Kosori iz ormara

NEDJELJOM U DVA

Aleksandar Stanković uopće nije primijetio da mu se uvaženi gost Darinko Kosor svih 60 minuta smijuljio kao Mona Lisa. Što je sad tu smiješno – majka svih pitanja – ostalo je bez odgovora, pa Kosora možemo tretirati kao muškarca s tajnom. Na velikoj pozornici šef liberala nije blistao. Ostao je neuvjerljiv. Njegova je stranka inače, ideološki gledano, jedna od rijetkih koje jesu to što kažu da jesu. Kosorovi liberali jesu liberali (socijaldemokrati su isto liberali, neki dan su to priznali, a dosad su prijesno lagali). Jedina je nevolja to što naši liberali u stranačkoj blagajni nemaju ni cvonjka, pa se “stranka bogataša” financira iz merhameta. To možda i nije najbolja preporuka za izvlačenje državnih kola iz gliba, je l’, ali s tim se živi.

Darinko Kosor odlučio je u idućem sazivu Sabora biti opozicija, ali je cijelo vrijeme  nastupao kao da je vlast: MI ćemo ukinuti razna socijalna davanja; MI ćemo ukinuti županije, (“Županije su se”, rekao je, “pretvorile u košnice za političke trutove”), MI ćemo uvesti OIB u pola godine itd. Kako će iz oporbe uspjeti izvesti sva ta čuda, još je jedna tajna ove mjestimično duhovite emisije (“Danas se lakše rastati od žene nego dati otkaz lošem radniku”, rekao je nasmiješeni Kosor i zaslužio pljesak za novu i efektnu prispodobu).

TV PAŠTETA

Kosori obaju spolova ovih dana ispadaju iz svih ormara. Otvoriš radio, Kosor, otvoriš Novu TV, Kosor, otvoriš Stankovića, Kosor, otvoriš paštetu, Kosor… Kosor ovo, Kosor ono, Kosor smatra, ukazuje, naglašava, podvlači, ističe – radi, ukratko, sve osim svog posla. Ministre je danas teže vidjeti na radnom mjestu nego nekoć na bojištu. Žena Kosor se ne smiješi, nego vodi niz ozbiljnih i teških ratova. Ratuje protiv komunista, masona, liberala, neoliberala, pohlepe na Wall Streetu, vode u koljenima, gihta, urbanih Jugoslavena, ruralnih Jugoslavena, Čačića, Šeksa… O toj je pojavnosti iliti fenomenu odavno sve rekao nepoznati narodni pjesnik:

Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico
mogućnost prosvjećenosti razdvaja te od
beskrajne žudnje za misijom,
miris zemlje, koncentrični krugovi gluposti
i neznanja kao prstenje,

ono dalje ne razumijem,

izgleda mi da je mrtva straža

Rekoh sebi: “Moj Bože”, koliko demagogije sustavno poredane
u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji
ništa osim mržnje, sujete, vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se
izlije pred naše noge

i kako je do neprepoznavanja dovedena
suština prevare

DNEVNIK

Anita Markovina otkriva da je na dnevnom redu povijesti “Zakon o ništetnosti ugovora s JNA”, đava mu lipi sriću odnija i ko mu je smislija tako težak naziv. Zakon o štetnosti, zakon o ništetnosti, zakon o ništavnosti, tko bi se snašao u svemu tome. Da neki zakonodavac stvarno poništi sve ugovore i dogovore s JNA tko zna gdje bismo završili!

RED CARPET

Odjevena kao džinovski prezervativ, hodajuća modna katastrofa zvana Borna Rajić opet je potresla naciju svojim kreacijama. Ta vrsta selebritija predstavlja jednu od tri najstrašnije posljedice hrvatske tajkunske privatizacije. Koje su druge dvije, još nije poznato. U činjenici da joj nikada nitko nije jasno predočio strahote estetskih zabluda, zrcali se moć novca. Gospođa ima sto milijuna eura i ta svota mnogima čini neodoljivim ove neviđene dizajnerske masakre protiv kojih bi hitno trebalo izglasati zakon o ništetnosti.

