Libija nakon Gadafija

U utorak, 25. listopada u zoru, pet dana nakon pogibije Moamera Gadafija i njegovog sina Mutasima, njihova su tijela pokopana na tajnoj lokaciji u libijskoj pustinji. Obred je navodno obavljen prema muslimanskoj tradiciji, a prisustvovalo mu je nekoliko imama i članova rodbine. Sahranjeni su nakon što im tijela danima bila izložena u hladnjači u Misrati, koja više nije bila u stanju spriječiti ubrzani raspad trupala, pa su se posjetiteljima na ulazu dijelile kirurške maske.

U ranijim su borbama poginula još dvojica Gadafijevih sinova, Kamis i Saif al-Arab, dok su Hanibal, Mohamed, kći Aiša i supruga Safija pobjegli u Alžir. Iz kućnog pritvora u Nigeriji oglasio se, pak, sin Saadi, poručivši da “barbarske egzekucije i groteskno skrnavljenje tijela pokazuju da nitko od pripadnika bivšeg režima neće u Libiji dobiti pošteno suđenje”. Sudbina nesuđenog Gadafijevog nasljednika Saifa al-Islama još je nepoznata.

U nedjelju je, pak, u Bengaziju službeno proglašeno “oslobođenje Libije”, a privremeni premijer Mustafa Abdel Džalil u svečanom je govoru dao i nekoliko naznaka o tome kakva će država postati nova Libija: ustav će se temeljiti na islamskoj religiji, osnovat će se islamske banke i ukinuti zakon koji omogućava razvrgavanje braka. Najavio je i da će se parlamentarni izbori održati kroz osam mjeseci, a vlada imenovati naredne godine. Za razliku od Bengazija, središta istočne Libije iz koje dolazi većina članova privremene vlade, u nekim drugim gradovima, poput Misrate, službene proslave pohodilo je znatno manje ljudi, a Džalilov govor uopće nije prenošen.

“Početak nove Libije”

Moamer Gadafi ubijen je u četvrtak, 20. listopada, kada je konvojem od 25 vozila pokušao pobjeći iz Sirta, svog rodnog grada u kojemu su nalazio od pada Tripolija 21. kolovoza. Odluku o odlasku iz Sirta navodno je donio Mutasim, jedan od šefova lojalističke vojske, a odredište im je bila pustinja na jugu zemlje. No presretači NATO-a konvoj su uočili čim je prevalio nekoliko kilometara i o tome obavijestili francusku avijaciju. U zračnom bombardiranju uništena je polovica vozila i ubijeno 50-ak ljudi, a nedugo zatim na mjestu razaranja pojavili su se pobunjenici, koji su u odvodnoj cijevi pronašli Gadafija. Praktički u minutama nakon toga, internet su preplavile snimke na kojima Gadafi izgleda ranjeno i dezorijentirano, ali koje potvrđuju da je u trenutku hvatanja bio živ. Pobunjenici na snimkama tuku Gadafija, pljuju ga i navlače, a čuju se i pucnji, uzvici “Bog je velik!” i kratke konverzacije između njih i zarobljenika. Snimke također pokazuju da su Gadafija pobunjenici stavili na haubu vozila, vjerojatno u namjeri da ga tako provezu gradom, no na idućim snimkama u vozilu već je mrtav. Budući da jedino tih nekoliko trenutaka Gadafijevog umiranja nije dostupno javnosti, iz redova pobunjenika uskoro su počele dolaziti kontradiktorne informacije, od one Džalilove da je ubijen u unakrsnoj vatri dok su ga vozili, do one vozača automobila da je libijski vođa preminuo u autu, pri čemu na njega nije pucano tijekom vožnje.

UN-ov Odbor za ljudska prava i nevladine organizacije Amnesty International i Human Rights Watch promptno su pozvali Privremeno nacionalno vijeće (PNV) da provede istragu, napomenuvši da Ženevske konvencije zabranjuju izvansudske egzekucije ratnih zarobljenika i da su one ratni zločini. UN-ov posebni izaslanik Christof Heyns poručio je da je istraga Gadafijeve smrti “ključni test buduće Libije kao demokratske i odgovorne države”.

