Amerika se budi

Tek deveti dan od početka prosvjeda “Okupirajmo Wall Street” u New Yorku, zahvaljujući policijskom nasilju i masovnim hapšenjima, američki su mainstream mediji počeli izvještavati o tim događajima. Ubrzo su prosvjedi zahvatili desetke američkih gradova, prosvjednicima u New Yorku pridružili su se najmoćniji gradski sindikati, a ovog vikenda istovremeno će se održati prosvjedi u stotinama gradova svijeta. Mišljenje o onome što se događa odjednom imaju svi važniji američki političari, od predsjednika Baracka Obame koji je izrazio svoje razumijevanje, preko republikanskoga predsjedničkog kandidata Mitta Romneyja koji je taj “klasni rat” nazvao “opasnim”, pa do šefa Federalnih rezervi Bena Bernankea koji je rekao da prosvjednike “ne može kriviti što za ovaj nered krive financijski sektor”. Pojavili su se među prosvjednicima i financijaš George Soros i nobelovac i bivši potpredsjednik Svjetske banke Joseph Stiglitz, kako mnogi tumače, u pokušaju da amortiziraju potencijal prosvjeda da iz “neartikuliranog”, kako mu mediji tepaju, preraste u otvoreno antikapitalistički.

Prosvjedi za sada ni ne daju razloga za ozbiljnije strahovanje takvog tipa: nenasilni su, uredni i organizirani, a gradska se zabrana upotrebe mikrofona poštuje. Profil prosječnog prosvjednika, uglavnom mlađe dobi, odjevenog u moderne brendove i opremljenog iPhoneima i laptopima, pripadnike onih jedan posto koji rade u financijskom sektoru ne samo da nije uplašio, nego je mnoge od njih potaknuo da se s njima sprdaju i nazivaju ih licemjerima. Štoviše, za razliku od egipatskog trga Tahrir i zagrebačkog Filozofskog fakulteta, čije su blokade spriječile funkcioniranje grada, odnosno Fakulteta i tako prouzročile materijalnu i drugu štetu, njujorški su se prosvjednici utaborili nešto dalje od Wall Streeta, pa financijske institucije sve vrijeme normalno rade.

Establišment ipak strepi

Protivnici blokade spominju i navodno nepostojanje jasnih ciljeva prosvjeda, odnosno zahtjeva koje bi uputili američkoj vladi, iako prosvjednici navode brojne razloge svog nezadovoljstva, od spasa banaka novcem poreznih obveznika, preko činjenice da nakon toga nije uspostavljena adekvatna regulativa koja bi ubuduće sprječavala isto takvo ponašanje, pa do rasta nezaposlenosti, siromaštva, ekonomske nejednakosti, sveprisutne korupcije i, kako se jedan prosvjednik izrazio, “lažne dihotomije dvostranačja” koja je izvitoperila američku demokraciju.

Ipak, protivnici blokade zaključuju da postoji samo jedan zajednički nazivnik pod kojim bi se svi ovi zahtjevi mogli artikulirati, a to je promjena ekonomskog sustava. Stoga oni pokušavaju pokret poniziti kao neozbiljan, uzdajući se da dijagnoza Slavoja Žižeka izrečena u New Yorku “mi se ne usuđujemo zamišljati kraj kapitalizma” neće biti poljuljana ovim događajima, nego će se nezadovoljnici polako ispuhati i iscrpiti.

Skloniji promatrači, međutim, smatraju da nepostojanje “liste zahtjeva” u obliku legislativnih preporuka nije slabost ove akcije, nego da je njezina poanta sam proces, a ne politička platforma. Štoviše, kada se zna da sličnog socijalnog pokreta u SAD-u nije bilo više od 30 godina, što se ne pripisuje samo ekonomskom blagostanju, već i sustavnom napadu na sindikate koji su se potpuno vezali uz Demokratsku stranku i uz korporacije, ovi događaji u Americi ipak su značajni. Osim toga, mediji su zabilježili ne jedan komentar prosvjednika da je kapitalizam “parazitski sustav”, a Wall Street “dobra metafora za to”, a jedan od rijetkih koji se usudio otvoreno dešifrirati motiv prosvjeda je Rich Lowry, urednik konzervativnog magazina “National Review”, koji je napisao: “‘Occupy Wall Street’ je angažiraniji i ambiciozniji od Tea Partyja. On predstavlja loše definirani, slobodno plutajući radikalizam. Njegov magloviti cilj je revolucija koju nitko ne može precizno opisati, ali kojoj je motiv svrgavanje našeg sustava kapitalizma kakvog poznajemo.”

