Za političko čitanje Marxa

Na Zelenoj akademiji, koju krajem ljeta na Visu organizira Zaklada Heinrich Böll, jedan od izlagača bio je Alberto Toscano, koji se skupu posvećenom krizi političke imaginacije obratio govorom o “fanatizmu jednakosti”.

Ovaj mlađi filozof, socijalni kritičar, teoretičar kulture i prevodilac, nastavnik sociologije na londonskom univerzitetu Goldsmiths, napisao je do sada dvije knjige, od kojih je najnovija, posvećena upravo problemu fanatizma (“Fanaticism: The Uses of an Idea”, New York, Verso, 2010), naišla na zapažen odjek. Inače, Toscano je najpoznatiji kao prevodilac francuskog filozofa Alaina Badioua na engleski i kao sudionik debata o budućnosti ideje komunizma. Kao član uredništva časopisa “Historical Materialism: Research in Critical Marxist Theory“, po mišljenju mnogih, jedan je od pokretača akademske obnove marksizma od sredine devedesetih godina. Njegov rad opisuju kao istraživanje o postojanosti ideje komunizma u suvremenom mišljenju i propitivanje koncepta fanatizma. U svom članku o kratkom historijatu koncepta fanatizma on rezimira: “‘Povijest bez fanatizma’ može biti samo rezultat politike stvarne emancipacije, a ne posljedica apstraktne borbe ideja.” Na tragu te misli vođen je i ovaj razgovor, održan u pauzama viškog skupa.

Kada govorimo o fanatizmu u kontekstu tzv. postkomunističke tranzicije, govorimo i o svojevrsnom nastavku Hladnog rata, u kojemu se vladajućima posvuda pričinjaju fanatični komunisti. No, možemo li, upravo obrnuto, akcijama kontrarevolucije i resantimana, koje su uslijedile nakon prevrata, pripisati svojstvo fanatizma?

– Govorio sam o primjerima u kojima kritika fanatizma služi kao opravdanje različitih oblika više-manje nasilne represije. To se u prošlosti često događalo. Pogledate li kako se svojedobno npr. jedan Martin Luther u Njemačkoj optužujuće odnosio spram milenarističkoga seljačkog protesta, kako je svoje protivnike proglašavao fanaticima – to je postalo nekakvom legitimacijom za poziv na ono što bi svaki zdravorazumski konsenzus nazvao fanatičnim. Otvoreni je to poziv na represiju, nasilje, ubojstva i sl. Čitamo li antifanatičke diskurse, poput onog Edmunda Burkea, postoji nešto u retorici i stavu što na sličan način opravdava ne samo retoričko nasilje, nego i poziv na realno nasilje protiv fanatika. Sigurno se može argumentirati kako neki žanrovi antikomunističkog hladnoratovskog diskursa imaju tu zamisao – ideju imitacije ili mimezisa njihova neprijatelja. Ako se fanatik definira kao osoba, pokret ili ideja koja odbija svaki kompromis, onda i svaki odnos s takvima treba biti lišen svakog kompromisa.

Reakcionarni antifanatizam

O jednakosti možemo govoriti kao o filozofskom konceptu. No, kada govorimo o ekonomsko-političkom kontekstu, o krizi kapitalizma i sl., svi danas žele biti pragmatični; događa se da i u ljevičarskim analizama Marx ekonomist ne trpi Marxa filozofa. Postoji izvjesna tenzija između filozofskih koncepata ideje jednakosti i onih društveno-ekonomskih?

