Antikapitalistička tranzicija

Ima jedna pjesma pedagoški motiviranog, danas bismo rekli aktivističkog, pjesnika Zmaja Jove Jovanovića koja je sačinjena od jednog te istog stiha što se ponavlja četiri puta. A on glasi: “Još nije vreme”. Samo je zadnji, peti stih te pjesme drugačiji, pa glasi: “E, sad je dockan!” Između tog još uvijek preuranjenog, a istodobno već i prekasnog sadašnjeg trenutka smješta se svaki političko-aktivistički angažman na promjeni postojećih odnosa danas.

Niste još ni shvatili što su kapitalizam i njemu pripadajuća liberalna demokracija, kažu novokomponirani konzervativci svih građanskih boja, a već ih nećete! No, je li tome baš tako? Tj. da narod nije shvatio? Jer, mi smo kapitalizam, u više no jednoj državi, jednom već imali. Usuprot tvrdnjama da je pisac Krleža svoje Glembajeve izmislio prije no što su takvi mogli postojati, nama ovdje buržoazije, domaće i strane, nije nedostajalo. A imali smo bogami i pokret koji je radio na njihovom obaranju. Socijalističko društvo govorilo je samo za sebe da je prijelazno – tranzicija – od kapitalizma do komunističkog društva budućnosti. A onda su nam uveli obrnutu tranziciju: prijelaz povratka, više nasilan no postupan, u realni kapitalizam. Sada taj kapitalizam imamo i većini se on uopće ne sviđa! Kada bi postojala instanca koja bi mogla na ravnopravnim osnovama s postojećim vlastima u regiji oglasiti svoj program obnove socijalizma i Jugoslavije, te s njime izaći na istovremene izbore u svim ovim tragikomičnim državicama, vlasti bi se – i to ne jedne – imale čega bojati! Zato one čine sve da se takav scenarij – slobodnim protokom roba, ali ne i političkih ideja – u regiji ne može ni misliti.

Pa ipak je, kada je postkomunistička, velika i mala tranzicija (ona svugdje u svijetu i ona u nekada socijalističkim zemljama) prokazana kao ideologija s barem neizvjesnim, ako već ne i nužno tragičnim ishodom, posvuda je nahrupila nova tranzicija. Novi prijelazni period. Nazovimo ga ovdje radnim nazivom: antikapitalistička tranzicija. Jer, sada to priznaju i glavni ideolozi postojećeg poretka, trenutak svjetske prevlasti liberalnog kapitalizma – slavljeni kraj povijesti – nije bio samo trenutak kraja državnog socijalizma (uz nekoliko iznimaka, a prije svega kinesku), već i početak kraja neoliberalne hegemonije u svijetu. To što vladajuća ideologija još uvijek ne silazi s prijestolja vlasti u najvažnijim zemljama svijeta i u njihovim saveznicama, treba zahvaliti činjenici što je ona sve više nasilna, a sve manje ideologija. A to znači da svoju sposobnost zavođenja masa na put liberalne stranačke demokracije sve više gubi, pa vlast održava povećavajući dozu represije. Hegemoniju sve više zamjenjuje nasilnom dominacijom. A pošto još uvijek vrijedi stara mudrost da se na bajunetama može osvojiti vlast, ali da se na njima ne može (dugo i stabilno) vladati, današnji poreci širom svijeta izazivaju narodne bune i pokrete masovne antisistemske mobilizacije. Posvuda, a to onda znači čak i u zemljama naše regije – zemljama Jugoslavije. Pa čak i u Hrvatskoj. Zemlja koja toliko manipulira i straši svojom državotvornošću, svojom “teško izborenom” državnošću, ipak neće moći izbjeći pokret koji svaku državu – a pod taj označitelj valjda se može upisati i Hrvatska – dovodi u pitanje.

Jer, današnji je svjetski antikapitalistički pokret, dio kojega je i okupljanje 15.O, kao i gibanje Occupy Wall Street, došao i do nas. Ovaj put ne kao pomodno uvezena novost, nego na već dobro obrađeno i plodno domaće tlo. Nitko razuman neće poricati da su protestni mimohodi koji su se u nas dogodili proljetos i ove nove okupacije trgova i ulica koje su sada na redu u nekoj vezi. Da je sve to dio istog narodnog, ali i klasnog, nezadovoljstva ne samo postojećom vlašću, koja se može promijeniti na izborima, već sistemom reprodukcije društvenog života kao takvog.

Interesantno je da se prigovori zbog navodne neartikuliranosti prosvjeda, koje su slavni neutralni promatrači iz medijskog, stranačkog i privrednog (sve odreda korporativno umreženog) prostora u nas upućivali prostoru ulice, sada ponavljaju i na velikom američkom uzorku. Te prigovore zgodno je sažela u naslov svoga članka američka novinarka Betsy Reed: “Zašto toliko zahtjeva za zahtjevima?” Mainstream se sada (samo)prikazuje kao onaj koji žuri i u poslu ogromnih promjena koji obavlja nema vremena za “nerealne” zahtjeve neupućenih masa. No, kada su demonstranti bili “kvalificirani” i konkretni u svojim zahtjevima – samo ove godine u New Yorku su, pa i na Wall Streetu, demonstrirali sindikati učitelja, lokalne građanske inicijative, udruženja za prava beskućnika itd. i sl., s precizno izloženim zahtjevima, da bi rezultat uvijek bio potpuno ignoriranje od strane gradske uprave, a kamoli viših vlasti, i skroman medijski odjek – ništa se nije pokretalo. Treba li spominjati da u nas čak ni okupacije tvornica – u Americi još uvijek nezamisliv događaji – nisu za medije velika vijest. A političari se u takve događaje radije miješaju iza pozornice. Tako da pokušaj svođenja proljetnih protesta na desetak proklamiranih točaka koje treba urgentno rješavati – od zaštite javnih dobara do besplatnog obrazovanja, zdravstva i školstva – nije požnjeo naročit uspjeh. Naravno, ne zato što to ne bi bili suvisli zahtjevi, već zato što je pritisak za njihovo provođenje na ulicama brzo splasnuo. Jedina iznimka je upornost studenata u njihovoj borbi.

Svoj tehnologiji virtualnog okupljanja usprkos, ali i uz njenu pomoć, ne smijemo potcijeniti značaj okupljanja na stvarnim mjestima – trgovima simbolima – primjećuje kritičar arhitekture Michael Kimmelman. Koji je potencijal Trga vraćene republike još treba saznati, najbolje tako što će na njemu svoje govorne nastupe održati, kao što to pred Trgom burze u Ljubljani čine Rastko Močnik i Marko Kržan, teoretičari koji imaju što reći nastajućim narodnim skupštinama.

Sve to ne znači da novom pokretu ne treba razrađena strategija i da ona ne nedostaje. Ono što već postoji je dobra taktika neposredno-demokratskog otvaranja prostora za (samo)postavljanje novih ciljeva. Okupacija je taktika, ali ne i strategija. Hoće li naši ciljevi biti revolucionarni ili reformski, do tog pitanja potrebno je još puno medijacije, na sigurnom antikapitalističkom putu s nesigurnim političkim ishodom. No, sama odluka da se okupira javni prostor ne bi li ga se ponovno prisvojilo pokušaj je kreiranja direktne demokracije koja raspoznaje nedemokratski karakter kapitalističke države. A to je vlast kojoj treba stvoriti kontra-vlast.