Da se strepnja uvukla u kosti američkog establišmenta svjedoče i druge izjave njegovih predstavnika. Barack Obama je ostao dosljedno nedosljedan, pa je izrazio razumijevanje za “frustraciju koju osjeća cijeli američki narod”, jer se “još mogu vidjeti neki ljudi koji su se ponašali neodgovorno i odupirali pokušajima dokidanja zloupotreba”. Obama je, međutim, u istoj rečenici rekao i da je “financijski sektor nužan za ekonomski rast”, ali se nije osvrnuo na činjenicu da se u zakonu o reformi Wall Streeta iz 2010. odustalo od ranije najavljivanih restrikcija špekulativnih aktivnosti i obaveze banaka o zadržavanju više kapitala, a za mjeru sprečavanja rizičnog ponašanja još nije jasno kako će se provoditi.

Demokrati na dvije stolice

Dok su demokrati u svojim izjavama nastojali sjediti na dvije stolice, u pokušaju da ne iznevjere svoje prijatelje iz financijskog sektora i istovremeno pokret pridobiju na svoju stranu uoči predsjedničkih izbora iduće godine, republikanci su bili puno otvoreniji. Njihov vođa u kongresu Eric Cantor prosvjednike je nazvao “ruljom” koja pokušava “okrenuti Amerikance protiv Amerikanaca”, a republikanski predsjednički kandidat Herman Cain poručio im je da “ako nemaju posao i nisu bogati ne krive banke, nego same sebe”.

Najdalje je u licemjerju otišao Michael Bloomberg, njujorški gradonačelnik i burzovni investitor težak 18 milijardi dolara. On je rekao da prosvjednici demonstriraju “protiv onih koji na Wall Streetu zarađuju 40 do 50.000 dolara i jedva spajaju kraj s krajem”, misleći očigledno na niže činovnike u financijskim institucijama. Rekao je također i da oni pokušavaju “oduzeti gradu njegovu poreznu bazu”, ali nije spomenuo da se upravo on žestoko protivio povećanju poreza za bogate.

Ono što zabrinjava pokretu sklone promatrače spomenuti su pokazatelji da je, nakon početnog ignoriranja, Demokratska stranka odlučila pokušati pridobiti pokret i upotrijebiti ga u političkom obračunu protiv republikanaca, a time ga i razvodniti. U tom kontekstu, često se spominje i usporedba okupacije Wall Streeta s turbo-konzervativnim i neoliberalnim pokretom Tea Party, koji su republikanci ne samo iskoristili za osujećivanje brojnih zakonskih prijedloga u Kongresu, nego ga na neki način i stvorili i napuhali uz podršku korporacija i konzervativnih medija.

Komentator liberalnog “Washington Posta” Dana Milbank napisao je da je ovo Obami “prilika za spas, šansa da se liberali uzbude nekom vrstom populističke energije koju Tea Party daje posljednje dvije godine, ali, kao što liberalni vođe već znaju, mladi pokret mora paziti da izbjegne Obamin zagrljaj: on je već jednom desetkovao progresivni cilj i učinit će to opet ako bude imao šansu”.

Izvjesnih manipulacija svjesni su i sami prosvjednici, koji su redom izrazili razočaranje demokratima, osjećajući se iskorištenima i iznevjerenima, s obzirom na to da su im upravo oni dali podršku. To naročito stoji za američke prosvjede protiv ratova u Iraku i Afganistanu, na čijim je krilima Obama i uzletio do predsjedničke fotelje obećanjem da će te ratove prekinuti, ali ih je nastavio.

Eksplozija nejednakosti

Ono što u ovim prosvjedima njegovim protivnicima najviše bazdi na socijalizam slogan je “Mi smo onih 99 posto”, kojim se ukazuje na astronomske socijalne nejednakosti između osiromašene većine Amerikanaca i ekstremno bogate manjine, mahom koncentrirane upravo u financijskom sektoru. Od početka krize, u Americi su provedena brojna istraživanja o tome, pa je, primjerice, financijski medijski servis njujorškoga gradonačelnika nedavno objavio analizu koja pokazuje da trgovac naftom na burzi s desetogodišnjim stažem zarađuje najmanje milijun dolara godišnje, a neurokirurg s istim stažem jedva navuče 600.000. Bankar specijaliziran za spajanja tvrtki s istim tolikim stažem zaradi godišnje dva milijuna dolara, a istraživač karcinoma deset puta manje.