Za razliku od dužnosnika UN-a i nevladinih organizacija, nitko od svjetskih vođa uključenih u sukob u Libiji nijednom riječju nije izrazio žaljenje ili kritiku zbog postupanja s Gadafijem i drugim ratnim zarobljenicima. Svi su pozdravili “početak nove, demokratske Libije”, glavni tajnik NATO saveza Anders Fogh Rasmussen bio je “vrlo ponosan”, a pravu prirodu međunarodne intervencije još je jednom potvrdila i američka državna tajnica Hillary Clinton dva dana prije pogibije Gadafija, kada je u Libiji izjavila da ga treba “uhvatiti živog ili mrtvog”. Mogućnost da se Gadafiju i Saifu al-Islamu sudi na Međunarodnom kaznenom sudu, koji je prije nekoliko mjeseci protiv njih podignuo optužnicu, također nitko nije spomenuo, pa će ova intervencija ostati upamćena kao zloupotreba rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, koja je intervenciji dala mandat samo za zaštitu civila, ali ne i za promjenu režima.

Štoviše, kako je napisao Richard Falk, profesor međunarodnog prava na američkom sveučilištu Princeton i UN-ov specijalni izaslanik za Palestinu, ova intervencija nije bila u skladu s principom UN-a o “ratu kao posljednjem utočištu”, niti s onim o nemiješanju u unutarnja pitanja država ukoliko ona ne ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost. Ovom intervencijom, piše Falk, UN-ova doktrina o “odgovornosti da se zaštiti” pretvorena je u “mogućnost da se svrgne”, a “svojim ignoriranjem kršenja mandata Vijeće sigurnosti možda je upropastilo izglede za neke buduće odgovorne upotrebe toga principa”. Naime, Kina i Rusija, koje su mislile da glasaju o humanitarnoj intervenciji, idući put možda neće biti suzdržane, već će pravom veta blokirati rezoluciju.

Sudbina zarobljenika

Nakon inicijalnih objašnjenja da se “pogibije u borbama nikad ne istražuju”, PNV je objavio da će “zbog pritiska međunarodne zajednice” ipak provesti istragu. No, u istoj izjavi Džalil je iznio novu teoriju prema kojoj su Gadafija ubili njegovi vlastiti lojalisti kako ih na eventualnom suđenju ne bi umiješao u zločine.

Prema informacijama forenzičkih patologa koji su Gadafijevo tijelo vidjeli ili uživo ili na slikama, veći broj istovjetnih rana od metaka ukazuje na to da su oni ispaljeni iz blizine, što potvrđuju i čestice baruta. Isto se, po svemu sudeći, dogodilo i Mutasimu Gadafiju, koji je na mobitelom snimljenim snimkama također ranjen, ali u relativno dobrom stanju, s obzirom na to da sjedi, pije vodu i puši cigaretu. No, već iduće snimke prikazuju ga mrtvoga, na podu ambulantnih kola. Ista sudbina zadesila je i Abu Bakra Junusa Džabra, šefa lojalističkih snaga, čije je tijelo također završilo u hladnjači u Misrati. Mediji su, pak, javili i da su prilikom proslave oslobođenja pronađena 53 tijela pogubljenih Gadafijevih lojalista, pokopanih u vrtu jednog hotela u Sirtu koji je služio kao sjedište borcima iz Misrate koji, inače, ne priznaju autoritet PNV-a.

Fred Abrahams, savjetnik Human Rights Watcha, izvijestio je i o nejasnoj sudbini 7.000 ratnih zarobljenika, koji još uvijek nisu ni za što optuženi, ali su mnogi od njih podvrgnuti torturi, naročito tamnoputi Libijci i subsaharski Afrikanci koje pobunjenici sumnjiče da su strani plaćenici. U zatvorima, izvijestio je Abrahams, vlada kaos, a lokalne naoružane skupine uzimaju pravdu u svoje ruke i sa zarobljenicima postupaju posve proizvoljno.

Kada se svi ovi elementi stave na hrpu, budućnost Libije kao zemlje vladavine prava i konsenzusa čini se upitnom, a u tome se slaže i velika većina analitičara. Lisa Anderson, predsjednica Američkog sveučilišta u Kairu, objašnjava da je libijska plemena “godinama na okupu držala morbidna fascinacija Gadafijem”, a “kada splasne euforija, pokazat će se da oni nemaju nijednu vjerodostojnu instituciju u cijeloj zemlji”, s obzirom na to da ih Gadafi namjerno nije izgradio kako bi Libijci džamahirijom upravljali po principu “direktne demokracije”.

