Kako preživjeti talent
Trap Them: “Darker Handcraft” (Prosthetic, 2011)
Trap Them su već prošlim albumom nagovijestili da bi se mogli naći u prvom ešalonu vrlo široko shvaćenog hardcorea. I “Filth Rations” (2010), pa čak i “Seizures in Barren Praise” (2008) odlikovala je komunikativnost kakvu obično ne vežemo uz grupe čiji je izričaj namijenjen strogo posvećenim sljedbenicima kulta nabijačine i deračine. Što nije bilo neprepoznato: pred njihovim su se tamnim hramom počeli okupljati i ljudi koji nisu primarno naklonjeni trominutnim Dracula-sagama o dubini noći i oštrini mjesečine. Ryan McKenney, pjevač i jedan od osnivača sastava, rekao je kako unatoč činjenici da je svijet prilično mračno mjesto, njegova grupa nema ni najmanju namjeru baviti se angažiranim davanjem naputaka o tome što bi bilo najmudrije u takvoj zatamnjenoj situaciji učiniti; oni su zadovoljni uspiju li uhvatiti atmosferu ugljenokopa pred urušavanjem, što je dominantni štimung ovih posljednjih vremena.
Nafurani omladinci
Dečki su voljeli Black Flag i nešto od njihove inteligencije uspjeli su uključiti u svoj songvrajterski mlazni pogon: Trap Them, naime, zbilja prže nemilice. Bubnjar Chris Maggio nemilosrdan je kao da vam utjeruje neki prastari dug, a starijim ljubiteljima grupe možda zasmeta što su dečki sada “pravi”, “ozbiljni” sastav, kod kojega jednostavno sve štima, od potpuno iskontrolirane produkcije, sounda, aranžmana, pa sve do eklatantnog nedostatka greške, kakve su prije bile mjesto razlikovanja u odnosu na glazbu kakva vas progoni s top-lista (koja je, zapravo, cijela jedna greška, drugačije gledajući).
U odnosu na Victims, Trap Them zvuče – a tako su zvučali i prije – malo nafurano, poput omladinaca koji doduše jesu jaki, ali ih nešto podsvjesno vrlo remeti, nekako su nestabilni, pa onda malo forsiraju da su još jači nego što jesu. Zvuče kao da imaju mrvicu prejaku zamisao o tome kako bi trebali zvučati, parolašenje i ponešto poziranja koje povremeno može zasmetati. Album “Darker Handcraft” otvaraju žestokom “Damage Prose”, i dosta strogo se drže
dvo-i-trominutnih okvira u kojima uglavnom uspješno raskomadaju vašu slušnu aparaturu. Tek jedna pjesma traje preko četiri minute i nju su lukavo stavili na kraj albuma, tako da vas “Scars Align” u njihovu svijetu zadrži taman koliko treba, da nemate osjećaj kako je Armagedon prošao prebrzo. Onako, stali su na izlazna vrata i pristojno vas pozdravljaju (čak je i pjesma sporija, teža).
Svega ima na “Darker Handcraftu”: grindcorea, hardcorea, noisea, crusta… Miješana salata koja u jednom trenutku, unatoč brzini kojom se sve događa, u šestom komadu albuma, masnoj i teškoj “Sordid Earnings”, podsjeća na His Hero Is Gone, genijalni bend iz devedesetih.
Lika prvaka
Trap Them su se, znači, izravno plasirali za ligu prvaka. Vokal Ryana McKenneyja zvuči dovoljno uvjerljivo, gitare su kratke, masne i jasne, pjesme zvuče kao da su svirane na rubu bine, na mjestu s kojeg bi se bilo vrlo lako moguće survati u publiku. Takva je to grupa, uostalom. Tko god uspješno suzbije animozitet izazvan potrebom ovih američkih momaka da budu čvršći nego što doista jesu, mogao bi dobro uz ovaj album skinuti paučinu nakupljenu po ušnim školjkama. Treba im, na koncu, ovo malo mrgođenja i poziranja oprostiti, dugo su oni čekali svoj sat naplate i, poput Victims, odjednom bi im sve moglo biti tu, jedini je problem što ispunjeni snovi, snovi prometnuti u realnost, redovito izgledaju kao nešto što vidite prvi put u životu, bila riječ o snu ili javi.
Pisac Neal Stephenson rekao je kako je lako biti talentiran, da takvih ima mnogo, stvar je u tome da se preživi talent. Trap Them su sada pred tim izazovom.