Vojska gubi neutralnost

Egipatska “revolucija” poprimila je zlokobna obilježja kada je prošlog tjedna u neredima između kršćana s jedne te muslimana i vojske s druge strane poginulo 26 osoba, a ranjeno njih 180. Iako su Kopti, koji čine deset posto od 83 milijuna egipatske populacije, već desetljećima žrtve sistemske diskriminacije i fizičkih napada, u prvim danima nakon svrgavanja Hosnija Mubaraka pobunjeno stanovništvo zazivalo je jedinstvo, pa se činilo da će sektaški razdor konačno biti prevladan. No, nasilje se nastavilo, a povod ovom posljednjem masakru bio je raniji događaj u kojemu je u južnoj provinciji Aswan zapaljena koptska crkva. Vojska, koja upravlja državom na temelju izvanrednog stanja, tada nije stala u zaštitu tamošnje koptske zajednice. Krvavi događaj u Kairu trebao je biti miran prosvjed Kopta protiv takvih napada, a desetak tisuća prosvjednika, među kojima je bilo i muslimana, tražili su smjenu guvernera Aswana, generala Mustafe el-Sajeda.

Nasmrt pregaženi

Prosvjednici su se bili zaputili prema sjedištu državne televizije kako bi toj instituciji poručili da svojim huškanjem doprinosi nasilju, no televizija je učinila upravo ono za što je Kopti optužuju; za sukob vojske i prosvjednika, koji je započeo prije nego što su prosvjednici stigli na odredište, optužila je Kopte te pozvala muslimane da pomognu vojnicima. Iz dostupnih snimaka vidljivo je da vojska napala prosvjednike palicama i suzavcem, a kasnije je na njih zapucala i gazila ih oklopnim vozilima. Obdukcije su pokazale da je sedmero ljudi ubijeno vatrenim oružjem, a desetero ih je nasmrt pregaženo. Među poginulima su i trojica vojnika, a njihove smrti, po svemu sudeći, ostat će misterij jer se ne zna kako su ubijeni. Neki analitičari nagađaju da je za te smrti odgovorna upravo vojska, jer će ona jedina iz ovih nereda profitirati, no tamošnji ministar informiranja Osama Heikal za pogibije je okrivio “nevidljive sile”.

Na novinskoj konferenciji koja je uslijedila generali Mahmud Hegazi i Adel Emara izrazili su žaljenje zbog ovih događaja, okrivivši za nasilje “radikalne kršćanske svećenike”, a državnoj televiziji čestitali su na izvještavanju. Privremeni premijer Esam Šaraf i njegov zamjenik i ministar financija Hazem el-Beblavi u znak protesta bili su ponudili svoje ostavke, no ostavka prvog nije prihvaćena, a ministar financija sutradan se predomislio.

Ovaj događaj svojevrstan je presedan, s obzirom na to da je to prvi put da je netko zapucao na vojnike. Vojska je dosad uživala ugled neutralnog arbitra, koji je jedini u stanju očuvati sigurnost i stabilnost u egipatskoj političkoj krizi, no ona taj imidž polako gubi. Štoviše, prigovori protiv Vrhovnog vijeća oružanih snaga (VVOS) sve su učestaliji ne samo među Koptima, nego se mogu čuti i vidjeti na ulicama, u razgovorima ljudi i antivojnim grafitima na zidovima Kaira. Krajem rujna održan je i prosvjed kojim su građani tražili ukidanje izvanrednog stanja.

Uzrok tome sve je očitija namjera VVOS-a da na snazi što duže zadrži izvanredno stanje, a time i svoju vlast, iako je tjedan dana prije masakra u Kairu skupina političkih stranaka, među kojima su i političko krilo Muslimanske braće Stranka slobode i pravde, salafistička stranka Al Nour, liberalni Wafd i naseritska El Karma, potpisali dokument da se parlamentarni i predsjednički izbori održe 28. studenoga, ali da “vojska zadrži kontrolu najmanje do kraja 2012.” No, nakon ovog posljednjeg događaja, vojska sada ima opravdanje ne samo za neograničeno izvanredno stanje nego i za to da zahtijeva odgodu izbora, na kojima bi dobro prošli njihovi najveći rivali islamisti.

