Lekcija iz iskrenosti

Goran Bare & Majke: “Teške boje” (Croatia Records, 2011)

Kako je to gadno izgledalo kada se Bare počeo kretati prema countryju: u jednom je trenutku karijere posegnuo, kako bi to rekao Zlatko Gall, za “pjesmaricama” tipova poput Stevea Earlea, i to u isto vrijeme kada je za tom kajdankom posegnuo rocker i boksač kalibra Borisa Novkovića. No, bolest je prošla brzo i nije ostavila nikakva traga.

Onih starih Majki više nema. Srećom, nisu otišli na vječna lovišta, onamo, isto srećom, nije na lulu mira s Winnetouom otišao ni Bare. Kilmister i Zoki su otišli, a u Majke su uletjeli Zoran Čalić, Damir Trkuljaš iz Gatuzza, Damir Šomen (je l’ to Thompsonov bubnjar?), Marko Rašić i Viktor Lipić. Glazbu je uglavnom radio Čalić, a produkciju je prvi put potpisao Bare.

Dizanje nakon pada

Bare je posljednjih godina bio važniji sociološki nego glazbeno; svaka njegova pojava na

TV-u – a gledao sam ih nekoliko po foajeima i u širim rođačkim krugovima – naelektrizirala bi gledateljstvo i dijelila ga u dva vrlo različita tabora. Oni neskloni rocku i alternativi samo bi zaprepašteno gledali u ekran i ponavljali: “Jadan, jadan.” Oni drugi, rjeđi, navijali bi da Bare završi rečenicu. Bare bi je završio, ali u nekom svom vremenu, otegnuto i eliptično istovremeno. Kada je u nekoj emisiji gostovao s Bandićem, ovaj se upinjao iz petnih žila biti na liniji s Baretom, valjda misleći kako je Bare autentičan i kako i on to može biti samo ako malo zapne. Međutim, figa! Ne samo za Bandića. Ovako izdaleka gledano, iz sigurnosti svoje tople sobe, malo se naših umjetnika spuštalo tako duboko u Had i tako učestalo ostajalo bez svojih Euridika, malo se ljudi toliko puta podizalo nakon što je palo, malo ih je uspjelo sve preživjeti.

Ovaj album značajan je za Majke kao što je “L.A. Woman” bio važan za Doorse: to možda nije njihov najbolji album, to će se moći vidjeti tek za nekoliko godina, ali je to album nakon kojeg ne možeš reći da je grupa samo preživjela ili da se vratila korijenima.

Nekalkulantsko predavanje

Prljavi zvuk s “Teških boja” nema veze s pomno popisanim noise diskografijama, kakve obično padaju na pamet tipičnom nafuranom slušatelju glazbe. Bare je preširok za tako što, on jednostavno nije prepotentan, pa je moguće zamisliti kako si pušta Erica Claptona ili Uriah Heep. Ali i Misfitse, i to s jednakom željom da čuje dobar sonični udar, a ne da dobro zvuči susjedu novinaru isfrustriranom potrebom da se pred cijelim svijetom prikaže naslušanijim i čistunskijim nego što jest. Sound-zbilja vuče na stari rock američkog juga s početka sedamdesetih godina barem jednako kao što može asocirati na Misfitse. Spot za “Teške boje” podsjeća na Nirvanin “In Utero”. A tekstovi su poruke na razglednicama s nekoliko sezona u paklu.

Zvuk je težak, kompaktan, u pjesmi “Nisam tvoj” pogotovo, u jednom trenutku jazzerskom razigranošću wahwahanjem u maniri Garyja Rossingtona. Što će reći da Majke zvuče kao grupa za koju rock nije mrtav i koja je raspakirala svoje instrumente, prištekala mikrofon i još jednom oživjela stvar. To je valjda magija: sposobnost da se u žanru koji je odavno ostao u retrovizoru napravi projekcija na šoferšajbi i natjera te da misliš kako je žestoki rock sljedeća velika stvar koja dolazi.

Album traje oko četrdeset pet minuta, idealnu duljinu školskog sata, koliko bi trebali moći svi držati koncentraciju, a Bare i Majke drže jedno nekalkulantsko predavanje, pravu lekciju iz iskrenosti, žestine i – dubine. Sat s kojeg će pobjeći samo štreberi.