– U suvremenoj politici postoji stvarna poteškoća, možda i proturječnost, između činjenice da je široko prepoznato kako živimo u trenutku rasprostranjene nejednakosti i neproporcionalno malo govora o tome, posebice usporedimo li suvremenost s kasnim 19. stoljećem ili tridesetim godinama prošlog stoljeća. S druge strane, zahtjev dolazi iz određenih filozofskih domena. Kao što Badiou kaže, tu se jednakost tretira puno više kao političko-filozofski ideal negoli kao društveno nastojanje. Kada vidite današnji izbor iz različitih dimenzija, prisutnih ne samo u Marxa, već i u djelima drugih mislilaca iz povijesti radničkog i antikapitalističkog pokreta, očito je on više simptom suvremenih teškoća. Stvari se vide odvojenima. Na jednom nivou, ne vjerujem da može postojati čisto pragmatični odgovor na pitanja nejednakosti. Taj problem se ne može ni postaviti puko pragmatički. Uvijek se mora poći od određenog okvira, kriterija evaluacije. Primjerice, u kojem trenutku, na kojem kvantitativnom stupnju, nejednakost počinje biti problem? Sa stajališta vlade, to znači da bi ona trebala primijetiti da, ako je nejednakost prešla određeni stupanj, neće biti mogućnosti da se na unutrašnjem tržištu konzumiraju proizvedena dobra, pa problem postaje čisto ekonomska kritika pretjerane nejednakosti. Ljudi poput Paula Krugmana, dakle umjereni kejnzijanski ekonomisti u SAD-u, reći će da se na nadnice može pritiskati tako dugo dok to ne počne ugrožavati smisao proizvodnje pod vladajućim odnosima. Nejednakosti se može prići i kao problemu njenih društvenih učinaka, problemu rasprostranjenosti kriminaliteta i sl. No, mislim kako je u izvjesnom smislu značajna istina – pustimo li po strani pristup ljudi poput Badioua i Rancièrea, koji nejednakost shvaćaju kao pretpostavku – čak i za pragmatično orijentirane oblike politike da kada adresiraju pitanje nejednakosti, ono je i za njih potpuno neprirodna pretpostavka, za koju nije jasno treba li se za nju uopće zalagati. U određenom smislu, konzervativna ili antifanatična pozicija, poput Burkeove, potpuno je razumna. Ona započinje pozicijom nejednakosti, nejednakosti talenata, sposobnosti i sl. i pita se koje bi društveno uređenje moglo izaći na kraj s tim nejednakostima. Barem na način umanjenja kriza i nasilja. Za tu poziciju općenito koja je, naravno, klasno uvjetovana, u prvom planu je neki oblik društvenoga mira. Razlika je, a to je rezultat stoljeća i pol postojanja radničkog pokreta, borbi, egzistencije socijalizma i komunizma kao ideoloških protuteža kapitalizmu, da i oni čija politika nastoji produbiti nejednakosti to više ne opravdavaju u tom obliku. Naravno, krajem 19. stoljeća ili čak između dva svjetska rata u 20. stoljeću, postojale su eksplicitne, normativne eksplikacije društvene nejednakosti, što danas više nije slučaj. Tako da konzervativna stranka u Britaniji danas neće reći da su vladajuće klase vladajuće zato što su bolji ljudi. Ona neće opravdavati nejednakost, iako će je prakticirati. Radije će pričati o tome kako je tržište najpravedniji medijator društvenog života i slično.

U jednom trenutku svoje povijesti marksizam je povjerovao da eksploatacija više nije u centru društvenog događanja, već da je to otuđenje. Iako Badiou, na koga se referirate, u svojoj razradi “komunističke hipoteze” za sebe neće reći da je marksist, što mislite o trendu obnove marksizma? Je li tzv. povratak Marxu samo floskula mainstreama? U našoj sada provincijalnoj situaciji to je dodatno zakomplicirano problemom ponavljanja nečega što smo već imali.