I liberali protiv izbora

Još u vrijeme svrgavanja Mubraka, brojni su analitičari upozoravali da će njegovo uklanjanje uz zadržavanje vojnog režima biti svojevrsni “mubarakizam bez Mubaraka”, opstanak režima bez njegova najeksponiranijeg predstavnika. Štoviše, vojska je podržala prosvjede protiv Mubaraka upravo zato da bi osujetila njegov plan da ga naslijedi njegov sin Gamal, što je stara garda doživjela kao prijetnju. Da se upravo to dogodilo, pokazuje činjenica da je cijela ta garda ostala u sustavu, pri čemu je sam vođa VVOS-a, stožerni general Mohamed Husein Tantavi 20 godina bio Mubarakov ministar obrane. VVOS se sada de facto pretvorio u vojnu huntu, a analitičari upozoravaju da nijedan njegov član nije spreman primati naredbe od bilo kojeg civilnog vođe, niti pomagati svojim političkim protivnicima, naročito islamistima.

Da se vojska ne libi represije, svjedoče i izvještaji najvećega egipatskog neovisnog dnevnika “Al Masry al-Youm” o napadima vojske na štrajk tekstilnih radnika tvrtke Mega Textiles Company u Šebin al-Komu i na radnike egipatskog Telekoma, koji su tražili ostavku direktora zbog navodnih malverzacija. List je izvijestio i da je tih dana obješen jedan musliman osuđen za ubojstvo šestero Kopta i dvojice muslimana u koptskoj crkvi prije dvije godine. No, egipatski liberalni aktivisti tvrde da je to pogubljenje paradigmatsko za uobičajeno zloupotrebljavanje pravosudnog sustava u cilju površnog smirivanja sektaških sukoba.

Vojska, međutim, nije jedini politički faktor u Egiptu koji se protivi skorašnjem održavanju izbora. Tome se protivi čak i dio liberala, koji strahuju da neće dobro proći na izborima, za razliku od Muslimanske braće, odnosno njihove Stranke slobode i pravde. Oni su ne samo najbolje organizirana politička stranka, nego su i sa svojih 20 posto osvojenih parlamentarnih mjesta na izborima 2005. i 1.400 dobrotvornih organizacija iznimno popularni među pripadnicima niže i srednje klase. Liberali protivljenjem prijedlogu da se prvo održe izbori, a tek potom provedu ustavne promjene, sebi kupuju vrijeme, a sve to događa se unatoč obećanjima Muslimanske braće da neće tražiti parlamentarnu većinu niti istaknuti svoga kandidata za predsjednika. To se događa i unatoč referendumu provedenom u lipnju, na kojem je 77 posto građana podržalo održavanje izbora prije ustavnih promjena, u čemu se također reflektira njihova želja za ukidanjem izvanrednog stanja.

Strah od islamizma

Iako Subhi Saleh, predstavnik Braće u Odboru za reviziju Ustava, uporno tvrdi da se njegova stranka zalaže za demokratski ustroj države, neki njihovi potezi pokazuju da su strahovi liberala ipak opravdani. Nelly van Doorn-Harder, profesorica islamskih studija na američkom Sveučilištu Wake Forest, tako piše da su Braća podržala promjene Ustava kako bi se što skorije mogli održati izbori, ali ne i onih dijelova koji kažu da je islam državna religija, a primarni izvor prava šerijatski zakon. Dalje piše da je to u skladu s njihovom poveljom iz 2007., u kojoj se Egipćanima ne jamče jednaka prava, a tolerancija prema nemuslimanima je uvjetovana. Ona piše da takav stav proizlazi iz “klasičnog razumijevanja šerijata koji ljude stavlja u religijsku hijerarhiju, a prenosi se na isključivanje nemuslimana iz vitalnih dijelova modernog društva, kao što su vlada, vojska, diplomatska služba i obrazovanje”. Takav mentalni sklop usvojila je i civilna vlada, a on stvara situaciju da se za napade na Kopte uvijek nalazi nekakvo opravdanje. Stoga se insistiranje liberala da se prvo donesu ustavne promjene čini razumljivim, s obzirom na to da oni strahuju od dominacije islamista u parlamentu koji bi te promjene trebao i izglasati.

Egipatski povjesničar Tarek Osman predviđa, pak, najveću zastupljenost islamista ne samo u budućem sustavu Egipta, nego i u Tunisu, Jordanu, Libiji i Maroku, zemljama koje su također u većoj ili manjoj mjeri zahvaćene “arapskim revolucijama”. Osman predviđa da će radikali poput salafista biti marginalizirani, dok će Muslimanska braća dominirati sa svojim “umjerenim, pragmatičnim, razvojnim”, ali ipak islamizmom. Nasilje nad Koptima i zabrana nošenja bikinija na nekim egipatskim plažama ili, pak, napadi na žene na ulicama Tunisa i provaljivanje u kino u kojemu se prikazivao kritički film o religiji, svjedoče, međutim, da bi taj islamizam vrlo lako mogao otklizati iz umjerenog u radikalni, ako ga u Egiptu ne preduhitri vojna diktatura.