Spominju se i podaci poput onog da je osam najvećih banaka na Wall Streetu u prva tri kvartala prošle godine isplatilo 130 milijardi dolara za kompenzacije i bonuse, a 2007., prije krize, 113 milijardi. Kada se ovakvim dubiozama pridoda da je podivljala deregulacija financijskog tržišta dovela do toga da u njemu gotovo da i ne postoje aktivnosti koje su ilegalne, ako se isključi Ponzijeva piramida Bernieja Madoffa, dok, primjerice, insidersko trgovanje i knjigovodstvene manipulacije to nisu, te da, kada se sankcije i dogode, one obično idu iz džepova dioničara a ne šefova banaka, postaje jasno da su se stvari u Americi opasno otele kontroli.             O tome svjedoči i istraživanje službe za prihode američke državne riznice (Internal Revenue Service), koje pokazuje da je socijalna nejednakost u posljednja tri desetljeća eksplodirala. Tako je 1970-ih godina 99 posto stanovništva posjedovalo 90 posto ukupnih prihoda u SAD-u, a lani tek 79 posto. Pripadnicima najbogatijeg postotka prihodi su rasli u prosjeku deset posto godišnje, a ostalima tek 1,3 posto.

Stanje sve gore

Istraživanje ekonomista Edwarda Wolffa iz 2007. pokazuje da su stvari još gore kada se pogleda raspored imovine, s obzirom na to da jedan posto najbogatijih posjeduje čak jednu trećinu sve imovine u Americi. Sada je stanje još gore, jer su nekretnine, koje čine većinu imovine onih 99 posto, drastično izgubile na vrijednosti, dok najbogatijih jedan posto uz nekretnine posjeduje i 62 posto svih udjela u biznisima, 60 posto u vrijednosnim papirima i 38 posto u dionicama i fondovima.

Koliko makroekonomski podaci mogu biti varljivi, pokazuje spomenuta analiza državne riznice Thomasa Pikettyja i Emmanuela Saeza, koja je usporedila SAD i Francusku, pri čemu su u prvoj državi u 30 godina prihodi po obitelji narasli 32,2 posto, a u drugoj 27,1 posto. No, kada su autori iz jednadžbe isključili jedan posto najbogatijih iz obje zemlje, podaci za Francusku ostali su gotovo isti, 26,4 posto, a za SAD su se stropoštali na 17,9 posto.

Kada se, pak, pogleda socijalna slika grada New Yorka, ona je još ekstremnija. Ondje se čak 50 posto ukupnih prihoda slijeva u džepove jednog postotka najbogatijih, 34.500 kućanstava s prosječnim godišnjim prihodima od 3,7 milijuna dolara. S druge strane, čak 20 posto Njujorčana, njih 1,6 milijuna, kvalificiraju se kao siromašni.

I statistički sve siromašniji

Američki Zavod za statistiku (Census Bureau) nedavno je objavio izvještaj koji pokazuje da su u posljednje dvije godine prihodi domaćinstava pali za 6,7 posto, iako je recesija službeno završila u lipnju 2009., pa sada iznose nešto manje od 50.000 dolara godišnje. U prethodne dvije godine recesije, prihodi su pali dvostruko manje od toga, 3,2 posto, a ukupni pad prihoda od početka recesije do danas najveći je u posljednjih nekoliko desetljeća. Sve to događa se i unatoč blagom padu nezaposlenosti, koja sada iznosi 9,2 posto. Među uzrocima se izdvaja činjenica da satnica onih koji rade više nije dovoljna da bi održala korak s inflacijom, pa su stručnjaci izračunali da su prosječna primanja onih koji su izgubili pa ponovno našli posao 17,5 posto manja nego ranije. Statistika kaže i da su krajem 2007. ljudi bez posla prosječno ostajali 16,6 tjedana, dvije godine kasnije 24 tjedna, a sada 40,5 tjedana – najdulje u posljednjih 60 godina.

Globalni prosvjedi 15. listopada

Globalni prosvjedi pod egidom “Ujedinjeni za globalnu promjenu” održat će se 15. listopada na svim kontinentima. Na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, splitskom Peristilu i još nekim hrvatskim gradovima prosvjedi su najavljeni za 18 sati. Koordinatori pokreta “15.O” pozvali su ljude preko Facebooka da dođu “izraziti nezadovoljstvo neoliberalnim kapitalizmom koji je svijet otjerao u krizu i zbog kojeg ljudi diljem svijeta gladuju kako bi pohlepna elita mogla prosperirati”. Na internetskoj stranici “United for Global Change” stoji, pak, poziv na “globalni, nenasilni protest” kako bi se “političarima i financijskim elitama kojima oni služe poručilo da je na građanima da odlučuju o svojoj budućnosti”. Prosvjede su podržali studenti, Nezavisni hrvatski sindikati i stranka Hrvatski laburisti.