Brojne frakcije

Zbog toga u Libiji nikada nisu prevladane regionalne povijesne razlike, prije svega one između Cirenaike na istoku zemlje, čiji je najveći grad Bengazi bio i uporište kralja Idrisa sve dok ga Gadafi nije svrgnuo 1969. godine, i Tripolitanije na sjeverozapadu, čiji je najveći grad Tripoli postao prijestolnica tek s dolaskom Gadafija. Upravo je u Cirenaiki počeo otpor Gadafiju, a tamo je od ranije djelovala i Islamistička libijska borbena grupa. No pobunjenicima su se u tijeku rata pridružili i oni iz drugih dijelova zemlje, od Berbera iz planina Nafusa do Arapa iz obalnih područja. Svaka od tih frakcija postigla je u borbama različit uspjeh i ima određenu percepciju o tom uspjehu, što bi moglo postati kamen smutnje u budućoj podjeli vlasti, tim više što je PNV tijelo koje okuplja različite pobunjeničke skupine, ali je njegovo vodstvo sastavljeno mahom od ljudi iz područja Cirenaike. Štoviše, neki pobunjenički vođe, poput Abdela Hakima Belhadža koji je vodio napad na Tripoli i Favzija Bukatefa koji je zapovijedao bitkom za Sirt, ranije su odbili integrirati se u zajedničku vojsku, a postoje i druge skupine koje ne priznaju autoritet PNV-a.

U Libiji živi oko 140 plemena koja dijele etničke, vjerske i ideološke razlike, pa je stoga jasno da PNV neće tek tako preuzeti vlast od Gadafija, već će za uspostavu države biti potrebni žestoki kompromisi. Neki se analitičari pribojavaju i crnjeg scenarija frakcijskih borbi, pa i onog najgoreg, somalijskog, zbog kojega vlada te zemlje već 20 godina ne uspijeva uspostaviti kontrolu nad cjelokupnim teritorijem.

Obamina doktrina

U američkim medijima već se govori o “Obaminoj doktrini”, filozofiji intervencionizma koja se strateški i taktički, ali ne i ideološki, razlikuje od “Powellove doktrine” koja je obilježila mandat Georgea W. Busha. Za razliku od rata u Iraku, koji je Ameriku koštao bilijun dolara i 4.400 života, libijska intervencija SAD je stajala samo milijardu dolara i nijednog vojnika. “Postigli smo svoj cilj bez da smo ijednog vojnika poslali na teren”, rekao je Obama, dodavši da intervencija “pokazuje vrijednost kolektivne akcije u 21. stoljeću”. Analitičar Foreign Policyja David Rothkopf piše kako ta doktrina “prioritet daje upotrebi obavještavanja, bespilotnih letjelica, specijalnih snaga i prednosti koja proizlazi iz suradnje kako bi se postiglo što je više moguće iz ograničenih resursa i minimalizirao rizik po ljude, američki ugled u svijetu i bankovni račun”. No, mnogi analitičari napominju da se u takvim operacijama koriste i tehnologije upitne zakonitosti, poput specijalnih operacija i bespilotnih letjelica koje su postale standard u američkim ratovima.

Obama, inače dobitnik Nobelove nagrade za mir, demonstrirao je popriličnu hladnokrvnost i kod egzekucija vođa Al-Kaide Osame bin Ladena i Anvara al-Avlakija, koji je pritom bio američki državljanin. Značajno je također i da Obama nije tražio dozvolu Kongresa za sudjelovanje u napadu na Libiju, uz obrazloženje da će SAD samo pružati podršku i informacije, što bi moglo poslužiti kao presedan za buduće intervencije.

Tko je sudjelovao u svrgavanju režima

Određeni utjecaj u budućoj Libiji imat će i zemlje koje su sudjelovale u svrgavanju režima, poput Velike Britanije, Francuske i Italije. Italija je najviše od spomenutih oklijevala uključiti se u sukob i najmanje mu je pridonijela, ali je njezina naftna kompanija ENI izgradila tamošnja naftna postrojenja, pa će sasvim sigurno sudjelovati i u njihovoj obnovi. Francuska kompanija Total dosad nije bila prisutna u Libiji, ali je ta zemlja prva priznala PNV, dostavljala je pobunjenicima oružje i najzaslužnija je za poduzimanje intervencije. Velika Britanija također je zaslužna za izglasavanje UN-ove rezolucije, Katar je pobunjenike opskrbljivao plinom, novcem i oružjem te ugostio opozicijsku televiziju, dok je Amerika, iako iz pozadine, pružila oružje i ekspertizu nužnu za ratnu pobjedu. Rusija je u vrijeme Gadafija imala velik utjecaj u tamošnjoj naftnoj industriji, pa se pretpostavlja da ima kontakte i s nekima od pobunjeničkih vođa, dok je Kina već uložila 20 milijardi dolara u libijski energetski sektor, pa je njezin novac privlačan pobunjenicima. Iako su globalni džihadistički pokreti generalno u opadanju, među višim kadrom Al-Kaide još uvijek ima izrazito velik broj Libijaca, a ta je zemlja trenutno preplavljena oružjem, pa je moguća pojava militantnog islamizma.