– Na neki je način, u površnom smislu, postojao trenutni efekt krize 2008: očitovao se u naslovnicama mainstream novina, koje su govorile da se moramo vratiti Marxu, da je on bio u pravu i sl. No, prava je poteškoća na neki način gotovo metodološka. A ona glasi: u kojim bi društvenim uvjetima Marx mogao biti u pravu? Tretirate li Marxa pojednostavljeno, kao proizvođača ekonomske teorije o kapitalizmu i prirodi njegove krize, kreirate vrlo okrnjeno razumijevanje marksizma. Umjesto kao kritičara političke ekonomije, predstavljate ga jednostavno kao ekonomista. Čak i neki ljudi koji se smatraju marksistima to argumentiraju kao bolju teoriju o kapitalizmu od neoklasične ekonomije i sl. No, to je vrlo čudan stav. Marksističko razumijevanje kritike, ono što je u njoj značajno, jest upravo to uzimanje u obzir nekih filozofskih termina koji omogućuju da se dominantna ekonomija shvati poput objektivne iluzije. Jer ona je oboje: 1) objektivna – u smislu da znamo da njome ne upravljaju bajke, zmajevi i sl., nego da je riječ o imanentno koherentnoj teoriji; 2) teorija – što znači da ima direktan utjecaj na samu ekonomiju. Zato mislim da, ako želimo ozbiljno misliti o preporodu marksizma, moramo misliti o kritici političke ekonomije na način koji je relativno inherentan ili imanentan nekim oblicima politike. Jedna od stvari koja se sigurno može izvući iz političkog čitanja Marxa danas je svijest o granicama reprodukcije kapitalizma u cjelini. Ne o granicama u smislu da postoji neka tendencija njegove nužne propasti, već u smislu kako se on iznova komponira, kako odgovara na problem volatilnosti, nepostojanosti, što je sve prepuno prinuda i nepredvidivo. Zato svaka strategija socijalne transformacije ili politike koja ide za društvenom pravdom mora osvijestiti ove uzorke transformacije kapitalizma i ograničenja koja oni imaju.

Nemogući zahtjevi

Volja vladajućih u nas je da uđemo u EU, a ona sada proživljava duboku krizu, što  otvara nova geostrateška i politička pitanja. Problem s eurom sigurno neće biti posljednji. Što da se radi u takvoj situaciji?

– Sada se u Grčkoj vode plodne diskusije, naročito na ljevici i od strane ljudi koji se smatraju marksistima, oko tih pitanja. Treba li Grčka napustiti eurozonu, odustati od preuzetih obaveza? Jedno od pitanja koje marksistička analiza danas postavlja jest ima li unutar granica sadašnje kompozicije kapitalizma ikakvog mjesta za moguće reforme? Mislim da je jedna od stvari koja ograničava mainstream, ali i kritičku ljevicu, mišljenje kako je podcjenjivanje države blagostanja, javnih servisa i sl. naprosto rezultat političke volje vlada, kapitalista, pojedinih političara, a ne dobrim dijelom i posljedica inherentnih granica u reprodukciji samog kapitalizma danas. Zato mislim da suvremena marksistička analiza daje mogućnost uvida u realnosti koje oblikuju kapitalističke strategije. A to smatram politički zanimljivim. Jer, mi uvijek živimo u vlasti dvostruke svijesti. Na jednom nivou, vodimo konkretne borbe, kao radnici, kao građani i sl., postavljajući (pa i na ljevici) zahtjeve koji su često unutar parametara socijaldemokratske društvene imaginacije. To je borba za javne servise, slobodne univerzitete i sl. S druge strane, postavlja se zanimljivo pitanje: koliko je današnji kapitalizam sposoban to sprovesti? Neki od tih elementa sprovedeni su u nekim zemljama, u nekim periodima, zbog snage radničkog pokreta, posebnog načina na koji se radna snaga reproducirala, zbog ideoloških borbi između SSSR-a i Zapada itd. Mnogo elemenata sačinjava taj krhki i proturječni kompromis između rada, kapitala i vlada, koji neki zovu fordizmom, drugi državom blagostanja, treći socijaldemokracijom i sl., a koji je bio politički i ekonomski moguć. To je lijepo izrazio Fredric Jameson, govoreći kako se moramo svim silama zalagati za socijaldemokratski program samo zato da bismo pokazali da on više ne može funkcionirati! Dakle, to ima samo još neku pedagošku ulogu za ljevicu.