PULS NACIJE

Postoji bar jedan hrvatski novinar koji je nakon gledanja “Pulsa nacije” o novinarstvu shvatio da je čovjek bez svojstava i biće izrazito slabe volje. To je TV kritičar “Novosti”. Premda svaki put kaže kako više nikada neće tlačiti čitateljstvo analizama te sapunice, ovisnost se uvijek pokaže jačom. Iako je svaki put potrebna sve veća doza ludila, “Puls nacije” je uvijek isporuči. Nema loših društava, ima samo dobrih dilera…

Provesti čak 70 minuta debate o novinarstvu bez jednog jedinog novinara u studiju, trubiti kao trube jerihonske bez jednog jedinog imena, pametovati bez jedne jedine pametne misli iako te cijelo selo gleda – e, to zaslužuje biti upisano u ovo skromno anale… Razni TV negativci, ljige i zlotvori puno nas snažnije prikuju uz ekran od pozitivaca koji su, jebiga, uvijek dosadni. Negativci produžuju naš život. Nakon gledanja, recimo, Slavena Letice, normalan čovjek ne može zaspati barem sat vremena dulje no obično. A kada spavamo, to je kao da smo mrtvi. Nespavanje je život. Ivo Banac uskratit će vam barem pola sata sna, što god da kaže. Kada vam redakcija trećeg Dnevnika na pitanje treba li promijeniti ime Trgu maršala Tita, na strani zagovornika prikaže samo Jovicu Vejnovića (sugerirajući time kako Tita vole uglavnom čudni ljudi čudnih imena), onda još sat vremena ne možete utonuti u san. Zahvalimo, dakle, mudrom vodstvu Pridavlja što nas obilato čašćava takovim iznenađenjima, jer bi bez njih sve bilo nasmrt dosadno!

PETI DAN

Evo, na primjer, emisija je ove sezone postala nešto kvalitetnija nego prije, ali avaj, utoliko i dosadnija. Sve su to sada učeni i knjiški ljudi, sve su to mudri i izobraženi diskursi, duboki uvidi i osobiti spoznajni složaji, ali onaj tko u ponoć može pratiti takvu raspravu zaslužuje postati predmet znanstvenog istraživanja. Emisiju je ovaj put umjesto Ankice Čakardić vodio Srećko Horvat, a Nino Raspudić napao je Tita s jedne kod nas ne tako česte pozicije: podsjetio je na činjenicu da je maršal protjerao iz zemlje nekoliko stotina tisuća Nijemaca i Talijana. Hrvatski domoljubi uvijek mu zaborave predbaciti to zlodjelo, koje nije najneznatnije, pa se nije loše podsjetiti da je ipak postojalo i bilo – kao i sve drugo – legitimirano svjetskom antifašističkom klimom onoga doba.

HRVATSKI KRALJEVI

Svaki kadar raskošne dokumentarno igrane serije Domagoja Burića dokaz je da na projektu nije ukradena ni jedna kuna, što je naš narodni običaj. Riječ je o ambicioznom, opsežnom, maštovitom, a opet činjenično krajnje skrupuloznom projektu, u kojemu je nad svakom tezom bdio vrhunski hrvatski medijavelist dr. Neven Budak, ali su učešća uzeli i najpoznatiji stručnjaci za srednjovjekovlje s Oxforda i Sorbonne. Ako u nizu izvrsnih detalja treba istaći neki koji bi bio posebno dojmljiv, bila bi to fantastično atraktivna kompjutorska rekonstrukcija niza srednjovjekovnih građevina, od crkve Svetog Spasa do crkve u Solinu. No, i rekonstrukcija života običnih ljudi, scene velikih bitaka, kostimi, scenografija, za hrvatske su prilike jedinstveni. Ukratko, Burićev serijal – težak 16-ak milijuna kuna – jasno prokazuje sve autore koji su prije njega (npr. Vrdoljak) potrošili sličnu količinu novca (serija o Titu) tako da su snimili nekolicinu pajdaša i pokrali nekoliko epizoda ranijih autora (npr. Bulajića). Ukratko: kada pogledate “Hrvatske kraljeve” kao da ste pogledali hrvatsku državu. Vidite koliko se dalje može dospjeti samo ako se ne krade.