbegović, poznati glumac i bivši ministar kulture sarajevskog kantona. Nakon premijere Frljićeve predstave “Pismo iz 1920.” u Zenici, u kojoj se spominje uloga Hadžihafizbegovića u posljednjem ratu, on je nazvao Frljića i zaprijetio da će, ukoliko ne izbaci njegovo ime iz predstave, “poduzeti neke stvari”, dodavši kako se Frljić nakon toga “neće osjećati dobro”.

Sasvim konkretno, Hadžihafizbegović je zaprijetio da će upasti na sarajevsku premijeru predstave, zakazanu za 9. oktobar u sklopu međunarodnog kazališnog festivala MES, i prekinuti izvedbu. Rekonstrukciju prijetećeg telefonskog poziva Frljić je iznio u otvorenom pismu bosanskohercegovačkoj javnosti. Pratimo razvoj događaja.

MRĐAN BAJIĆ, slikar, skulptor i profesor na Likovnoj akademiji u Beogradu, autor je izložbe pod nazivom “Radnička klasa ide u raj” koja je ovih dana postavljena u Kragujevcu. Izložbom dominira jedan auto, “fićo”, dok o svojoj ideji Bajić kaže: “Iz današnje perspektive vidimo da je prethodno društvo, bez obzira na ideološku i demagošku pozadinu, imalo jednu vrstu emancipatorske namere! Obrazovanje svima, zdravstvo svima, ‘fića’ svima. Danas s jedne strane imamo marketinško pozicioniranje političkih partija, a s druge surovu akumulaciju kapitala. Mi nismo umeli da upravljamo, da gospodarimo našim ekonomskim potencijalom, koji smo prodali strancima, već smo se bavili velikim rečima, velikim granicama i velikim zanosom – pre svega nacionalističkim – koji nas je doveo do prosjačkog štapa.”

RADE ŠERBEDŽIJA, glumac, koji je do sada štampao četiri knjige pjesama i jednu proznu knjigu, autobiografsku “Do posljednjeg daha”, priprema zbirku pripovjedaka pod nazivom “Green Card”. O novoj knjizi Šerbedžija kaže: “Pišem na jedan zajebantski način sve što mi se događalo u Americi. Pišem o ljudima koje upoznajem, o audicijama, o mojoj djeci i mojoj ženi, o tome kako kuham, kako idemo tražiti zelenu kartu, pišem kako sam zbog krive vize na koju smo ušli izgubio drugu po veličini ulogu u seriji ‘Las Vegas’ s Jamesom Caanom. No stao sam s pisanjem prije tri godine i nikako da ponovno krenem. Ali možda je to i dobro jer upravo sad slijedi ovaj divan dio – kako sam prodao kuću u Americi, kako sam se vratio, kako sam došao u Rijeku, kako šetam tim gradom i osjećam da imam smiješak na usnama.”

PETAR KRELJA, redatelj i filmski kritičar iz Zagreba, autor više od 250 dokumentarnih i igranih filmova kratke, srednje i duge forme, snimio je dva nova dokumentarna filma: “Slavenka ili o boli”, priču o spisateljici Slavenki Drakulić, te “Domoljubni vremeplov”, kompilaciju vlastitih kratkih dokumentaraca povezanih u novi kontekst.

Prvi film, u obliku dugog intervjua, govori o biografiji, karijeri, knjigama i borbi s bolešću Slavenke Drakulić. Drugi predstavlja izbor Kreljinih filmova od 1969. do danas, politički provokativnih i socijalno angažiranih, od kojih su neki završili u bunkeru. U izbor su uvršteni filmovi kao što su “Recital”, “Splendid Isolation” i “Poslije štrajka”.

– Dok su mi jedni htjeli za njih dati nagrade, drugi su mi htjeli kući poslati policiju – kaže redatelj o svojim filmovima.

ĐURĐA VUKELIĆ-ROŽIĆ, haiku pjesnikinja, priredila je dvojezično hrvatsko-englesko izdanje haiku poezije pod nazivom “Nepokošeno nebo – antologija hrvatskog haiku pjesništva 1996 – 2007”, u koju su uvrštene pjesme Luke Paljetka, Vladimira Devidea i drugih pjesnika, među kojima i Drage Štambuka, Tomislava Marijana Bilosnića, Ante Gardaša, Paje Kanižaja, Enesa Kiševića i Dragutina Tadijanovića.

Nakon časopisa “Haiku” koji je počeo izlaziti 1977. u Varaždinu i polustoljetnog rada japanologa Vladimira Devidea i njegove knjige haiku pjesama, nova antologija haiku poezije obuhvaća 2.500 haiku pjesama na hrvatskom i engleskom jeziku, te izbor 166 haiku pjesnika od njih 400 koliko ih ima u Hrvatskoj. Knjigu je objavila nakladna kuća “Tri rijeke” iz Ivanić Grada.

HOLLY NORRIS, kanadska fotografkinja, napravila je seriju fotografija pod nazivom “American Able” koje na najdirektniji način izvrgavaju ruglu idealiziranu sliku jedva razvijenih djevojaka i/ili anoreksičnih manekenki koje se najčešće koriste kao modeli u reklamama.

Ona se prvenstveno obraća brendu American Apparel, poznatom po kontroverznim reklamnim kampanjama u kojima su glavna lica “djevojke iz susjedstva” koje su često jedva ušle u pubertet, a obavezno su postavljene u pretjerano seksualizirane poze. S druge strane, “žene s invaliditetom ne mogu se vidjeti ni u jednoj reklami za bilo što, ni u popularnoj kulturi uopće, a ukoliko nekad dođemo do njihove slike u medijima, predstavljene su u potpuno aseksualnom maniru i označene kao ‘nepoželjne'”, kaže Holly Norris.

WANGARI MAATHAI, civilna aktivistkinja rodom iz Kenije, koja je 2004. za rad na očuvanju okoliša osvojila Nobelovu nagradu za mir, preminula je od raka, javlja agencija AFP. U Keniji je postala ključna ličnost 1977. godine, osnovavši pokret Green Belt i boreći se za očuvanje okoliša. Od svog osnutka, ta je organizacija posadila oko 40 milijuna stabala širom Afrike, a Wangari Maathai zbog je toga dobila nadimak Žena Stablo. Također, u sedamdesetima je vodila kenijski Crveni križ, bila je na čelu Nacionalnog koncila žena Kenije i domaćin svjetske konferencije mladih ekologa u Nairobiju 2007. Kandidirala se za predsjednicu Kenije 1997. godine, ali je njena kandidatura odbijena. Wangari Maathai je prva Afrikanka i ekološka aktivistica kojoj je uručena Nobelova nagrada.