No, posebno je neobično u ovome trenutku da su stvari koje još smatramo samorazumljivima postale nemogući zahtjevi. Stvari koje su bile raširene među većinom stanovništva u atlantskim zemljama, zamisao da će vašoj djeci biti bolje nego vama, da će se sve manje raditi, a da će mirovine rasti – taj okvir je kolabirao. Pa ipak se svakodnevnica kapitalističke reprodukcije nastavila. U ekonomskoj smo krizi već tri-četiri godine, no ništa ne garantira njeno uspješno političko razrješenje. Stres je velik, gledamo proteste i pobune u Engleskoj i drugdje širom svijeta (razgovor je vođen prije nastajanja pokreta “Okupirajmo Wall Street”, op.a.). No, ne možemo zanemariti da se izručenost eksploataciji posvuda, možda ne u vječnost, uspješno prolongira.

Skupštine – politička kolektivnost na djelu

Kada govorimo o krizi političke imaginacije, u nas je problem i kako nasljeđe socijalizma i samoupravljanja deblokirati, pa onda i reaktualizirati i osuvremeniti?

– Jedini način da se toga poduhvati jest proizvoditi drugačije političke oblike i političke jezike, možda i izvan konkretnih borbi. Potrebne su intelektualne elaboracije, ne nužno od intelektualaca kao posebne grupe, analize i razumijevanja sadašnjeg stanja, koja bi imala neku prodornost i doseg. No, problematično je zamišljati kako je dovoljno konstruirati drugačiji politički imaginarij, pa ga onda samo primijeniti. Pomislim li na britanski slučaj, poteškoće počinju s vrlo konkretnim borbama, koje imaju trenutačan, makar i ograničen mobilizacijski efekt. To su u principu borbe za javne servise, mirovine i sl. Relativno zanimljivo je da bi većina borbi koja se trenutačno događa tradicionalno spadala u sferu reprodukcije, a ne proizvodnje. Ustvari, samo je malo takvih. Naravno, događaju se štrajkovi, općenito radničke mobilizacije, no u prvom planu nisu krugovi koji se bore za političku reprezentaciju. Te borbe bave se eksploatacijom, no na jedan relativno indirektan način. One se bave redistribucijom, reprodukcijom radne snage i državom kao osiguravateljem blagostanja, osiguranja, mirovina i sličnog. Te borbe nisu sposobne uplesti pitanja proizvodnje i reprezentacije, iako se i te bitke posvuda događaju i postavljaju pitanje legitimacije države u kapitalističkom okviru. Država koja nije sposobna kompenzirati efekte eksploatacije i osigurati horizonte relativne primjenjivosti blagostanja, počinje ideološki erodirati. Mislim da je to razlog zašto su protesti sada tako rašireni. Značajan je, no i teško upotrebljiv kao pokretač, osjećaj političkog bankrota. Vladajuće ideje, u zemljama pogođenim krizom, vrlo su antipolitičke. Možda i zato što vlada percepcija da stranke i politički reprezentirane grupe više i nisu posrednici ili kanalizatori u društvenim sukobima, nego se one eksplicitno pojavljuju kao više-manje impotentne. Tako da premijeri i ministri financija mogu glumiti nemoć, govoriti da oni tu ništa ne mogu ili da čine sve što mogu, ali da je sve to izvan njihove moći i sl. Odgovor na to je pitati ih: zašto ste na vlasti ako ste razvlašteni, što još opravdava vašu poziciju?

Na djelu je više kriza političke organiziranosti nego kriza političke imaginacije. Mislim da društveni i politički zahtjevi koje ljudi postavljaju nisu toliko zagonetni ili krivi, koliko je problem u skepticizmu spram svih oblika organizirane i usmjerene kolektivne akcije. Zato je ono što se događa na mjestima poput Grčke i Španjolske zanimljivo, jer su jasni zahtjevi za oblicima političke kolektivnosti, koja uglavnom poprima oblik skupština, iz kojih su političke stranke eksplicite isključene. To očito brzo dostiže izvjesnu granicu, jer ti protesti i ti zborovi imaju ograničenu trajnost i ograničeni kapacitet akcije. Postoji opasnost da oni ponovno budu apsorbirani u postojeći diskurs odnosa između civilnog društva i države. Ljudi će se kolektivno dogovoriti i jednostavno postaviti zahtjeve državi, tražiti referendum ili nešto slično da se to provede. Problem odmaka od takve organiziranosti pitanje je dijalektike odnosa između jednog narodnog, masovnog pokreta i intelektualnih organizacijskih praksi. A taj odnos ograničen je činjenicom da su organizacije ili potpuno integrirane u sistem reprezentacije i kao takve diskreditirane, ili su često poprilično rigidni i neprivlačni primjeri toga kako se politički organizirati. Činjenica da postojeće grupe koje su vrlo kritične spram kapitalizma trenutno nemaju veliki uspjeh u regrutiranju članova govori da postoji problem. Mislim da pritom problemi nisu prvenstveno ideološki. Razlog zašto radikalne antikapitalističke, socijalističke i komunističke partije – barem u Ujedinjenom Kraljevstvu, ovdje je vjerojatno drugačije – nisu jako uspješne, nije u odbojnosti spram tih naziva i takvog diskursa, već u tome što ljudi misle da one neće biti sposobne osigurati provedbu ideja tih pokreta.

Što nedostaje u organizaciono-mobilizacijskom smislu?

– Na neki način, to je pitanje političke kulture. Jedna od stvari koje čine političke partije ili sindikalno organiziranje u putanji radničkog pokreta jedinstvenima jest i briga za kulturni život, samoorganiziranje, razvijanje drugačijeg okvira razumijevanja stvari. Ali, isto tako i razvijanje svakodnevnih praksa solidarnosti, kolektiviteta i svakodnevnog života. Možda je u ovome trenutku – ne kažem uvijek, već baš sada – važno razvijati neku političku kulturu koja je alternativna postojećoj. Važno je da se razvijaju debate i diskursi, razmjena mišljenja, jer to je sada važnije od ideje partije kao neke čarobne vojne mašine sposobne da osvoji vlast.

U pokretima poput onoga u Španjolskoj vidimo da slogani ostaju formalistički, gotovo ispražnjeni od značenja, primjerice “Stvarnu demokraciju odmah!” A ti prazni označitelji znak su da razvijanje drugačijih oblika svakodnevnog života, jednako kao i razvijanje drugačijih političkih institucija, ostaju nalozi našeg vremena. Pitanje je mogu li ovi vrlo embrionalni pokušaji, npr. u Britaniji, gdje su rezovi i tzv. mjere štednje generirali nužnost izvjesne solidarnosti – radnici u gradskoj upravi svjesni su da pate od posljedica istog lošeg administriranja kao i medicinske sestre, sveučilišni profesori, učitelji itd. – odozdo razviti oblike organiziranja koji bi bili dovoljno utjecajni. Sada nije pitanje voli li netko partije ili ne, jesu li one represivne ili ne i sl., već to što je, npr. u Evropi, određeni stranački oblik bio u odnosu spram specifične klasne kompozicije npr. radniče klase ili sitne buržoazije. Nekada su stranke bile posredovane svojom socijalnom bazom. A sada to više nije slučaj! Nema više “prirodnosti” toga odnosa, postoji osjećaj razdvojenosti. Nije jasno je li parlament uopće još mjesto medijacije. Tako da na mnogo načina stvarna opozicija mora započeti odvojeno od postojećih organizacija, uključujući stranke, sindikate i sl. No, ona mora pronaći i način da lokalne borbe puno koherentnije međusobno koordinira.

Ako je razdoblje od osamdesetih i devedesetih do danas bilo vrijeme atomiziranja i dekompozicije klasne i političke solidarnosti, onda sadašnje stanje barem stvara uvjete za mogućnost promjena. Na jedan negativan i vjerojatno potpuno destruktivan način, današnje vladajuće politike same generiraju novu rekompoziciju, čineći solidarnost ponovno mogućom.